2020: Godina koju je pojela korona!

Početak 2020. godine nije ni slutio u šta će se ostatak godine pretvoriti.

Čuli smo neke priče iz Kine o novom virusu koji se počeo širiti, ali to se činilo isuviše daleko da bi nas zabrinulo. Međutim, već krajem januara situacija se počela usložnjavati, mnogi su poznavali naše ljude koji žive i rade u Kini i koji su nam prenosili informacije sa terene, a fotografije praznih polica u prodavnicama i ljudi sa maskama obišle su svijet.

Neka strijepnja uvukla se u većinu ljudi, ali ne toliko da se nešto bitno pomijeni u našim životima. Kraj januara i februar mnogima su bili rezervisani za zimovanje, koje tamo neka zaraza koja se širi u dalekoj Kini nije zaustavila. Evropljani su otišli na skijališta širom kontinenta i sve se činilo dobro.

Međutim, mediji su počeli sve više izvještavati o epidemiji koronavirusa, dobijali smo prve informacije o širenju virusa, ljudi su se sve više počeli plašiti, jer smo sada na video snimcima i fotografijama gledali ljude u Kini kako leže na ulicama, nismo znali jesu li živi ili ne, niko nije znao šta se tačno dešava.

Druga polovina februara, tačnije 20. februara, stvari su se dodatno uozbiljile. Taj dan su registrovana prva četiri slučaja koronavirusa u Italiji. Virus odjednom nije bio tako daleko, nego je bio tu, nekoliko sati od nas. Tražila se informacija više, ali odgovore na pitanja rijetko ko je imao. U Italiji je broj smrtnih slučajeva tokom nekoliko sedmica bio najveći, poslije Kine. Svi znamo nekoga našega ko živi i radi u Italiji i pristup informacijama iz prve ruke bio je lak.

Evropa nije bila spremna za ono što je uslijedilo, manjak medicinske radne snage bio je i ostao najveći problem u borbi sa epidemijom, a epidemiolozi su postali jedna od najtraženijih struka, oblast medicine koja je godinama bila zanemarivana. U Italiji su se škole počele zatvarati i radnici ostajati kod kuće. A mi ostali svjedočili smo nečemu što se nikad ranije u savremenom svijetu nije desilo, zatvaranju gradova i regija, policijskim časovima, zabranama kretanja i maskama koje su sada svi nosili, i djeca i odrasli.

Kako se virus sve više približavao Milanu, samim tim bio je sve bliži i našem području. U Hrvatskoj prvi slučaj koronavirusa registrovan je 25. februara i već smo znali ono što se moglo znati o njemu u tom trenutku. Prevođeni su prvi članci, imali smo prve komentare stručnjaka i kao uvijek u kriznim situacijama tražila se informacija više, što smo mi koji radimo u medijima i te kako osjetili.

Ali i dalje se kod nas život nije bitno mijenjao. Građani BiH putovali su i početkom marta i obilježavale su se osmomartovske zabave. Ipak, osjećali smo da je virus tu, da je samo pitanje trenutka da se pojavi i kod nas. Već smo znali razliku između pojmova epidemija i pandemija, slušali smo savjete Svjetske zdravstvene organizacije i brinuli se. Slike konvoja koji prevoze tijela u Italiji obišle su svijet i nekako smo se svi potajno počeli spremati za najgore.

Onda je došao taj četvrtak, 5. mart, dan koji je počeo kao i svaki drugi radni dan. Mi smo u redakciji dobili informaciju da su osnovne škole u Banjaluci zatvorene. Pokušali smo saznati šta se dešava, ali kako se kasnije ispostavilo samo je jedna škola u Banjaluci bila zatvorena, učenici su poslani kući, a najavljena je dezinfekcija škole. Kasnije tokom dana održana je sjednica Gradskog štaba za vanredne situacije u Banjaluci i dobili smo informaciju da su prva dva slučaja korona virusa potvrđena u Banjaluci, otac i sin su inficirani.

Isti dan je preporučeno da starije osobe i hronični bolesnici izbjegavaju masovna okupljanja.

Informacija se brzinom munje širila gradom i zemljom. Počeli smo se navikavati na riječi poput klastera, PCR test, epidemije, respiratori, izolacija, karantin, prvi talas, vakcina, online nastava, vanredna situacija, koronavirus, zabrane kretanja, ograničenja okupljanja, korona i slično.

Institut za javno zdravstvo dao je i prve preporuke kako da se ponašamo, kako se virus prenosi i koje su mjere prevencije. Preporučuje se često pranje ruku, a maske još uvijek niko ne spominje. Počeli smo kupovati sredstva za dezinfekciju, iako su nam svi govorili da ne paničimo, paničili jesmo, jer se počelo dešavati nešto što nikada ranije nismo doživjeli, strijepili smo za svoje zdravlje i zdravlje svojim najmilijih. Mnogi koji su imali druge opcije povukli su djecu iz vrtića. Strašne slike iz Italije i dalje su nas bombardovale.

Svjetska zdravstvena organizacija 11. marta proglasila je globalnu pandemiju. To se desilo u popodnevnim časova i nakon toga ništa više nije bilo isto. Bilo je jasno da se virus jako brzo širi i da su moguća teška stanja zaraženih. Mi smo i dalje bili tu da prenosimo sve informacije do kojih smo mogli doći, a ljudi su bili željni novih informacija. Počele su se širiti i dezinformacije, mnogi nisu razlikovali tačne informacije od lažnih, a često je u lažne bilo i lakše povjerovati. Bili smo bombardovani i teorijama zavjera. Na dan kada je proglašena pandemija imali smo preko 118.000 slučajeva u 114 zemalja, a 4.291 osoba izgubila je život.

Vlada Republike Srpske proglasila je 16. marta vanrednu situaciji povodom pojave virusa korona. Ljudima je već preporučeno da rade od kuće ukoliko su u mogućnosti. Moje kolege i ja smo se podijelili, dio je radio od kuće, a dio je i dalje dolazio u redakciju. Širom svijeta ljudi su već počeli spremati zalihe namirnica, a i kod nas su se stvarali redovi u prodavnicama, a osim tolaet papira ljudi su najviše kupovali osnovne životne namirnice. Bila je nestašica zaštitnih maski za lice, sredstava za dezinfekciju, medicinskog alkohola i rukavica. Kraj marta donio nam je proglašenje vanrednog stanja. Mnogi su se osjećali kao da je ratno stanje.

April nam je donio obavezu nošenja maski i rukavica, većina objekata bila je zatovorena, a zabranjeno je bilo okupljanje više od tri osobe na javnim površinama. Imali smo policijski čas. Došlo nam je predivno proljeće koje nismo ni osjetili, koje smo proveli u izolaciji i na balkonima. Imali smo rituale ulaska u kući, pranje, dezinfekcija, brisanje namirnica, djecu smo učili da ništa ne diraju. Moje dijete nije smjelo ubrati cvijet, jer sam bila opsjednuta mišlju da ljudi pljuju po ulici. Rast broja inficiranih pratili smo iz dana u dan, radili smo od kuće, a već smo navikli da rijetko idemo u nabavku, jer su ispred marketa bili redovi ljudi koji su čekali da uđu.

Ponavljali smo – pranje ruku, rukavice, maska, distanca. Navikli smo se i na policijski sat, pa i produžena zatvaranja u kući tokom prazničnih dana, kao što su bili uskršnji praznici i 1. maj. Ljudi su u maju već počeli pucati zbog stega koje su nam potpuno preokrenule život na koji smo bili navikli. Pojam nova normalnost i zoom sastanci već su postali svakodnevnica.

Početak ljetnog perioda ipak je donio popuštanje mjera, od 1. juna djeca su se vratila u vrtiće, a učenici su nastavu završili online. Ljudi se se u junu polako počeli vraćati na svoja radna mjesta uz već sad usvojene mjere zaštite: maske u zatvorenom prostoru, pranje ruku i distancu.

Neki su počeli i planirati odlazak na more, bilo je i onih koji su u tome uspjeli. Popustile su mjere, te smo se svi tokom ljeta malo opustili. Navikli smo se da svaki dan pratimo brojeve zaraženih i umrlih, a u tom periodu broj smrtnih slučajeva bio je znatno manji. Ljudi su se zasitili svih informacija i htjeli su da se odmore od svega.
Ljeto je prošlo u opuštenijoj atmosferi, ljudi su se malo više družili nego inače, moglo se boraviti na otvorenom, pa je sve nekako bilo lakše. Ali sa krajem ljeta dobili smo pitanja o početku školske godine, o hladnijem periodu i kako će se sve to odraziti na brojke zaraženih koronom. U oktobru smo već znali mnogo ljudi iz naše okoline koji su bili inficirani, niko više nije postavljao pitanje koje mi je od početka pandemije smetalo: „Znaš li ti nekoga ko ima koronu?“. Sada smo svi znali nekoga ko ima koronu ili smo je i sami imali. Uz povećan broj oboljelih došlo je do povećanja broja težih, a nažalost i smrtnih slučajeva. Bolnice su preopterećene, a medicinski radnici na izmaku snaga, ali rade i dalje, jer jednostavno moraju.

Mi smo na portalu BUKA od početka godine kontinuirano izvještavali o svemu što se dešava, pisali smo tekstove o ekonomiji, obrazovanju, stanju u društvu, nevladinom sektoru, pratili smo zvanične institucije, uradili smo na stotine intervjua, reportaža, radili smo u punom kapacitetu, davali smo sve od sebe, pa i više od toga, da sve informacije koje imamo provjerimo i objavimo. Nažalost, ova godina obilježena je i brojnim aferama, jer ljudi nisu mogli da zaborave na lične interese ni u najtežim vremenima. Imali smo i izborni proces u uslovima kakve do tada nismo vidjeli.

Korona, riječ i događaj godine, sve nas je obilježila, mnogi su izgubili najbliže članove porodice, a gubitak ljudi je ono što se najviše osjeti i pamti.  Na kraju se možemo samo nadati da ožiljci koji će ostati neće biti previše duboki i da će novi život, koji nikad neće biti kao stari, ipak biti lakši od ove 2020. godine.