Društvo
Nikada nas neće ostaviti na miru
Piše: Nebojša Redžić
Ne bih da prejudiciram kakav će biti spoljnopolitički program buduće srpske vlade, ali su prve najave indikativne. Jer, o ljudima ponekad treba suditi na osnovu onoga što prvo izađe iz njih. Tako će se Studentska lista zalagati za politiku dobrosusjedskih odnosa, ali istovremeno zadržava veoma izražen interes Srbije za položaj srpskog naroda u susjednim državama. Opet. A svi znamo da kad god i gdje god je Srbija “brinula” o Srbima u regionu, tamo Srba više nema.
Što to u ovom slučaju znači za Crnu Goru? Rekoh već – prva izgovorena riječ ponekad najbolje govori o namjerama. Ili djelima. A na početku, kada su pomenuli Crnu Goru, pomenuli su i “zabranu asimilacije”! Normalan čovjek bi pomislio da to zapravo znači da će zvanična Srbija prestati sa politikom kojom već 180 godina Crnogorce prevodi u Srbe. Da će prestati da ulaže ogroman novac u ljude, političare, medije… koji asimiluju Crnogorce i pridobijaju one lošijeg karaktera i sa manjkom dostojanstva – da se kazuju kao Srbi. Ili da će nam barem objasniti kako se to broj Crnogoraca u Srbiji, upravo zbog asimilacije, smanjio sa 147.466 koliko ih je bilo 1981. godine, na samo 20 hiljada koliko ih ima danas.
Nažalost, ne misle oni na tu asimilaciju. Oni su poslali poruku nama – da će nam zabraniti da asimilujemo Srbe! Pitao sam se u prvi mah: odakle vuče korijen pojam “zabraniti” nešto drugoj državi. U praksi bilateralnih odnosa ne postoji primjer da jedna država može drugoj nešto zabraniti, pa sve i da je tačno (a nije) da u Crnoj Gori neko asimiluje Srbe. Ali, hoće jezik pravo. Jer, već su oni nama, kao druga država koja je okupirala našu, nešto zabranjivali. Tako su nakon nasilne aneksije 1918. godine zabranili čak i ime Crne Gore. Zabranili su autokefalnu Crnogorsku crkvu. Zabranili su nam dinastiju Petrović, a kralju Nikoli povratak u zemlju. Zabranili su nam i jezik. Zabranili su čak i Crnogorsku kapu.

U međuvremenu, vidim da su se jezički donekle korigovali, pa više ne govore o zabrani, već o sprečavanju asimilacije. Svejedno. Znamo mi na što oni misle.
Ovakva državnička drskost, ovakav umišljeni paternalizam naslijeđen od gotovo svih srpskih vlasti u ovom i prošlom vijeku je nečuven. Posrbljeni Crnogorci iz nove srpske vlasti očigledno misle da u Crnoj Gori žive sve same ništarije i nikogovići, da oni nama mogu bilo što zabraniti! Na stranu sada što su zamijenili teze i namjerno zaboravljaju da oni rade to što bi da zabrane nama (asimiluju Crnogorce). Ali, ozbiljna država kakva bi trebalo da bude Crna Gora, morala bi da im jasno stavi do znanja da sa nama ne mogu i ne smiju tako razgovarati. Bez obzira što i ovdašnja vlast predano radi na asimilaciji Crnogoraca.
Naivni Crnogorci
Od studentskog pokreta u Srbiji očekivali smo mnogo više od puke smjene jedne vlasti. Čak su i Crnogorci, u svojoj naivnosti, očekivali raskid sa politikom koja je decenijama ugrožavala crnogorsku državnost i nacionalni identitet. Nadali su se mnogi da mlada generacija neće samo promijeniti ljude na vlasti, već će promijeniti i političke obrasce. Očekivali smo novu Srbiju. Srbiju koja će imati snage da se suoči sa vlastitom prošlošću. Da se najprije pozabavi sobom, da se denacifikuje, izvede lustraciju. I da konačno razumije da je Crna Gora susjedna, suverena država, a ne prostor posebnog nacionalnog i političkog interesa Beograda.
Ali, ne. Spoljnopolitički program Studentske liste ne obećava ništa dobro. Umjesto da se bave sobom, oni ponovo prisvajaju Kosovo. Podržavaju na genocidu nastalu republiku Srpsku, uopšte ne pominjući Bosnu i Hercegovinu. I iznad svega, žele da disciplinuju Crnu Goru.
“Ugroženi” Srbi u Crnoj Gori
Naglasak je ponovo na položaju Srba, njihovom identitetu i dvojnom državljanstvu. Ali, sve i da je briga za položaj srpskog naroda u Crnoj Gori opravdana, gdje je u tom programu jednako jasno poštovanje crnogorskog nacionalnog identiteta? Gdje je priznavanje istorijske posebnosti Crne Gore i Crnogoraca, gdje njene državne tradicije? Gdje je jasna poruka da Beograd nema pravo da određuje identitetsku budućnost Crnogoraca? To nijesu sporedna pitanja. To je suština dobrosusjedskih odnosa.
Crna Gora ne može biti istinski ravnopravan partner Srbiji ukoliko se njena nacionalna posebnost prećutkuje, relativizuje ili posmatra kao nešto što treba preoblikovati.
Posebno je važno pitanje finansijskog i političkog uticaja Srbije u Crnoj Gori. Tokom posljednjih godina iznesene su ozbiljne tvrdnje o finansiranju medija, organizacija i političkih struktura bliskih Aleksandru Vučiću. Ako se zna da je ogroman novac korišćen za političko uticanje na prilike u susjednoj državi, potrebno je sprovesti nezavisnu istragu. Jer, ne govorim ovdje o novcu koji je isplaćivan u kešu. Srpska vlada je bestidno, sasvim legalno, preko bankovnih računa godinama finansirala Srpsku kuću i političke partije koje rade na nestanku Crne Gore. Hoće li i ubuduće?
Uostalom, upravo su predstavnici studentskog pokreta najavljivali preispitivanje finansijskih tokova i bankovnih računa. Očekujem da se javno obavežu da će istražiti tokove novca prema političkim i društvenim strukturama u Crnoj Gori. Ne zato što je novac pristizao onima koji su Srbi, već zbog principa transparentnosti, zakonitosti i suvereniteta susjedne države. Bješe li Ilija Srdanović onaj koji je to javno obećao? Nešto se ućutao ovih dana taj poreklom Crnogorac.
Očekujemo izvinjenje
Nova politička generacija u Srbiji ne bi trebalo da zaobiđe istorijsku dimenziju naših odnosa. Sramna Podgorička skupština iz 1918. godine, nestanak naše državne samostalnosti i način na koji je Crna Gora tretirana u poslijeratnom periodu, ostaju otvorena pitanja istorijskog pamćenja. Hoće li se nova Srbija izviniti? Hoće li nam konačno isplatiti ratne reparacije koje je tada ukrala, hoće li prestati sa ispraznom pričom o pomoći nakon zemljotresa, jer su iznosi neuporedivi? Ne traži se od savremene Srbije da preuzme kolektivnu krivicu za ta dešavanja, već da pokaže političku zrelost i spremnost da o istorijskim nepravdama razgovara na osnovu argumenata. Jer, naše dvije države ne mogu biti prijateljske bez međusobnog poštovanja. A ono se ne zalužuje pokušajem tutorstva i paternalizma.
Sramna Podgorička skupština iz 1918. godine, nestanak naše državne samostalnosti i način na koji je Crna Gora tretirana u poslijeratnom periodu, ostaju otvorena pitanja istorijskog pamćenja
Studentski pokret, uprkos početnim instinktivnim, naslijeđenim reakcijama kada se pomene odnos prema Crnoj Gori, još ima priliku da pokaže da je drugačiji. Ali, ta različitost se mora dokazati i drugačijim poimanjem Crne Gore. Ako nova politička generacija ne bude imala snage da raskine sa praksom miješanja u unutrašnje stvari u Crnoj Gori, finansijskog uticaja i pokušaja našeg identitetskog preoblikovanja, onda ćemo gledati novu vlast, ali staru politiku.
A Crna Gora od Srbije ne očekuje ništa više, ali ni ništa manje od onoga što bi svaka suverena država trebalo da očekuje od svog susjeda: poštovanje, ravnopravnost i nemiješanje u naše unutrašnje stvari. Jer, prijateljstvo između Srbije i Crne Gore neće biti izgrađeno na tome da Crnogorci postanu ono što nijesu, već na tome da Srbija konačno prihvati Crnu Goru onakvu kakva jeste.
Možda je najveći problem Crne Gore, kada gleda u pravcu Srbije, činjenica da novu političku elitu tamo čine posrbljeni Crnogorci: Srdanović, Bakić, Saičić, Šoškić… A sa takvima je teže. Jer, oni u svima nama vide sebe i lakoću sa kojom su oni sami, iz egzistencijalnih ili nekih drugih razloga, prihvatili tuđi identitet. Pa misle da smo svi satkani od tako lošeg materijala kao oni. I da ćemo ih slijediti. A kada prihvatiš da si ono što nijesi, onda ti sve što je činilo tebe i tvoje biće dok si bio na izvoru svog identiteta, djeluje gadno i prema njemu gajiš prezir.
I upravo zato, sa novom srpskom vlašću Crnoj Gori će biti teže nego sa Vučićem. Jer, kako god okreneš, oni će se truditi da nadograde Vučićev mehanizam pridobijanja Crne Gore. Upravo je Vučić taj koji je, naučivši istorijsku lekciju, u startu shvatio da na Crnu Goru ne treba slati vojsku, kao 1918. godine. Dovoljno je gajiti sluge i poslušnike, ulagati u preoblikovanje identiteta i prisvajanje crnogorske istorije i kulture. I on je to radio, predano i u kontinuitetu, sve dok nije posrbio trećinu Crne Gore. Samo naivni će se nadati da će se nova vlast na tome zaustaviti. Zato će briga za Srbe u Crnoj Gori i ubuduće biti snažnija nego briga za Srbe u Srbiji. Jer, bez Crne Gore, Srbija nema ni istoriju, ni tradiciju, ni trajanje. I zato nas nikada neće ostaviti na miru.
-
Politika3 days agoBIA ŠALJE SIGNAL DA JE PREDSTAVA ZAVRŠENA: Da li je na pomolu „pomirenje“ Mandića i Kneževića
-
Svetosavska sekta1 day agoPOLITIČKA PREVIRANJA U CRKVI SRBIJE: Joanikije u povlašćenom položaju, sprema se pokušaj žrtvovanja Porfirija i Metodija
-
Ekonomija4 days agoU AGONIJI IZMEĐU STRUKE I STRAHA OD ŠEFA MILOJKA: Nakon dva mjeseca od najave „Euro modela“ Vuković prekinuo tihovanje
-
Politika9 hours agoVučić prekasno osjetio stezanje ruske političke omče