Nije Krsto što mu zbore…

Piše: Nebojša Redžić

Opet je najveća muka to što Crnogorci ne znaju istoriju. Ali su, umjesto da nešto pročitaju i zapamte, kadri da se dohvate tastature i opletu po onima drugima. A drugi su isto Crnogorci, samo što jedni misle da je Krsto Zrnov Popović onaj na koga se treba ustremiti i razobličiti ga kao saradnika okupatora, a oni drugi da je svo zlo u komunizmu u koga su se Crnogorci zaljubili još tokom Drugog svjetskog rata i mnogi se nikada nijesu „odljubili“.

Malo njih je spremno da uvide kako je ovo, zapravo, samo još jedna ujdurma BIA-e i Vijesti sa ciljem da se unese zla krv među Crnogorce, posebno u susret izborima 2027. godine, ali prije svega, u susret okupljanju povodom pet godina od veličanstvenog Belvedera. Ova udbaško-bjelaška jabuka razdora, svjesno je bačena baš sada, kada je velikosrpska neman posustala, a ono Đilasovo klatno krenulo na crnogorsku stranu.

Nevladina organizacija „Antifašisti Cetinja“, tražila je, naime, od nadležnih u Prijestonici da im saopšte da li je i ako jeste – po kom osnovu, dozvoljeno da u tom gradu bude oslikan mural „saradniku okupatora“ Krstu Zrnovom Popoviću. Sporni mural nalazi se ispod podvožnjaka koji povezuje Narodni muzej s Njegoševim parkom, a izradili su ga članovi navijačke grupe „Ultra Crna Gora“. Na njemu se vide Popovićev lik, te stihovi pjesme koja ga veliča: „Taj je čovjek, kažu ljudi, od Lovćena tvrđi bio“.

I što se dešava? Počinje na društvenim mrežama i u javnom prostoru dokle je metastazirao kancer Vijesti, otvoreni sukob u kome učestvuju dvije strane: jedni koji otvoreno veličaju i slave Krsta Zrnova i oni drugi, kojima su na srcu komunisti i njihov „antifašizam“. To je isti onaj „antifašizam“ koji ćuti na otvorenu asimilaciju Crnogoraca, koji ćuti na obezličavanje Crne Gore i njen mogući nestanak, kojima je drug Tito, sa sve komunizmom, izgovor za odrođavanje i prevrtanje korita koje ih je napojilo, a čija je posljedica prihvatanje tuđeg identiteta.

Suvišno je reći da se, budući da su mu već dodijelili etiketu saradnika okupatora, antifašisti Cetinja gnušaju crnogorske omladine koja svoju borbu za opstanak, a potom za pravo, čast i slobodu Crne Gore, vodi sa Krstom Popovićem na usnama. Pa i na muralima, kada je to potrebno. A kada im borba za opstanak Crne Gore nije sveta, onda im baš ništa na ovom svijetu – nije sveto.

Đe su bili kad je bilo teško?

I tako, jednog vrelog ljetnjeg dana, dok je neko koji sebe deklariše kao „antifašistu“ (kao da svi Crnogorci nijesu antifašisti), prolazio ispod cetinjskog nadvožnjaka, uočio je mural koji mu je zamaglio hipersenzibilni komunistički vid. Zanimljivo, na tom istom mjestu poodavno je oslikan mural crnogorskih rodoljuba iz Božićnog ustanka, među kojima je takođe Krsto. Ali, baš toga dana, baš tome „antifašisti“ zasmetao je nešto krupniji Krstov lik.

Inače, organizaciju „Antifašisti Cetinja“, osnovanu krajem 2021. godine, koja se javnosti predstavlja putem svoje Facebook stranice, čini nepoznat broj ljudi koji javno baštine sve one vrijednosti antifašističke borbe koje može da prisvoji baš svaki stanovnik Cetinja ili Crne Gore koji je ponosan na činjenicu da je taj grad dao 49 narodnih heroja, a da je Cetinje proglašeno za Grad heroj.

Ko ih je nagovorio i za čiji su interes su odlučili da se oglase baš sada, skoro istog dana kada je najavljeno da će Crnogorci početkom septembra obilježiti pet godina od istorijskih dešavanja na Belvederu, ostaće nepoznanica. Tek, činjenica je da su naglasili kako „“javni prostor Cetinja ne smije postati prostor selektivnog istorijskog pamćenja u kom se jedni aspekti biografije istorijskih ličnosti monumentalizuju, dok se drugi namjerno prećutkuju.

“Mi ne sporimo zasluge Krsta Popovića u ranijem periodu, niti njegovu ulogu u borbi za očuvanje crnogorske državnosti. Ali istorija se ne može zaustaviti na onome dijelu biografije koji danas nekome odgovara”, istakli su iz udruženja Antifašisti Cetinja, poručujući da istorijske činjenice “neumoljivo svjedoče” da su Popović i njegove oružane formacije tokom Drugog svjetskog rata sarađivali sa italijanskim i njemačkim okupatorima, kao i sa četnicima, u oružanoj borbi protiv partizana i Narodnooslobodilačkog pokreta.

Tu smo, dakle. Pitam se, zašto se „Antifašisti Cetinja“ nijesu osnovali i oglasili 1991. godine kada je počeo sramni napad na Konavle i Dubrovnik, zašto su ćutali za 1425 dana opsade Sarajeva, jesu li zbog Veselina Šljivančanina odobrili sravnjeni Vukovar, zašto su slavili „balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića dok je disciplinovao Crnu Goru i pravio Veliku Srbiju…a reaguju burno baš sada, kada je borba za odbranu Crne Gore, onakva kakvu je vodio Krsto Popović, nikad potrebnija?! Znate, „Antifašisti Cetinja“ našli su za shodno da se osnuju tek 2021. godine, u vremenima relativnog mira, nakon smjene vlasti u Crnoj Gori, valjda svjesni da će uskoro krenuti konačni juriš na identitetsko tkivo Crne Gore koje će oni zajedno sa drugim državotvornim snagama odbraniti.

Ali, ne. Njima smeta Krsto Popović, čovjek čije je ime sinonim borbe za nezavisnost Crne Gore, koji je čitav svoj život podredio ideji očuvanja i obnove njene državnosti. A kada im smeta Krsto, onda to znači da im smeta i nezavisnost Crne Gore.

Spašavao je živote partizanima

No, ostavimo se cetinjskih „antifašista“. Oni su svoj zadatak dobijen od BIA-e, crkve Srbije ili neke slične organizacije – dobro odradili. Bacili kosku, a vi se Crnogorci tucite, sporite, svađajte, psujte i ostanite u vječitoj zavadi.

Jer, pogledajte: našu istoriju svak sagledava iz svog ugla i na dnevnom nivou. Naše istorijske ličnosti ne mogu se definisati samo pozitivno ili samo negativno, jednom za svagda. Možda neko očekuje da naše istorijske ličnosti budu bezgrešni heroji, ali to nije tako. Stvari nijesu crno-bijele, već se moraju posmatrati iznijansirano. To važi i za Krsta Popovića, baš kao i za kralja Nikolu, Blaža Jovanovića, Mila Đukanovića ili nekog petog. A naše društvo je nemilosrdno – prihvata samo one bezgrešne. Takvih mi, ruku na srce, nemamo.

Krsto Zrnov Popovic se čitav svoj život borio za nezavisnost Crne Gore. Kada je Crna Gora okupirana 1918. godine, imao je 36 godina, a kada je poginuo – 65. Njegova dva sina su bili u partizanima. Više puta pomagao je partizanima i spašavao im živote sklanjajući ih u Katunsku nahiju. Ali, njegov jedini ideal je bila Crna Gora i obnova njene nezavisnosti. Da li je na tom putu sarađivao sa našima ili njihovima, sa ove istorijske distance bitno je, ali ne i presudno za karakterisanje njegove ličnosti.

Uostalom, nema istaknutog pojedinca ili važne države koja u ratu nije sarađivala sa suprotnom stranom, okupatorom ili nacistima. Staljin je gotovo do posljednjeg dana uoči napada na SSSR, sklapao paktove sa Hitlerom. Svi svjetski predsjednici su sarađivali sa Njemačkom i Italijom…. i odobravali im ideologiju i osvajanja…Ali, sarađivati sa fašistima ne znači biti fašista. Upravo taj zaključak, na primjeru Krsta Popovića, ima najjaču snagu.

On nije saradjivao sa Italijanima da bi sebi obezbijedio platu ili fotelju, kao što su to radili npr. četnici, nego je eventualno u toj saradnji prepoznao mogućnost da se dođe do nezavisnosti Crne Gore. Krsto Popović nije procesuiran za bilo kakve zločine, niti ih je počinio.

Zašto je Krsto veliki?

Krsto Zrnov Popović je čitav svoj život podredio ideji očuvanja i obnove crnogorske državnosti. Kao vojni vođa Božićnog ustanka 1919. godine i predvodnik pokreta “zelenaša”, borio se pod svetom krilaticom “Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore”, odbijajući da prihvati nasilni nestanak svoje države 1918. godine. Istoričari ga opravdano opisuju kao autentičnog tragičara i duboko očajnu figuru crnogorske istorije. Bio je čovjek stiješnjen između velikih sila, bratoubilačkog rata i surovih geopolitičkih igara. Taj očaj i fanatična posvećenost domovini najbolje se ogledaju u istorijskim analizama koje navode da je Krsto bio spreman “sarađivati i sa crnim đavolom” — što se viđelo kroz njegove kontroverzne i iznuđene kompromise tokom Drugog svjetskog rata — samo da bi spasio crnogorski narod od biološkog istrebljenja i sačuvao Crnu Goru od ponovne srpske okupacije i potiranja njenog imena.

Ipak, teško je opravdati saradnju sa okupatorom, ali treba znati da Krsto Popović nije ratovao sa fašistima, niti za fašiste, nije počinio nijedan zločin i po tome se razlikuje od drugih balkanskih slugu okupatora koji su ogrezli u fašizmu i zločinu…

To stoji i u optužnici poslije rata kada je od strane KPJ konstatovano da nije počinio zločine. Komunisti – jesu. Ne samo ako ih tražimo u “lijevim skretanjima”, nego i u mnogim drugim slučajevima. I u brojnim jamama.

Uostalom, današnje “antifašiste” koji nijesu ništa drugo do vječiti komunisti, objašnjava i činjenica da je u redovima KPJ i to na visokim pozicijama bilo bjelaša koji su od 1918. godine ubijali i terorisali Crnogorce.

Dokumenta i svjedoci jasno kažu: “Krsto Popović je koristio poziciju da spašava ljude iz logora, a ne da ih tamo šalje. Iza njega nijesu ostale uplakane majke, popaljena sela i jame, nego sačuvani životi u najtežem vremenu. Njegov saborac Novica Vujičić svjedočio je: “Uzimao je od Italijana i davao nama. Čuvao je narod od bratoubilačkog rata”. U ovoj rečenici stoje mnogi odgovori na pitanja o Krstu Popoviću.

Njegova tragična sudbina i pogibija 1947. godine ostaju vječni simbol žrtve za crnogorsku nezavisnost. Konačno, njegova ideja je u Crnoj Gori pobijedila obnovom nezavisnosti 2006. godine.

A “Antifašisti Cetinja”? Iskreno mi je žao što ni 80 godina od Krstove smrti ne mogu da se pomire sa činjenicom da je za Crnu Goru žrtvovao sebe. Još manje se mire sa neumitnošću da je Krstova ideja na kraju pobijedila i da danas i zauvijek imamo nezavisnu Crnu Goru. Nikada više Crnogorci neće biti zakrpa na trulom tkivu nekakvog jugoslovenstva, nikada više neće vjerovati u zablude kakva je bila bratstvo i jedinstvo. Lakše je iz lagodne pozicije NVO krečiti murale, nego shvatiti što znači sačuvati obraz i narod kada sve gori oko tebe.

Krsto Zrno Popović nije bio svetac. Nije bio ni bezgrešan. Ali, iza njega je ostala superiornost i čistota ideje o nezavisnoj Crnoj Gori pred kojom će i veći neprijatelji naše nezavisnosti od “antifašista” Cetinja morati da “polože oružje”.