Neko nas posmatra

Piše: Nebojša Redžić

Vozim pod stresom, pod prismotrom smo, ne osjećam se slobodno više… napisala je žena na društvenim mrežama. Država u liku Komunalne policije krenula je u lov na građane. Nijesu, očito, bili dovoljni egzistencijalni problemi sa kojima živi preko 60% ljudi, nego sada strijepimo od video nadzora na svakom koraku. I na zemlji i iz vazduha, više nema nijednog trenutka dok vozite ili se krećete ulicama, a da nijeste praćeni i posmatrani. Nešto kao Veliki brat iz Orvelove 1984.

I još se hvale. Komunalna policija za samo nekoliko dana, u avgustu, po najvećem žaropeku, dok Podgorica liči na nekadašnji Titograd po broju vozila i ljudi na ulicama, izdala je 4.600 prekršajnih naloga. Može da vam dođe loše u automobilu, može da se nešto pokvari… opravdanja nema – ako stanete na tren, oni su tu i kazna od 100 eura već je napisana.

Naravno, nemam namjeru da branim obijesne i bahate vozače zbog kojih ovakve kazne i treba da postoje. Ali, što je sa nama koji poštujemo saobraćajne propise, a ipak strijepimo? Gdje prestaje uvođenje reda, a gdje počinje represija?

Stižu nam čak i radari koje niko ne vidi i čija je potencijalna greška 5% ali za samo jedan kilometar “viška” piše vam se kazna.

Radar te posmatra

I tu više nije riječ samo o saobraćaju. To je lov na ljude. Ne zbog radara, nego zbog mogućnosti zloupotrebe. Ko garantuje da neće loviti samo “naše”, a zaštiti “njihove”? Ko garantuje da neće izmisliti da ste vozili brže nego što je propisano, bez dokaza? Kako da im vjerujemo, kada im ionako ništa ne vjerujemo?

I ko sprovodi represiju? Komunalni policajci kojima su data ogromna ovlašćenja, a koji ne znaju što je to odgovornost? Do juče mnogi čuvali ovce u nekoj pripizdini, radili dakle pošten posao, a danas imaju mogućnost da se poigravaju sa sudbinama ljudi. Oni učinioca prekršaja mogu, čak, lišiti slobode! Isključiti mu vozilo iz saobraćaja! Mogu da koriste fizičku snagu, biber-sprej, službenu palicu i sredstva za vezivanje, odnosno lisice!

Komunalni policajac u Crnoj Gori mora imati najmanje IV nivo kvalifikacije obrazovanja, što praktično znači završenu četvorogodišnju srednju školu. Dakle, nije propisano da mora imati fakultet, niti policijsku školu. A izdaje prekršajne naloge i podnosi zahtjeve za pokretanje prekršajnog postupka, može podnijeti i krivičnu prijavu. I to sve sa stručnim ispitom.

Zaista, koliko je ovaj sistem u skladu sa Ustavom Crne Gore? Moglo bi se nabrajati desetine situacija gdje je najviši pravni akt prekršen. Ali, to u “oslobođenoj” Crnoj Gori nije ništa novo.

Zakon treba da uvede red. Ali primjena zakona mora srazmjerna i jednaka prema svima. No, niko da odgovori na pitanje gdje je granica između sprovođenja zakona i pretjerane represije.

Ako je cilj zakona uvođenje reda, a praksa proizvede masovno kažnjavanje građana i sistem u kojem broj napisanih kazni postaje važniji od stvarne bezbjednosti i reda u saobraćaju, onda više ne govorimo samo o pitanju saobraćaja. Govorimo o mogućem pitanju zakonitosti i ustavnosti primjene zakona.

Niko da odgovori na pitanje gdje je granica između sprovođenja zakona i pretjerane represije

Jer ovo više nije samo pitanje zaustavljanja. Ovo je pitanje kakvu državu i kakav odnos između građanina i vlasti želimo da imamo.

Kamera na svakom koraku

Ovo do sada, bilo je o saobraćaju. Ali, što ćemo sa bezočnom kontrolom ljudi koji, dok šetaju ulicama ili se kreću ka željenoj destinaciji, imaju u svakom momentu desetine protivzakonito uperenih kamera u svom pravcu. Čak i ako ne računamo one policijske. Zaista, dokle država smije da ide u praćenju građana?

Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore čak je objavilo da je počelo testiranje video nadzora javnih površina na 35 lokacija, uz 234 obavještenja o nadzoru. Kao razloge navode bezbjednost, smanjenje kriminala i kontrolu saobraćaja. Policija je tokom 2026. godine najavila i “digitalno patroliranje”, uz kamere, radare i dronove za evidentiranje saobraćajnih prekršaja.

I gdje je tu, molim lijepo, pravo na privatnost građanina koji ne radi ništa nezakonito i ne čini saobraćajne prekršaje? Što je sa čovjekom koji ne želi da institucija napravi vremensku liniju njegovog kretanja: gdje je bio, kada je bio, s kim se sastao i koliko dugo se zadržao – jer je sve što je radio, bilo potpuno zakonito?

Čak je i Agencija za zaštitu ličnih podataka, u vezi sa video nadzorom javnih površina, problematizovala način funkcionisanja kamera, uključujući pitanja o softveru za prepoznavanje lica i izrekla privremenu zabranu obrade podataka putem tog sistema. Ko garantuje da je MUP poštovao tu zabranu?

Konačno, nije pitanje treba li kamera da postoji. Glavno je pitanje ko kontroliše kameru, što tačno može da sazna iz njenih podataka, koliko dugo to znanje ostaje sačuvano i ko kontroliše onoga ko ima pristup!?

Jer, jedno je kada kamera omogući policiji da utvrdi ko je prošao određenom raskrsnicom u vrijeme teškog krivičnog djela. Ali, kada sistem koji automatski prepoznaje lica, povezuje više kamera i godinama gradi istoriju kretanja svakog građanina – e, to predstavlja sasvim drugi nivo državne moći.

Ne smijem ni da pomislim što se dešava kada se takav obrazac kretanja primjeni prema novinaru. Pa rekonstruišu s kim se sreo, ko mu je dao podatke ili dokumentaciju…

Kada sistem koji automatski prepoznaje lica, povezuje više kamera i godinama gradi istoriju kretanja svakog građanina – e, to predstavlja sasvim drugi nivo državne moći

Zato je suviše pojednostavljeno kada iz institucija stigne odgovor: “Ako ne radiš ništa protivzakonito, nemaš razloga da brineš”. Pravo na privatnost postoji upravo zato što građanin ne treba da bude primoran da dokazuje nevinost svaki put kada koristi javni prostor.

Orvel je mislio na Crnu Goru

Ne samo zato što je Crna Gora teritorijalno mala, već i zbog mentalitetske osobenosti da je svaki drugi stanovnik špijun-volonter koji voli da vodi računa o tuđim životima, pogodno smo tlo za potpunu kontrolu nad svim ljudima koji ovdje žive. Valjda takvo pravilo ne važi jedino za kriminalce i psihopate koji se nekada godinama nesmetano kreću našim ulicama, a za njih saznamo tek kada učine neko krivično djelo. To kamere ne mogu da spriječe.

Kontrola ljudi i masovni nadzor su centralne teme stvaralaštva britanskog pisca Džordža Orvela, prije svega u njegovom kultnom romanu „1984”. Orvel je u ovom djelu opisao totalitarni sistem u kojem država (na čelu sa Velikim Bratom) ima apsolutnu vlast nad pojedincem, kontrolišući ne samo njegovo ponašanje već i njegove misli i emocije. Nestanak privatnosti je ključni alat slamanja individualne slobode.

Metode kontrole ljudi koje je Orvel definisao i koje su postale sinonim za moderni pojam „orvelijanskog” društva uključuju: sveprisutni nadzor (Veliki Brat te posmatra), kontrolu jezika (smanjivanjem rječnika i eliminisanjem riječi poput „sloboda”, sistem onemogućava ljude da uopšte formulišu subverzivne ili kritičke ideje, promjena istorije i istine (kontrola prošlosti omogućava kontrolu budućnosti). Tako se istorijske činjenice, novinski članci i dokumenti neprestano prepravljaju kako bi partijska politika uvijek djelovala nepogrješivo, čime se kod ljudi briše kolektivno pamćenje.

Orvelove partijske parole: „Rat je mir”, „Sloboda je ropstvo”, „Neznanje je moć”, te kreiranje lažnih neprijatelja i straha, veoma su primjenjive na crnogorsko društvo.

Zaista, zašto je Orvel, dok je pisao roman “1984”, mislio na Crnu Goru 2026.? Da li nam je, nakon što je protekla četvrtina novog milenijuma i kada smo na pragu EU, zaista potrebna ovakva kontrola države nad pojedincem? Neko bi morao da ponudi odgovore na ova pitanja i dileme.