Pobjeda fudbala nad vremenom

Piše: Nebojša Redžić

Te 1974. godine održano je Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Domaćin SR Njemačka. Naša Jugoslavija, nakon početnog remija sa Brazilom, igrala je sa nekakvim Zairom. Mnogi od nas, tada su prvi put čuli za Zair. Dobili smo ih 9:0. Plakali su njihovi rezervni igrači, plakali smo i mi, djeca, jer smo mislili da su naši pretjerali. Čuj 9:0! Niko nikada više, osim Mađarske (10:1) na Svjetskim prvenstvima nije izvojevao toliku pobjedu.

Zapravo, bila je to država koja se tek tri godina tako zvala. Prethodno, naziv je bio Kongo, ali je njihov tadašnji predsjednik, jedan od najvećih afričkih diktatora ikada Mobutu Sese Seko, u sklopu svoje kampanje „autentičnosti“ i brisanja kolonijalnog naslijeđa, državi promijenio ime i nazvao je Zair. Tako je bilo sve do 1997. godine kada je naziv Kongo vraćen.

Mijenjala su se vremena i običaji, zastave, režimi, nazivi zemlje i njeni predsjednici, ali je samo strast prema fudbalu ostala ista. Nakon 52 godine čekanja, Kongo je pod svojim autentičnim imenom ponovo na Svjetskom prvenstvu. Kako su samo stanovnici druge najveće države u Africi slavili remi sa Portugalom! Da, nije to više ona slabašna, sramežljiva skupina momaka koji primaju golove i plaču. Sada je to ekipa koja može da se isprsi i pred najvećima, sada je to država sa dostojanstvom.

Rekoh, samo je strast prema fudbalu ostala ista. Od Konga i Kurosaoa, do Južne Koreje i Novog Zelanda, fudbal je jedna od rijetkih zabava koja je preživjela sve velike lomove modernog doba, a da nije izgubila suštinu. Ako pogledate unazad, vidjećete da su mnoge velike priče koje su okupljale ljude – oslabile. Političke ideologije više ne inspirišu kao nekad, religije u mnogim društvima gube uticaj, umjetnost je postala isfragmentisana, čak je i kultura podijeljena na bezbroj malih digitalnih plemena. Ali, fudbal je ostao univerzalni jezik.

Zašto? Zato što je nevjerovatno jednostavan. Za fudbal vam ne treba mnogo: lopta, malo prostora i nekoliko ljudi. Dijete u faveli u Brazilu, u nekom afričkom selu, na ulici u Podgorici ili predgrađu Londona razumije istu igru. Pravila i emocije skoro svuda su isti.

Čini mi se da je fudbal posljednji svjetski mit. Nekada su ljudi imali epove, vitezove, narodne junake. Danas imaju finala, derbije i igrače koji postaju simboli čitavih generacija. Maradona, Pele, Mesi… To su figure koje su prerasle sport i ušle u kolektivno pamćenje čovječanstva.

Postoji i nešto mnogo dublje. Fudbal je jedna od rijetkih oblasti života u kojoj je neizvjesnost i dalje stvarna. U vremenu algoritama i statistika, utakmica i dalje može da se okrene u posljednjem minutu. Slabiji može pobijediti jačeg. Mala zemlja može srušiti velesilu. To je priča koju ljudi žele da čuju, jer podsjeća na mogućnost pravde u svijetu koji često djeluje nepravedno.

S druge strane, fudbal nije nevin. Postao je ogromna industrija. Igrači vrijede milione, klubovi su brendovi, televizijska prava pokreću čitave ekonomije. Ali, komercijalizacija nije uspjela da uništi osnovnu emociju. Navijač i dalje plače zbog poraza svojih, isto kao što je plakao njegov đed prije 50 godina.

Nijesu ga uništiti ni kladioničari koji ne gledaju utakmicu, nego čekaju brojke. Ni ljudi sa emocijom jedino prema svom novčaniku, koji su izgubili osjećaj za čar igre. Ni oni Amerikanci od prije neki dan koji su donijeli sto i ručaju na tribinama dok traje utakmica (razapeli su ih na društvenim mrežama).

Sve što je moderno doba dotaklo, na neki način se promijenilo ili pokvarilo. Novac je promijenio politiku, medije, umjetnost, pa čak i međuljudske odnose. Ali, ono najvažnije nije uspio da kupi – ljudsku emociju. Jer, navijač ne voli svoj tim zato što zna koliki mu je budžet. Ne tuguje zbog poraza zato što je mu je klub izgubio novac. Ne pamti utakmice po bilansu kompanija koje ih sponzorišu. On pamti trenutak. Pamti radost, tugu, nadu…

Fudbal je, uprkos svemu, opstao u svojoj izvornoj ljepoti. To je možda posljednja globalna religija. Ima svoje hramove (stadione), svoje rituale, svoje svece i mučenike, svoje hodočasnike koji putuju hiljadama kilometara zbog jedne utakmice, svoje himne i praznike. A ipak, u njegovom središtu je samo igra.

Možda je zato fudbal još tu. Jer ljudima, bez obzira na ratove, siromaštvo i političke podjele, treba nešto što će ih podsjetiti da pripadaju istoj priči. A kada milijarde ljudi širom planete istog dana gledaju istu utakmicu, raduju se, strijepe, psuju ili slave – onda fudbal postaje mnogo više od sporta. On postaje dokaz da čovječanstvo i dalje dijeli neke zajedničke emocije.

To je, po mom mišljenju, najveća pobjeda fudbala nad vremenom. Nije osvojio svijet zato što je najvažnija stvar, nego zato što stalno pokazuje da postoje stvari važnije od svakodnevice.

Mnogi od navijača Zaira iz 1974. godine više nijesu živi. Ali, ljubav prema fudbalu je ostala. I onda dođe dan kada taj isti narod gleda na Svjetskom prvenstvu svoju reprezentaciju koja igra ravnopravno protiv Portugala. Sporedan je tu rezultat. Važnija je činjenica da im san nije umro.

Možda je upravo to najveća snaga fudbala: on ljudima daje pravo na nadu koja traje duže od jednog života. Političke pobjede su kratke, ekonomski usponi i padovi prolaze, ali dječak koji danas šutira loptu na prašnjavom terenu u Kinšasi ima istu maštu kakvu je imao neki dječak u Zairu 1974. godine.

Fudbal je, uprkos svemu, opstao. Čovjek ga ne gleda zato što je savršen. Gleda ga zato što u njemu prepoznaje sebe. Svoje poraze, svoja čekanja, svoja razočaranja i svoje rijetke, ali dragocjene trenutke trijumfa.

Zato je moguće da suze igrača Zaira iz 1974. godine i radost navijača Konga iz 2026. godine pripadaju istoj priči. Pola vijeka razdvaja ta dva trenutka, ali ih spaja ista ljudska potreba – da se vjeruje da će jednog dana doći nova prilika.

A fudbal je, možda više od bilo čega drugog, umjetnost čekanja te prilike.