Ideologija koja naciju vodi u genocid

Piše: Tijana Lopičić

Nije nepoznanica da, kada posmatramo istoriju, postoje veoma opasne ideologije koje su snažno uticale na ljude i čitava društva. Zarad navodnog „višeg cilja“, bilo da se pozivaju na neko i nekakvo pravo dato od Boga ili se pak čitave nacije postavljaju u ulogu vječne žrtve, takve ideologije mogu stvoriti prostor u kojem se nasilje opravdava, a ratni zločinci veličaju kao heroji.

Istorijsko iskustvo pokazuje da se, kada se takve ideje ukorijene u društvu i spoje sa političkom i državnom moći, granice prema dehumanizaciji i masovnom nasilju mogu opasno pomjeriti. U pojedinim istorijskim slučajevima, taj put završio je i stravičnim genocidima.

Srbija je, i nakon presude Ratku Mladiću, pokazala da većinski dio njenog političkog vrha nije spreman da napravi jasan raskid sa ideologijom koja je dovela do genocida. Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, a ipak njegovo ime i danas prate pokušaji glorifikacije i pretvaranja ratnog komandanta, odgovornog za najteže zločine, u simbol nacionalnog stradanja i „heroizma“.

Kad zločinci postanu heroji

Ipak, Srebrenica nije jedini slučaj zbog kojeg se mora govoriti o posljedicama takve politike. Kada sagledamo prošlost, istorija Crne Gore takođe svjedoči o teškim zločinima i represiji nakon 1918. godine, kada su srpske vlasti i snage nasilno uspostavljale kontrolu nad Crnom Gorom. Ubistva, progoni, paljenje i uništavanje imovine, kao i pokušaj potiranja crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta, ostavili su duboke posljedice.

Ti zločini, počinjeni u periodu nakon 1918. godine, mogu se apsolutno posmatrati i kroz prizmu genocida, ali i kao oblik kulturnog genocida i sistematske politike usmjerene ka potiranju crnogorskog nacionalnog, državnog i kulturnog identiteta. Iako takva kvalifikacija nije pravno utvrđena, o zločinima, represiji i politici asimilacije iz tog perioda mora se govoriti otvoreno i bez istorijskog prećutkivanja, uz nadu da će jednog dana dobiti i svoj sudski epilog.

Dovoljno je da se podsjetimo da je Chicago Tribune 4. septembra 1919. godine objavio tekst pod naslovom „Srbi zbrisali rojalističku partiju u Crnoj Gori“, u kojem se navodi izjava zvaničnog posmatrača:

„Pod srpskom okupacijom Crna Gora danas predstavlja mjesto najkrvavijeg pokolja u Evropi“, izjavio je zvanični posmatrač po povratku. „Ako ne intervenišu Engleska i Amerika, nijedan rojalista u Crnoj Gori neće preživjeti. Srbi ih ubijaju na veliko.“

Učesnici sramne podgoričke skupštine

Ili, pak, riječi srpskog ministra unutrašnjih poslova Nastasа Petrovića, koji je avgusta 1924. godine, na sjednici beogradskog parlamenta izjavio:

„Nećemo više ubijati, kao naši prethodnici, žene i djecu.“

Naime, i Crna Gora ima na svojim rukama zločine, ali je većinski dio građana svjestan toga i nikada ih ne negira. Naprotiv, uvažava žrtve i pravi otklon od ideologija koje su do tih zločina dovele.

No, problem nastaje kada državna crnogorska vlast počne da radi suprotno. Zato danas imamo problematične funkcionere poput Andrije Mandića, Srbina koji otvoreno baštini genocidnu četničku ideologiju. Ovakvi predstavnici postaju trovači umova kada ideologije odgovorne za stradanja ponovo predstavljaju kao nešto uzvišeno i normalno.

Na kraju, Crna Gora mora imati ozbiljne institucionalne i zakonske represivne mehanizme kojima će zaštititi svoje društvo od glorifikacije zločinačkih ideologija i onih koji ih ponovo pokušavaju učiniti prihvatljivim. A Srbiji je potrebna vlast koja će biti spremna da se jasno suoči sa činjenicama o genocidu u Srebrenici, osudi njegovo negiranje i napravi odlučan otklon od glorifikacije ratnih zločinaca. Samo društvo koje je spremno da prizna zločin može prekinuti sa ideologijom koja ga je omogućila i u krajnosti spriječiti da se to ikada ponovi.