Rajo otvorio predizbornu sezonu poltronisanja zapadnim ambasadama

Piše: Balša Knežević

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić posljednje dvije i po godine potpuno je promijenio svoj imidž. Nekad revnosni čuvar velikosrpske politike koju simbolizuje čuvena Šešeljeva „zarđala kašika“, sada se trudi da se predstavi kao zakleti pobornik evropskih, odnosno zapadnih vrijednosti. 

Zato se nedavni sastanak koji je upriličio sa otpravnikom poslova Ambasade SAD-a u Podgorici Majklom Kizom, u potpunosti uklapa u njegov novi imidž prozapadnog političkog aktera koji pokušava da izgradi.

Predsjednik Skupštine poznat pod nadimkom Rajo, koji mu je ostao iz dana kada se kleo u srBstvo, otišao je i korak dalje, pa je ispoljio veoma visok stepen snishodljivosti prema Kizu. Mandić je poručio da „Crna Gora želi strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i iskrenu saradnju zasnovanu na dubokim istorijskim vezama“.

Mandić krenuo u akciju šlihtanja ambasadama za opstanak na funkciji

Veoma je simptomatično sa aspekta integriteta osobe koja obavlja funkciju predsjednika Skupštine, što nije mogao da sačeka da o „strateškom partnerstvu“ sa SAD razgovara makar sa ambasadorom, već je morao da ispolji svoje dodvorničke tendencije pred otpravnikom poslova. Mada, Mandiću šlihtanje aktuelnoj američkoj administraciji nije strano, jer je početkom godine nominovao predsjednika SAD Donalda Trampa za Nobelovu nagradu. 

Ali s obzirom na nivo snishodljivosti koji je pokazao prema otpravniku poslova u ambasadi SAD, Mandićev sastanak sa Kizom faktički se može posmatrati kao otvaranje konkursa poltronisanja zapadanim ambasadama, u kojem je glavna nagrada visoki državni položaj, po mogućnosti premijerski.

Rajo je na sastanku sa Kizom otvorio konkurs i kao najlukaviji i najpremazaniji od vladajuće ekipe, shvatio je da bi mu najbolje bilo da se prijavi kod Amerikanaca u nadi da će putem dodvorništva, ako ne dobije premijersku poziciju, makar zadržati svoju trenutnu funkciju. Ako je suditi po poltronskim izjavama na sastanku, Mandić je kandidovao američku ambasadu kao glavnog člana žirija na konkursu, što i nije čudno s obzirom da njegova saradnja sa američkom diplomatskom mrežom datira još od 2007. godine. Tada je Mandić, prema podacima sa Vikiliksa, nudio ambasadi SAD u Podgorici da ubijedi rukovodstvo svoje partije da podrži ulazak Crne Gore u NATO, ako mu pomognu da se domogne vlasti.

Po svemu sudeći sada vidimo sličan obrazac ponašanja.

Ono što se može očekivati jeste da će uskoro i svi istaknutiji funkcioneri aktuelne vlasti početi da slijede Mandićev primjer dodvoravanja zapadnim ambasadama u okviru konkursa na kojem je glavna nagrada visoki državni položaj. 

Spajić i Milatović pod hitno da se prijave na konkurs

Takvo ponašanje neće biti ništa novo za visoke funkcionere aktuelne vlasti, uključujući i premijera Milojka Spajića, koji odavno važi za američki politički resurs kojeg je na vladajuću poziciju progurao bivši izaslanik SAD za Balkan Gabrijel Eskobar.

Međutim, snishodljivost i poslušnički odnos prema zapadnim ambasadama je očekivan kada aktuelnu vlast čine uglavnom priučeni i duboko kompromitovani demagozi bez trunke integriteta. 

Trend poltronskog odnosa prema stranim diplomatskim autoritetima je poguban za Crnu Goru, koja sa takvim političarima na vlasti može samo da se nada statusu paradržavnog provizorijuma pod patronatom zapadnih aparatčika.

A kad smo već kod snishodljivog odnosa funkcionera aktuelne vlasti, nije na odmet podsjetiti na primjer koji je u potpunosti suprotan od takvog obrasca ponašanja.

Bivša državna sekretarka SAD Madlen Olbrajt pokušala je 2000. godine da nagovori tadašnjeg crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića da izađe na crtu Slobodanu Miloševiću kao protivkandidat na izborima za predsjednika Jugoslavije. Đukanović nije prihvatio tu ponudu jer je već u planu imao pripreme za vraćanje crnogorske nezavisnosti.

Poslušnička vlada bez integriteta

Nakon toga Amerikanci su ”zamrznuli” komunikaciju sa njim, a ubrzo su krenule i čuvene afere.

Amerikanci su indirektno podržali lansiranje montiranih afera koje su prilično uzdrmale vlast u Crnoj Gori. Prva fabrikovana afera usmjerena protiv crnogorskog rukovodstava bila je takozvana ”duvanska afera” lansirana preko Nacionala, a koju je podržavalo glasilo Dan osnovano od strane srpske vojne Kontraobavještajne službe (KOS) sa isključivom namjerom širenja propagande i velikosrpske subverzije. Zatim je nakon toga lansirana afera sa Moldavkom S.Č.

Ali i pored svog tog pritiska Đukanović nije odustao od politike obnove crnogorske nezavisnosti koja je doživjela svoju realizaciju 21. maja 2006. godine.

Pitanje koje se logično nameće je – da li je moguće zamisliti da aparatčici i politikanti kao što su Spajić, Mandić, Milatović, Bečić ili gotovo bilo koji ministar iz aktuelne vlasti, kažu NE nekom zapadnom ambasadoru, a kamoli državnom sekretaru… Odgovor se sam nameće na osnovu poltronskog odnosa prema nižerangiranim činovnicima zapadnih ambasada.

Zato umjesto bilo kakvog vida integriteta, od funkcionera aktuelne vlasti možemo očekivati samo ponižavanje i odsustvo i najmanje trunke ličnog dostojanstva i integriteta na predizbornom konkursu poltronizma koji je sada i zvanično otvoren.