Sve puca od hibridnih prijetnji

piše: Željko Vukmirović

Spajke odlično zna što je to hibridna prijetnja. Možda nema pojma sa politikom ili ekonomijom, ali sa hibridnom prijetnjom razvaljuje. Intimniji je sa hibridnim prijetnjama nego sa svim onim ljubavnicama sa raznih meridijana o kojima je svojevremeno rado pričao. 

Uostalom, trenutni crnogorski premijer Milojko Spajić se i sam može smatrati tek jednom od otjelotvorenih hibridnih prijetnji. A ima i društva. Bar sa tim sredstvima na Balkanu nismo imali problema u zadnjih 30 i kusur godina. Razni su stizali kao prijetnje, razni su se i kao takvi prosipali. 

Planovi, a onda i angažmani političara koji su ponikli iz kolijevke hibridnih prijetnji i radili na dugoročnoj destabilizaciji crnogorske države, te narušavanju povjerenja u institucije, već nekoliko decenija uredno obilaze naše živote. Pa, zašto bi sada bilo drugačije?

Spajketova nedavna i upozoravajuća objava sa društvenih mreža, a u vezi spremanja hibridnog djelovanja protiv Crne Gore, ne predstavlja nikakvo spektakularno otkriće. To se više nameće kao premijerova riješenost da zadrži sopstvenu poziciju. I to bi bilo to. Suza suzu stiže. 

Podsjećanja radi, o Spajketu na mjestu premijera se može govoriti kao gotovo ličnom izboru srpskog predsjednika Vučića. Nakon što ga je preko svoje bezbjednosne agencije razotkrio kao lažova i manipulatora, a onda i dokumentovano otresao iz izborne trke za mjesto predsjednika države, Vučić je mogao da bude potpuno zadovoljan smijurijom od vlasti koja je tada nastala u Crnoj Gori. Bila je to hibridna prijetnja koja je u potpunosti realizovana. 

Spajke se nije mnogo potresao. I samo je nastavio tamo gdje je kao ministar stao. Utisak da se državni budžet besprizorno čerupa, a priče o enormnom napretku, raznim izgradnjama i putevima tretiraju kao pošalice i danas živi sa nama.

Nekada, doajene hibridnih prijetnji predstavljala je partija SNP. Bilo je to vrijeme zajedničke države sa Srbijom, a političari te stranke su bili izuzetno poslušni prema ciljevima tadašnje srpske politike. Nešto kasnije, kada su se ti stručnjaci prosuli, poziciju je preuzeo „prozapadni srpski nacionalista“ Andrija Mandić. On je imao svoje trenutke, imao je i svog Vučića koji nije krio trošak sa tamošnje blagajne, te se može reći da je Rajo obavio veliki posao koje bi jedna ozbiljna hribridna prijetnja trebalo da predstavlja. 

Svakako, ništa ne bi bilo bez srpske crkve. Ili kako se već zove sve to što ta organizacija predstavlja. 

Zato, Spajke odlično zna što je to hibridna prijetnja. Samo što ovog puta nije ravnodušan. Vučić mu zasigurno ništa ne treba u životu, a ni sa instaliranim prosrpskim partijama i njihovim vođama u vlasti nije presrećan. Dok profitno petljanje srpske crkve prevazilazi okvire bilo koje do sada viđene otimačine. 

Pri tome, ni koalicioni partneri u Vladi nemaju baš puno razumjevanja za Spajketove verzije uspješnog poslovanja. Tu već interesi putuju suprotnim stranama. 

I tu nema što da se dokazuje. 

Sve puca od hibridnih prijetnji.