KAD PREZIR PROGOVORI JEZIKOM MOĆI: Kako se Crna Gora pokušava poniziti da bi se lakše pokorila

Piše: Zoran M. Vukčević

Postoje trenuci u kojima politika prestaje biti borba ideja i postaje ogoljeni pokušaj poniženja jednog naroda. Upravo takav trenutak gledali smo kroz sramni dokumentarni uradak, skrojen u kuhinji političke propagande, pod budnim okom ideoloških poslušnika režima koji već godinama pokušava da Crnu Goru predstavi kao grešku istorije, kao privremenu anomaliju koju treba vratiti pod „prirodni“ nadzor velikodržavne svijesti.

Takvi filmovi nijesu dokumentarci. Oni nijesu ni umjetnost, ni istraživanje, ni potraga za istinom. Oni su propagandni bilteni političkog podzemlja, fabrikovani da proizvode prezir prema Crnoj Gori i da normalizuju brutalno gaženje njenog dostojanstva. To nijesu kadrovi istine, nego montaža ideološke mržnje. Medijski kundaci kojima se pokušava prebiti kičma jednom narodu. Uličarski pokušaj da se Crna Gora predstavi kao istorijska slučajnost, a Crnogorci kao narod bez prava na sopstveno pamćenje, ime i trajanje.

I upravo zato nije slučajno što je odgovor Aleksandra Vučića na reakcije iz Crne Gore bio ciničan, potcjenjivački i politički drzak do granice otvorenog prezira. Posebnu simboliku nosi činjenica da je takav odnos prema Crnoj Gori demonstriran upravo iz Kine, tokom zvanične posjete, kao da je bilo neophodno i sa drugog kraja svijeta poslati poruku političke nadmenosti prema državi koju nikako ne mogu prihvatiti kao potpuno ravnopravnu.

Najveću štetu Srbiji nanose upravo oni koji je guraju u ulogu regionalnog hegemonizma, hraneći je mitovima o pravu na tuđe prostore, tuđe identitete i tuđe istorije

Jer u toj reakciji nije govorio državnik. Govorio je politički proizvod sistema koji je navikao da silu predstavlja kao mudrost, a ponižavanje drugih kao izraz sopstvene veličine. Govorio je čovjek koji očigledno vjeruje da se bahatost može prodavati kao državna ozbiljnost, a podsmijeh prema Crnoj Gori kao legitimna politika. Jer velike države svoju snagu ne dokazuju ismijavanjem manjih. To rade samo politike koje duboko sumnjaju u sopstvenu veličinu i zato neprestano imaju potrebu da drugima mjere pravo na dostojanstvo.

Najveći problem takve politike nije u njenoj buci, nego u njenoj filozofiji. A ona počiva na opasnoj ideji, da brojno mali narodi nemaju pravo na puno dostojanstvo ukoliko nijesu podređeni nečijem imperijalnom centru.

Tu se otkriva suština odnosa prema Crnoj Gori.

Crna Gora se ne napada zato što je velika sila. Napada se zato što je odbila da bude ničija kolonija duha.

Jer za ideologije koje počivaju na dominaciji, najveći grijeh malog naroda nije njegova slabost, nego njegova sloboda.

Zato se Crnoj Gori nikada ne prašta 21. maj.

Ne prašta joj se što je obnovila svoju državnost.

Ne prašta joj se što je rekla da želi biti svoja.

I zato se protiv nje ne vodi samo politička kampanja, nego kulturni i identitetski rat.

U tom ratu posebno mjesto imaju medijski projekti čiji je cilj da kod samih Crnogoraca proizvedu osjećaj niže vrijednosti. Da se Crnogorac postidi sebe. Da posumnja u vlastitu istoriju. Da mu se objasni kako su njegovi simboli izmišljeni, heroji lažni, a država bez dubine i korijena.

To je stara metoda svih hegemonističkih politika. Prvo ismij narod. Onda mu ospori istoriju. Zatim mu podijeli društvo. A kada ga dovoljno oslabe, pokušaju da ga ubijede da nema pravo ni na sopstvenu slobodu. Upravo zato ovakvi projekti nijesu slučajne medijske provokacije, nego dio mnogo šire ideološke operacije u kojoj se Crnoj Gori pokušava oduzeti pravo da bude svoja.

Upravo zato Vučićev odgovor nije bio obična politička reakcija. Bio je demonstracija odnosa moći. Onog odnosa u kojem se Crna Gora ne posmatra kao ravnopravna država, nego kao prostor nad kojim neko misli da ima pravo političkog tutorstva.

A kada politika počne da vjeruje da ima pravo na tutorstvo nad drugim narodima, tada prestaje demokratija i počinje ideologija dominacije.

Najopasnije u svemu tome jeste što se ovakav prezir pokušava upakovati u formu navodnog humora i ironije. Balkanske autokratije često se najprije smiju onome što kasnije pokušavaju politički zgaziti. Zato ovđe nije riječ o šali, nego o dobro poznatom modelu psihološkog ponižavanja jednog naroda.

Problem je kontinuitet politike koja godinama pokušava da Crnu Goru prikaže kao prostor bez identitetskog prava

Ali istorija nas uči da svaki prezir prema drugom narodu uvijek počinje smijehom. Poslije smijeha dolazi negiranje. Poslije negiranja dolazi pritisak. A poslije pritiska dolazi pokušaj potiranja.

Zato Crna Gora danas nema pravo na političku naivnost niti na luksuz zaborava.

Jer problem nije jedan film.

Problem je matrica.

Problem je kontinuitet politike koja godinama pokušava da Crnu Goru prikaže kao prostor bez identitetskog prava.

I nije ovđe riječ o mržnji prema Srbiji niti prema srpskom narodu. Naprotiv. Najveću štetu Srbiji upravo nanose oni koji je guraju u ulogu regionalnog hegemonizma, hraneći je mitovima o pravu na tuđe prostore, tuđe identitete i tuđe istorije.

Nijedan ozbiljan narod ne može graditi svoju budućnost na ponižavanju susjeda. A nijedna ozbiljna država ne može postati demokratska dok joj je politička kultura zasnovana na potrebi da kontroliše druge.

Zato je ova priča mnogo veća od jednog propagandnog filma.

Ona govori o dubokoj krizi svijesti na Balkanu i nesposobnosti određenih politika da prihvate činjenicu da Crna Gora postoji kao istorijska, kulturna i međunarodno priznata država.

I upravo zato svaki pokušaj njenog ponižavanja postaje dokaz njene važnosti. Jer niko ne vodi toliko agresivnu kampanju protiv onoga što smatra nevažnim.

A Crna Gora jeste važna.

Važna je zato što predstavlja ideju slobode.

Ideju otpora.

Ideju prava malog naroda da opstane uspravno.

I zato svaki put kada je pokušaju ismijati, oni zapravo priznaju koliko ih boli njeno postojanje.

Na kraju, ostaje pitanje:

Šta zapravo govori društvo koje ulaže ogromne resurse da bi ismijavalo drugu državu?

Odgovor je jednostavan.

Govori o vlastitom strahu.

Jer samo nesigurne i duboko frustrirane politike imaju potrebu da neprestano ponižavaju druge kako bi prikrile sopstvenu unutrašnju prazninu, autoritarnost i strah od slobodnih društava.

A Crna Gora, uprkos svim napadima, opstaje već vjekovima upravo zato što nikada nije pristajala da bude ono što drugi žele da bude.

Jer Crna Gora nije opstala zato što je bila veća od drugih, nego zato što nikada nije pristajala da bude manja od sebe.

Svaka hegemonija Balkana pokušavala je da objasni Crnoj Gori da je mala. A istorija je svaki put odgovorila isto, mali su bili oni koji nijesu razumjeli njenu slobodu.

I u tome je njena najveća snaga.

Da traje.

Da pamti.

I da se nikada ne sagne pred onima koji bi najradije željeli da je nema.