Čije je naše Miroslavljevo jevanđelje?

Piše: Nebojša Redžić

Miroslavljevo jevanđelje  je rukopisna knjiga nastala oko 1180. godine i najznačajniji je ćirilični spomenik južnoslovenske, odnosno slovenske pismenosti. Smatra se da je pisaru trebalo sedam godina da je završi.

Miroslavljevo jevanđelje je po svom sastavu jevanđelistar, bogoslužbena knjiga u kojoj su tekstovi raspoređeni prema čitanjima u toku crkvene godine. Pisano je za Miroslava, brata župana Stefana Nemanje, kneza humskog  za potrebe njegove zadužbine, crkve svetog Petra na Limu, oko koje je kasnije nastalo Bijelo Polje. Potiče s kraja 12. vijeka, najvjerovatnije iz pretposljednje decenije (1180-1191).

Tekst je, dakle, nastao na našim prostorima, a Miroslav, koji ga je poručio vladao je Raškom i Zahumljem. Bio je brat Stefana Nemanje osnivača Nemanjića, dinastije, koja je osvojila Duklju i njome vladala u jednom periodu srednjeg vijeka. Miroslav je rođen u Duklji (današnjoj Podgorici), a Miroslavljevo jevandjelje je naručeno za crkvu sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju čiji je i osnivač. Rukopis je, dakle, nastao na našim prostorima, i naravno da pripada crnogorskoj kulturnoj baštini.

Miroslavljev ktitorski natpis na zadužbini takođe svjedoči o razvoju naše pismenosti. Tekst se svrstava u najstariju slovensku redakciju, koja se odlikuje tačnošću, vjernošću originalu i jasnoćom. Jevanđelje ima 181 list, tekst je pisan na bijelom, tankom pergamentu, u dva stupca, ćirilicom i ukrašen je sa oko 300 stilizovanih minijatura i inicijala u boji i zlatu.

Kako je djelo prenijeto na Svetu Goru i manastir Hilandar, niko precizno ne navodi. Srpska istoriografija, poput mnoštva kulturno-istorijskog blaga nastalog na prostoru Crne Gore ga prisvaja, iako je nesporno da djelo nikada nikome nije poklonjeno niti prodato.

To naravno znači da ga treba vratiti u Bijelo Polje, ali nažalost nedostaje inicijativa o vraćanju onoga što je naše, odnosno svijest o značaju ovog dokumenta. Ni aktuelno, ni prethodna ministarstva kulture Crne Gore, nijesu učinili ništa da se ovaj dijamant etnografskog blaga vrati u matičnu zemlju.

Miroslavljevo jevanđelje kao najstarije, najdragocjenije i najeksluzivnije svjedočanstvo o zetskom periodu naše države i kulture, danas se prezentuje kao najstariji “srpski ćirilični rukopis”.

Originalno Miroslavljevo jevanđelje se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, a za njegovu konzervaciju i zaštitu zadužena je Narodna biblioteka Srbije.

Posebno značajno je to da je 2005. uvršteno u UNESCO listu „Pamćenje svijeta” (Memory of The World), na kojoj je za sada samo 120 dokumenata od izuzetnog i univerzalnog značaja.

UNESCO-va lista „Pamćenje svijeta” skup je dokumentarističke građe koja zbog velikog značaja za čovječanstvo uživa međunarodni ugled i zaštitu.

Kao najstariji “srpski, ilustrovani ćirilični rukopis” Jevanđelje je aktom Narodne skupštine Srbije 1979. godine proglašeno za nacionalno kulturno dobro od izuzetnog značaja i u Republici Srbiji ima status nacionalne relikvije.

Na Instagram stranici “Serbian_medieval_history” je u maniru prisvajanja kulture baštine, naveden kao dio “srpske srednjovekovne istorije”.

Raskoričili ga, oštetili

Da su Srbi bili revnosni u namjeri da ovo djelo prisvoje, ali ne i kadri da ga sačuvaju, govori podatak da je Ministarstvo kulture Srbije nedavno uputilo pismo UNESCO-u sa zahtjevom da preporuče eksperte iz oblasti zaštite stare i rijetke rukopisne knjige koji bi se kao konsultanti priključili radu srpskih stručnjaka po pitanju mogućih konzervatorskih intervencija na Miroslavljevom jevanđelju.

Ministarstvo se na ovaj korak odlučilo nakon izvještaja Ekspertske radne grupe za utvrđivanje sveukupnog stanja rukopisa, imajući u vidu činjenicu da je prilikom posljednje konzervacije rukopisa 1998. godine došlo do greške u povezivanju prvog dvolista prvog tabaka!

Još se ne zna koliko grešaka je zapravo napravljeno. Problem je u tome što kada je rađena restauracija 1998. godine oni nijesu slikali knjigu prije restauracije nego su je raskoričili pa su onda davali fotografu da radi slajdove. I onda su dobili nepovezanu knjigu.

No, teško da im UNESCO može pomoći da ponovo povežu Miroslavljevo jevanđelje. Svjetski stručnjaci ne mogu znati kako je knjiga izgledala prije nego što je to Ministarstvo oštetilo jer država nema profesionalne snimke knjige prije konzervacije.

Ministarstvu kulture Srbije trebalo je skoro godinu da prizna kako su stranice ovog djela pomiješane. Ko zna koliko će im vremena biti potrebno da priznaju i oštećenja likovnih ukrasa, kao i krađu iz budžeta zbog Miroslavljevog jevanđelja, pitaju se srpski stručnjaci iz ove materije.

Oni tvrde da je jedina svrha konzervacije bila da se opravda ogroman novac, oko devet miliona eura u današnjoj protivvrijednosti, izdvojen za izradu državnog fototipskog izdanja ove relikvije. Izdanje se nikad nije pojavilo, a novac je nestao.

Tom prilikom  su, iz nikom razumljivih razloga, bijelom hartijom prelijepljeni zapisi na poleđini prve i posljednje stranice, na prvoj strani nedostaju veliki djelovi pergamenta. Pogrešno su poslagani listovi prilikom prepovezivanja, te se na mjestu lista broj 2, nalazi list broj 8. Odnosno, na mjestu stranice br. 2, nalazi se strana br. 14, te se na poleđini tog lista, umjesto stranice br. 3, nalazi stranica br. 15. Nestalo je zlato sa inicijala na strani br. 30…

Tokom rada na rukopisu, konzervatori nijesu isprobali svoje tehnike na maketama, već su eksperimentisali direktno na originalu.

– Tako su nestali, ili su bitno oštećeni veliki djelovi pergamenta, kao i zlato sa pojedinih inicijala. Potom se pristupilo višemjesečnom snimanju, ali snimci nijesu bili dobri za izradu fototipskog izdanja. Konačno, pri ponovnom povezivanju, tokom kojeg je zalijepljen konzervatorski papir preko zapisa iz kasnijeg doba, pomiješane su i pojedine stranice.

Komisija Narodnog muzeja i Ministarstva kulture primila je tako oštećenu knjigu i izjavila da je posao urađen savršeno.

– U ubjeđenju da je pljačka državnih para zaboravljena poslije 23 godine, Ministarstvo je u julu 2021, pompezno najavilo da će se pristupiti digitalizaciji Miroslavljevog jevanđelja. Opet je cilj da se knjiga rašije, po cijenu novih oštećenja, kako bi se napravili novi snimci “poravnatih” stranica, da bi se ponovo zagrabilo iz budžeta.

– Za ovo zlodelo odgovorni su Ministarstvo kulture kao naručilac konzervacije 1998, Narodna biblioteka koja je to radila i skoro uništila rukopis, i Narodni muzej koji je primio oštećenu knjigu bez primjedbi – tvrdi portal Nova.rs.

Njihovi sagovornici predlažu da Miroslavljevo jevanđelje “treba premjestiti na bezbjedno mjesto – u Biblioteku Srpske Patrijaršije gdje bi se ovom jedinstvenom rukopisu vratio prvobitni sjaj na osnovu profesionalnih snimaka prije oštećenja, a kada se taj posao završi, knjigu treba vratiti u manastir Hilandar”. Bijelo Polje niko ne pominje, a i zašto bi kada iz Crne Gore nikada nije stigao zahtjev da se Jevanđelje vrati na mjesto gdje po svemu pripada – u crkvu sv.Petra.

Kako zavesti red?

Prije nekoliko dana, na svom Fejsbuk profilu, crnogorski filmski reditelj Danilo Marunović zamolio je javnost, medije i Ministarsvo kulture da reaguju, i da se ovaj “sveti gral” naše istorije, za početak sačuva od bilo kakvih intervencija bez supervizije crnogorskih eksperata.

“Rukopis je nastao na teritoriji danasnje Crne Gore, u Bijelom Polju, a naša država do dana današnjeg nije uspjela da vrati ovaj dijamant etnografskog blaga u matičnu zemlju”, naveo je između ostalog Marunović.

Dileme treba li tražiti svoju kulturnu baštinu – a one koja potiče iz Crne Gore mnogo je diljem svijeta – nema. U situaciji kada institucije crnogorske države rade protiv svog identiteta, sve je na uspješnim i priznatim pojedincima čija je misija da održe svijest građana da treba da štitimo svoje.

Nemar nas je skupo koštao na mnogim poljima koja se tiču nacionalnog identiteta. U Crnoj Gori se decenijama omogućavala pohara i uništavanje crnogorskog kuturnog i sakralnog blaga.  Pretpostavka da se u ovoj oblasti zavede red jeste ukazivanje na institucije koje nijesu radile svoj posao. Da se ukaže na svaki propust, grešku ili namjeru: od toga ko je bio nadležan dok je Crkva Srbije prepravljala crnogorske crkve i prevodila ih u moravski stil, do ćutanja CANU dok se krala i otimala naša kulturna baština.

Sve to u situaciji kada i oni koji bi trebalo da vode računa o nacionalnom blagu, žele da poklone tuđinu i ono što je preostalo!

Ili još gore od toga: žele ga prepraviti, izbaciti “nepotrebne” djelove koji čuvaju trag o Duklji, Zeti i Crnoj Gori, a dodati ono što se uklapa u misiju “srpskog sveta” koji bi da, u nedostatku vlastite istorije i kulture, prepisuje, falsifikuje i otima ono što je nastajalo na prostoru današnje Crne Gore. Tako je prepravljen Gorski vijenac, tako danas prepravljaju Miroslavljevo jevanđelje, tako će sjutra prepraviti Filermosu!

Šta učiniti, kada je država već odavno digla ruke?

Osnivanje, uslovno rečeno “Kulturnog savjeta Crne Gore” kao izvršnog tijela koje će okupiti, kako mlade entuzijste, tako i starije stručnjake, koji će krenuti s povraćajem naše materijalne baštine i zaštitom nematerijalne od lovaca na tuđe blago, imperativ je vremena.

Ili, možda, treba da se tješimo činjenicom da su, recimo, Englezi i Amerikanci opljačkali Iračko  “blago” tek u 21-om stoljeću!? Zašto bismo se mi onda, pitaju se skeptici, bavili onim što se desilo stotinama godina prije!?