Ko bi čo’ek?

piše: Željko Vukmirović

Crnogorski predsjednik Jakov Milatović jednostavno ne može da se otme stvarnosti. Ukratko, čovjeku nikako ne ide suočavanje sa činjenicama. Ta stvar sa lako dokazivom istinom ionako obezbjeđuje samo užasno dosadnu neminovnost. A kada napraviš izbore kao što to čini trenutni crnogorski predsjednik, onda ti se nebitnost već nekako uvali u život. 

Pa, ko bi čo’ek?

Postoji cijela paleta prozrenih političara koji su u posljednjih šest godina uspjeli da ostvare izuzetne karijerne benefite šlepajući se na regionalni projekat zvani „srpski svet“. Čak, Crna Gora od obnove nezavisnosti bilježi priličan broj onih koji sakupljaju plodove te šovinističke ideje. Pri tome, sakupljaju i navodne mrvice iz državnog budžeta ili one viđenije priloge za očuvanje kulture i identiteta srpskog bića. U svakom slučaju, mogu se smatrati ozbiljnim elementima destabilizacije države. Ili samo krpeljima, kako vam drago. 

Predsjednik Milatović se samo uklopio u taj niz. I što je najgore od svega, nastavio je tim putem. Bez obzira što je imao sijaset prilika da napravi sasvim legitiman otklon od jedne prevaziđene politike. 

I tako smo stigli do Milatovićevog predloga Miodraga Lekića za člana Komisije za razgraničenje. A onda i do jasnog, ekspresnog odbijanja tog predloga. Čak, ispalo je da toj odluci, kao svojevrsnom zakucavanju, nije prethodilo ni elementarno proigravanje. Samo epilog brutalnog neuvažavanja oko kojeg nema pogađanja. Ne može. Pali, baki…

Prebrojavanje svih odbijanja koja su ikada potekla od Milatovića je nemilosrdan posao. Zapravo, s tim niko ne želi da se bavi. Ponajviše oni koji su se navodno radovali njegovoj promociji za predsjednika. I koji su se besprizorno gurali da zauzmu mjesta na fotografijama sa tog slavlja. 

Trenutni raspored političara u izvršnoj crnogorskoj vlasti garantuje samo izuzetan zbir umišljenih likova zaokupljenih ličnim interesima. Slabo da se iko tamo zanima i za partijske, a kamoli opšte društvene interese. Još kada se Milatović pojavi u svojstvu relikta prošlosti, pa posegne za nasljeđem Slobodana Miloševića ili podsjećanjem na projekat Demokratski front iz regionalne produkcije Aleksandra Vučića, fijasko je neminovan. Time više ne žele da se bave ni najokoreliji profiteri iz raznih prosrpskih partija. Za te asove je Evropa i crnogorski proces integracija daleko atraktivnija i profitabilnija mogućnost opstanka. 

Milatovićev niz je gubitnički. Ne ide mu čak ni zakazivanje sastanka. Niko nije lud od druženja s njim. A kamoli od uvažavanja njegovih ozbiljnijih predloga. Sigurni su samo promašaji. Ideja sa Lekićem kao članom Komisije za razgraničenje je samo savršeni detalj jedne sveukupno loše slike. 

I tako se jedna nebitnost u ovdašnjim političkim prilikama ustanovila kao isključivost. A sve što predsjednik Milatović kaže ili učini ne zaslužuje nikakav naročiti osvrt do najobičnijeg odbijanja. Ili prezrenja. To je već stvar važeće skale netrpeljivosti. 

Dok toj sceni nedostaje tek par ustaljenih riječi, kao lokalnog temelja ignorisanja.

Ko bi čo’ek?