DEMASKIRANJE ČETNIKA Aleksa i njegova partija promašena investicija Zapada

Piše: Nebojša Redžić

Zaista mislim da će odvajanje od fotelja ne tako davno ustoličenog kadra Demokrata, ići teže nego što se moglo pretpostaviti. Govori o tome nervoza Moma Koprivice na TV Vijesti, Vladimira Martinovića na Odboru, omaške njihovog press centra, ali i tvitovi Alekse Bečića. Reklo bi se da su spremni na sve, samo da bi sačuvali fotelje.

U danima kada su sa parolom «Mir je naša nacija» i dvije grupacije istomišljenika iz ostalih koalicija osvojili vlast, Crna Gora je bila politički stabilna, bez naznaka da bi identitetske razlike ili stranački sukobi mogli ugroziti bezbjednosnu situaciju. Nije bilo jasno zašto kao svoj politički cilj pominju mir, kada nije izgledalo da on može biti ugrožen. Danas, nakon skoro 18 mjeseci od izbora, ulice crnogorskih gradova su preplavljene nezadovoljnicima, «izdajnici» su svuda oko nas, a najglasniji u neartikulisanim kricima upućenim drugačijemislećim ljudima su Demokrate. Njihova «nacija» više liči na sve drugo, najmanje na mir.

Crna Gora je početkom 2020. godine ocjenjivana kao zemlja prosperiteta, nepokolebljivo na antifašističkom stanovištu, zemlja koja njeguje multikulturalnost. Od avgustovske pobjede tri koalicije, Crna Gora se opisuje sasvim drugim riječima – kao potencijalno žarište nestabilnosti na Zapadnom Balkanu.

Manjinska vlada koju je predložila URA, sada ih je bacila u očaj. Pričaju o izdaji, mlataraju rukama, galame, a kada se dohvate tastature, pišu nebuloze koje se graniče sa govorom mržnje. Čak je i njihovom ćutanju ili izbjegavanju izricanja stava o krucijalnim pitanjima odzvonilo. Ako već mjesecima nijesu u stanju da se izjasne o spskim ranama kakve su Kosovo i NATO, ako su ćutali o jeziku kojim govore i naciji kojoj pripadaju, na Uru su zbog njihovog predloga o manjinskoj vladi prosuli sav svoj dugo akumulirani gnijev.

Odjednom su počeli da pronalaze izdajnike, da prozivaju Abazovića zbog izjave o 21 milionu, da nazivaju kolege iz parlamentarne većine kukavicama, kriminalcima, ”pajovićima”, ”šiptarima”… Odobravaju pozive na linč, izriču pohvale šovinističkim urlicima, optužuju kolege da švercuju kokain… Kao da je zlo vrijeme natjeralo naizgled krotke i mirne momke iz Demokrata da, nakon što su se deklarisali kao pripadnici svetosavske sekte, demaskiraju i svoj (ne)demokratski kapacitet.

A taman je sve počelo da liči na idilu. Prihvatili su bespogovorno ekspertsku Vladu iako bez učešća u njoj, ali je zato Aleksa zasio u fotelju prvog čovjeka Skupštine, Bogdanović odmah uz ili iza njega, Momo Koprivica je dobio priliku da iz poslaničke klupe proziva sve koji trguju bananama, Nevenku Ćirović su izopštili iz Crne Gore i poslali je u maticu, nijesu loše prošli ni Šaranović, Martinović i drugi. O tekućim političko-ekonomskim pitanjima o kojima su brinuli apostoli, uglavnom su ćutali, a u identitetskim borbama bili su uzdržani. Jedino u što su bili sigurni i o čemu nijesu željeli da ćute, bilo je da DPS-u ne treba dozvoliti povratak na vlast, a Branu Mićunoviću dug boravak na slobodi. Malo je nedostajalo da javnost povjeruje kako zaista žele da se profilišu kao partija građanske orijentacije.

Promašaj zapadnih ambasada

Njihova uštogljenost i crvene kravate, zaista su mogli da iritiraju. Lišeni ideološke profilacije, usiljeno uzdržani uvijek kada bi različiti politički stavovi ličili na podjele, istinski naklonjeni jedino Crkvi Srbije i njenim interesima, Demokrate su pokušale da budu osvježenje na političkoj sceni Crne Gore.

Samopouzdanje im je raslo sa svakim novim pozivom u važne ambasade koje su imale ambiciju da među opozicionim junošama pronađu nekoga ko će u bliskoj perspektivi ograničiti moć DPS-a. Jedan bivši političar kleo mi se da je svako malo, dok šeta stazama oko Dvorca na Kruševcu, gledao kako na južni ulaz diplomatskog predstavništva moćne države ulazi tada opozicionar Aleksa Bečić. Dok su ga štelovali i pripremali da jednoga dana postane donosilac najvažnijih odluka, zaboravili su da na Balkanu um zarobljen u katakombama ”srpskog sveta” ostaje zauvijek zatočen, bez obzira koliko mu se mogućnosti ponudi.

To je situacija nalik automobilu lošeg proizvođača. Možeš ga glancati, servisirati, maziti i puniti najboljim gorivom, ali će ona konstrukciona greška u motoru uvijek doći do izražaja kada treba dodati gas. Neko ko je iznikao ispod šinjela SNP-a – i to one njegove najgore varijante – teško da može biti nosilac promjena. Dok je kritikovao sistem, on je zapravo želio samo da se uklopi u njega, dok je grmio protiv bivše vlasti, on je jedino želio da im preotme fotelju, dok je govorio o okoštalosti 30-godišnje vladavine, on je jedino želio da ona njegova traje još duže. Da nije tako, ne bi Aleksa danas naricao i jecao zbog već izvjesnog gubitka pozicije prvog čovjeka zakonodavne vlasti.

Činjenica da je Skupština Crne Gore doživjela teške dane za njegovog predsjednikovanja, ne igra nikakvu ulogu u njegovoj izopačenoj namjeri da traje, iako mu politička slagalica ne ide na ruku. Za njegovog mandata, parlament je preživljavao duboku krizu, parlamentarni život gotovo da je zamro, usvajanje zakona je stopirano, sjednice su bojkotovale kako poslaničke grupe opozicije, tako i najveći dio vladajuće većine, a politički dijalog je nerijetko imao kočijaški nivo.

Za sve to vrijeme, Bečić je u skladu sa motom svoje koalicije zagovarao mir, a pripadnost naciji želio predstaviti irelevantnim. Odao bi ga samo pokvareni osmijeh kada su usvojene izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ali i zloba koja je zračila iz njegovih izjava dok je odobravao helikopetrsko- desantnu akciju zbog srpskih popova i tražio odgovornost bezbjednosnog sektora ako se ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Kada se sve sabere, Aleksa Bečić je jedan od najtežih promašaja zapadnih ambasada. Govori o tome i najnovija ideja o manjinskoj vladi koja dolazi sa iste adrese, sa koje su nekada dolazili pozivi Bečiću da ga oblikuju za budućeg lidera. Saznanje da Demokrata nema u novom paketu koji Crnoj Gori treba da obezbijedi stabilnu većinu, najbolja je potvrda teze da su i Aleksa i njegova stranka sada i zvanično proglašeni za promašenu investiciju Zapada. I zato su pojačano nervozni.

Raskrinkani i od svojih glasača

Političko pamćenje u Crnoj Gori je kratko, pa su mnogi već zaboravili da je i Milo Đukanović, nakon nikšićkih lokalnih izbora u proljeće 2021. godine, govorio da u Demokratama prepoznaje «demokratski kapacitet» za buduću saradnju sa DPS-om. Bila je to svojevrsna pohvala kursa koji su tada zagovarale Demokrate u vrijeme kada su upravo lideru DPS-a iz redova te stranke stizale najotrovnije strelice.

Šta se u međuvremenu desilo i zašto je ta stranka koja je u jednom periodu imala ozbiljan rast broja članova počela da tavori u prosječnosti, pa se skotrljala na nivo provincijalnog izdanka političke scene, teško je reći. Biće, ipak, da se njeni lideri nijesu mogli vječno skrivati iza pomiriteljske retorike i demokratske maske. Ispostavilo se da je krunski cilj osvajanja vlasti za njih bio ozakonjenje darivanja otete imovine Crkvi Srbije, a vrhunac vladanja politička podrška ustoličenju srpskog popa Joanikija Mićovića na Cetinju. Iza svakog uštogljenog Demokrate, skrivao se obrijani četnik.

Tako neozbiljna i neznavena politička struktura, brzo je raskrinkana i od svojih glasača, među kojima je bio značajan broj zavedenih nacionalnih Crnogoraca, a još više pročitana od međunarodnog faktora koji je imao ambiciju da favorizovanjem Demokrata pomogne stabilnosti političke scene Crne Gore.

Najava formiranja manjinske vlade u kojoj neće biti mjesta za njih i Demokratski front, smrtni je udarac partiji koja očito nije dorasla za velike domete. Demokratama je suđeno da politički satrunu u nekoj od mrčnih odaja ”srpskog sveta”, gdje će onako raskrinkani, morati da se ujedine sa Demokratskim frontom i prestanu da izigravaju političku alternativu ranijem sistemu.

Demokrate, uistinu, nijesu ni demokratska, ni reformska, ponajmanje su evropska stranka i tu prilike za popravni više neće biti. Aleksa Bečić moći će jedino da iz neke stolice sa visokim nogarima, posmatra razvoj situacije na političkoj sceni Crne Gore, gdje će njegove «pobjede» biti prošlost i gdje će biti mogućnosti da o krucijalnim pitanjima društva ćuti, ali da to nema implikacije po političke procese u zemlji.

To što će se još neko vrijeme pozivati na ”volju naroda”, biće znak da ga boravak u državničkim vodama nije naučio ničemu. Da jeste, znao bi da je 30. avusta 2020. godine, volja naroda zapravo ukazivala da je pobijedio crnogorski blok kome je deklarativno pripadala i URA. To što se Dritan Abazović potom priklonio svetosavskom bloku stranaka, neko politički ostrašćen, mogao bi s mnogo više prava nego Bečić, da proglasi izdajom narodne volje.

Ako ništa, dok se bude pakovao za ponovni put u opoziciju, Bečić će imati priliku da se zapita kada je njegov politički ortak iz opozicionih dana zapravo bio iskren: tada, kada ga je na rukama nosio Srpski svet, ili danas kada je shvatio da se nakon 30. avgusta zaputio pogrešnim putem. ”Dritan je naš, a ne vaš izdajnik”, poručili su, moguće i Bečiću, svi oni koji su godinu i po trpjeli urušavanje ekonomije Crne Gore, zastoj u evropskim integracijama i identitetsko iživljavanje vlasti. Vrijeme je za povratak Crne Gore sebi, a sa time će Bečić sa drugarima, koliko god im teško padalo, morati da se pomiri.