Satler ili batler?!

Piše: Nebojša Redžić

Andrija Mandić nije smijenjen, PES je još jednom dokazao da je četnička stranka, Demokrate su ništavni kao što su vazda i bili, kod Bošnjaka su i vuk sit i ovce su na broju, a DPS je svjesno jurišao u još jedan poraz. Kome još nije jasno da je današnja Crna Gora običan legolend od koga se može napraviti baš sve, taj o njoj zaista ne zna ništa.

Zvaničnici Evropske unije još jednom su sve mirno posmatrali. Najave da će odluka u parlamentu uticati na evropski put Crne Gore, bile su samo još jedna šarena laža dobro plaćenih Evropljana. Ne zna se ko je više zbunjen: Johan Batler koji sve zna a pravi se mutav, Marjan Šarec koji samo što nije stavio Mladićevu kapu na glavu i uskliknuo „pravac Potočari“ ili Tomislav Sokol čije poruke ionako niko u EU ne prima previše k srcu.

Činjenica da je parlamentarna većina pobjegla od izjašnjavanja o Andriji Mandiću, nema previše veze sa Mandićem, ali itekako ima sa čuvanjem udobnih fotelja u kojima sjede i neki koji su tek u Podgorici učili da hodaju trotoarom. U parlamentu je, zapravo, demonstriran odnos prema Ratku Mladiću, voljenom im generalu čiju sliku vjerovatno drže u svojim domovima.

U parlamentu je, zapravo, demonstriran odnos prema Ratku Mladiću, voljenom im generalu čiju sliku vjerovatno drže u svojim domovima

Opet kažem: Andrija Mandić i poslanici iz njegove partije nijesu nikakva novost za crnogorsku javnost. Oni su principijelni, dosljedni i uporni u svojoj naklonosti prema osobama Mladićevog profila, a EU je, prihvatanjem te činjenice, pokazala da joj to nimalo ne smeta. Zaboga, pa oni su prihvatili i sa ponosom ističu kao predvodnika baš ovakvu, poniznu, Beogradu uslužnu, bezličnu Crnu Goru koju ništa, pa ni slavljenje genocida, na tom putu neće zaustaviti.

Novo je, iako se i ranije naslućivalo, da je Pokret Evropa sad premijera Spajića pokazao da je spreman da žrtvuje evropsku budućnost Crne Gore zarad ljubavi prema generalu. Nema tu više nikakve dileme: PES su već odavno napustili ljudi koji sa ideologijom velikosrpstva i četništva nijesu htjeli da koketiraju – od Jakova Milatovića, Jevrosime Pejović do Miodraga Lakovića. Ostao je supstrat onih kojima je kokarda omiljeni simbol, a Ratko Mladić i njegovo djelo – pravac kojim treba ići.

O tzv. Demokratama nema potrebe govoriti niti pisati. Ako u politici postoji dno, onda su ga oni odavno dotakli. Kopali bi oni i niže, ali još niko nije dokazao da ispod dna postoji dno. Ako ko dokaže, oni će.

Konačno, tu je Evropska unija. Iako je ta organizacija nastala na temeljima antifašizma, do danas je toliko evoluirala da bi Gebelsa, da je živ, rado postavila za glasnogovornika, kad je već Satlera postavila za batlera srpskog sveta u zemlji – glavnom kandidatu za novog člana EU. Nekako mi njihov stav djeluje ultradesničarski i profašistički. Sa geslom – može sve, samo da u vlasti nema Crnogoraca. I nema!

Johan Satler – batler “srpskog sveta”

EU nije ono što je nekada bila

Kada sam početkom devedesetih u prostorijama Liberalnog saveza crtao Crnu Goru kao trinaestu zvjezdicu na mapi Evropske unije, ta organizacija imala je svoje vrijednosti i pridržavala ih se. Bila je to respektabilna, principijelna i dosljedna skupina najjačih evropskih država u koju se moglo vjerovati i njoj težiti.

No, kako se vremenom kvario grad Brisel ili bilo koja velika evropska prijestonica, tako su tonuli i propadali principi na kojima je počivala Evropska unija. Istina, na papiru, sve je kao nekada kada je Unija proklamovala ljudsko dostojanstvo, slobodu, demokratiju, jednakost, vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava… Na terenu, u praksi, veliki evropski gradovi preplavljeni su migrantima, beskućnicima, siledžijama, džeparošima…dok u institucijama EU dijele enormne plate i izgovaraju nekoliko napamet naučenih fraza kojima pokušavaju opravdati nerad, nered i privilegije kojima su motivisani da ne vide ono što je vidljivo svima.

Ne vide oni ni današnju Crnu Goru. Iako osiromašena, opljačkana, klerikalizovana, opijena mirisom tamjana i kršenjem vjerskih prava većinskog stanovništva, sa nikad nižim standardom i inflacijom koja „jede“ svako vještačko podizanje plata, bez institucija, bez privrede, sa ogromnim javnim dugom, kreditima kojima se maskira nerad i podržava nepotizam u javnom sektoru, Crna Gora je za njih „predvodnik u procesu pridruživanja“ i najozbiljniji kandidat za narednu članicu Unije!

Najgora od svega je činjenica da su nejake demokratske snage iz Crne Gore, uglavnom oličene u partijama crnogorske orijentacije, ka Evropskoj uniji od prvog dana gledale kao osloncu, snazi koja će pomoći da se crnogorsko društvo emancipuje i ostvari demokratski preporod. Ništa od toga! Da ne pominjem sada sramni cenzus za referendum iz 2006. godine od najmanje 55% glasova potrebnih za nezavisnost. Boli činjenica da je EU prihvatila i da protežira onu Crnu Goru koja podržava agresiju iz 90-tih, slavi „heroje“ toga rata koji su ubijali hiljade nenaoružanih civila i sudi onima koji su branili i odbranili svoje zemlje iz kojih su istjerali protagoniste agresivne velikosrpske politike. Ne daj Bože da su morali da brane nas. Odbranili bi nas kao mirovne trupe iz Holandije – Srebrenicu. Ili isto kao kada su nas „odbranili“ 1918. godine kada su srpske okupacione trupe imale podršku Francuza da „oslobađaju“ već oslobođenu Crnu Goru.

Marjan Šarec samo što nije stavio Mladićevu kapu na glavu i uskliknuo „pravac Potočari“

Uslijedio je Versaj i „zločin mirovne konferencije“ kada je Crna Gora, iako država pobjednica u Prvom svjetskom ratu, uz pomoć iste te „međunarodne zajednice“ izbrisana sa mape država i naroda i prisajedinjena neprijatelju i asimilatoru.

Onaj koji nadgleda sluge

Od kada je doveden u Podgoricu za šefa Delegacije EU, Johan Satler je pokazivao naklonost prema vladajućoj većini. Reći će neko da je to normalno, jer njegova organizacija ipak dominantno mora sarađivati sa vlastima države u kojoj je on na važnoj funkciji. Istina, nikada se nije dopadao Milanu Kneževiću, pa smo od znamenitog Zaćanina čuli da Satler vlada Crnom Gorom, da naređuje, daje uputstva, saziva i otkazuje sjednice državnih organa, povećava plate zajedno sa Milojkom i ljubi ruke popovima Crkve Srbije.

Iskreno, o njemu nemam stav, ali me nekako njegovo prezime asocira na veoma sličan pojam (batler) za kojeg, iskreno, nikada nijesam znao što zapravo znači. Uzeh stoga sveznajuću Wikipediju i saznadoh da je batler „glavni muški sluga u nekom domaćinstvu koji nadzire domaću poslugu, dočekuje goste, brine o trpezi i vinu“. Ha! Zaista, nijesam mogao naići na bolju definiciju onoga što gospodin Batler, pardon Satler, radi u Crnoj Gori. Pogledajte: da je „glavni“, to je fakat. Valjda je i „muški“, tj. muško, mada je njegovo pravo da kaže da se i drugačije osjeća. Nije sporno ni da je „sluga“, jer Brisel ne šalje u drage zemlje nekoga da bude šef. Ipak, najvažnije od svega je da on „nadzire domaću poslugu“.

Upravo u tome je suština, srž njegove uloge u Crnoj Gori, jer on zapravo nadziranjem posluge Beograda, dočekivanjem gostiju, vinom i punom trpezom, obavlja krucijalni dio posla u Podgorici. Ma, biće da je njemu prezime Batler, ali se čudesnom egzibicijom u srpskom jeziku i pretvaranjem B u S, njegovo iskonsko prezime zamaskiralo. To je neka nova palatalizacija koja nema veze sa zdravim razumom, ali što da se čini?! Čovjek je dobro savladao instrukcije o svojoj ulozi, pa mu ne smeta ovakva nakazna, današnja Crna Gora, jer je upravo takva potrebna “srpskom svetu”. Izgleda i Evropskoj uniji. Da liči na onu nakon 1918. godine kada su je “braća” Srbi opljačkali za ratnu odštetu, a u nju ulagali samo za izgradnju žandarmerijskih stanica.

Ako modernoj, emancipovanoj Crnoj Gori čijih je eksponenata ostalo samo u tragovima neće da pomogne Evropska unija, ko će?

A što o svemu misle autentični Crnogorci? Mora da je Crna Gora bila u sličnoj situaciji kada je Njegoš svojevremeno napisao stihove: „da je igđe brata u svijetu, da požali ka da bi pomoga“. I zaista: ako modernoj, emancipovanoj Crnoj Gori čijih je eksponenata ostalo samo u tragovima neće da pomogne Evropska unija, ko će?

Izgleda, ipak, da ćemo morati sami. Evo, ja ovoga puta pozivam na otpor (iako znam da je taj poziv – krivično djelo). Ali, ne na otpor oružjem, ne na primjenu sile, ne na agresiju. Crnogorci moraju pomoći sebi znanjem, odlučnošću i nepristajanjem. Znanjem ćemo ih pobijediti jer je naša ideja superiorna, a njeni zastupnici imaju mnogo više intelektualnog kapaciteta nego druga strana. Odlučnošću, jer mi znamo što branimo, a to je uvijek prednost u odnosu na onoga ko napada, kidiše i krade. Nepristajanjem, jer je građanska naposlušnost put ka cilju.

Cijela crnogorska istorija uči nas da će vas drugi cijeniti onoliko koliko cijenite sebe. Samo snažan otpor diskriminaciji i asimilaciji može učiniti da se izborimo za svoja prava. Niko sa strane, pa ni Evropska unija, neće nam u tome pomoći.