Povežite se sa nama

Komnetar

Pseudotradicija kao kič

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Slobodan L. Jovanović

Krajem šesdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, poznatih po kontrakulturnom obrascu koji je zapljusnuo čitav svijet, uobičavali smo reći – reci mi što slušaš, što čitaš, što gledaš, reću ći ti kojem „svijetu“ ili kulturološkom identitetu pripadaš. Na kraju krajeva, u tim vremenima smo se grupisali upravo na osnovu tih svojstava. Nacionalni identitet je igrao u tim grupisanjima najmanju ulogu, ako je uopšte i imao, on je bio nešto što se samo po sebi podrazumjevalo i nije bio predmet ni svojatanja, ni negiranja. Prosto, bio je činjenica koja nikome nije smetala, niti je uticala na bilo što.

Beograd je sedamdesetih i osamdesetih bio grad R'N'R-ola. SKC, „Tako“ Duleta Ćućuza, „Igra staklenih perli“, neponovljivi EKV i maestralni Milan Mladenović, El org, Partibrejkersi, Suncokreti i mnogi drugi, alternativna likovna scena, alternativno pozorište, dolazili su Jethro Tull, Weather Report i mnogi drugi svjetski muzički , pozorišni i filmski velikani. Iako oronuo, oronulih fasada, bio je „svet“ i želio da bude „svet“. A onda se krajem osamdesetih u njega uselio duh palanke. U diskoteke, klubove, splavove, … uselili su se šajkača i opanci. A i u duh grada i njegovih stanovnika.

Slobodan Jovanović

Nažalost, dobar dio Crne Gore se teško primao na ono dobro što je dolazilo iz Beograda, za razliku od radosnog i aktivnog učestvovanja u njegovom civilizacijskom sunovratu. Crna Gora je u tim vremenima, u pravom smislu te riječi, bila medijska, kulturološka, obrazovna, naučna, pa i medicinska periferija Beograda, sa jednim dnevnim novinama, bez magazina, ozbiljnih nacionalnih institucija, sopstvene pop kulture, svega onoga što jedno društvo čini potpunim. Taj jaki uticaj Beograda odrazio se i na političke i identitetske prilike u Crnoj Gori i Crnogorci su sve više ličili na sliku koju su o njima stvarali u Beogradu u odnosu na ono što jesu. Primitivna, reakacionarna, agresivna i vulgarna ideološka propaganda i mrak koji se počeo emitovati iz grada, „koji je svetlost nekada bacao daleko“, otvorili su vrata svakojakim avetima iz prošlosti i njihovom doćerivanju. A kada prošlost počne da se konstruiše i doćeruje po imaginarnom i poželjnom modelu onda ona zadobija sve elemente kiča.

Identitet je etimološki ukorenjen u latinskoj riječi idem,  što znači „isto“. U sociološkom smislu on predstavlja proces poistovjećenja pojedinca sa određenom društvenom grupom i očituju se kao socijalno-klasni, etnički, konfesionalni, nacionalni, rodni, generacijski i kulturni identitet. Kako kultura u klasičnom smislu podrazumjeva zajedničku tradiciju, vjerovanje, običaje, mitove, vrijednosti i simbole, tako se identitet zasnovan na kulturi zasnivao na sadržajima koji su grupisani oko zajedničke istorije, religije, jezika, folklora, mitologije, prava, običaja, umjetnosti, a kulturni identitet poistovjećivao sa etničkim identitetom.

Što su liberalni i univerzalni kulturni koncepti iz vremena šesdestih i sedamdesetih prošlog stoljeća više ustupali prostor kasnijem  konzervatizmu, to je takva vrsta etničkog identiteta, zasnovana na navedenim obilježjima, sve više dolazila do izražaja. A i sve većim međusobnim manipulacijama na našim prostorima, kao načas prekinutim kontinuitetom iz prošlosti, ovaj put zasnovanim na moćnijim sredstvima propagande, kulturne asimilacije i medijske dominacije. Manipulisanje ośećanjima ljudi lakše je izvodljivo ako se drži oprobanih obrazaca zloupotrebe tradicije sa primjesama folklorno mitomanske ikonografije.

Neđe sam pročitao da civilizacije podrazumijeva poznavanje prošlosti, dok varvarstvo uključuje odbijanje da se u toj prošlosti prepozna ono što je razlikuje od sadašnjosti. Prošlost je nužno izučavati i na njoj graditi duhovnu vezu sa prostorom na kojem bitišemo, ali ona ne smije biti prepreka u prihvatanju vrijednosti savremenog svijeta. Puko vezivanje za prošlost vodi nužno oblikovanju palanačkog duha tradicionalizma i mitomanije i vraćanju predmodernim vrijednostima.

Od kraja osamdesetih u Crnoj Gori se odvijao proces klerikalizacije i desekularizacije društva, izmišljena predanja su postala osnov za tumačenje crnogorske istorije, državna politika se dugo poistovjećivala sa  mitomanskim pogledom na svijet. Kategorije istine i laži relativizovali su se do krajnosti, pri čemu je istina lako klizila u laž, a laž je bez problema dobijala privid istinitog. Čak do toga, pred izvitoperenja činjenica,  da se govori o stvarima i događajima koji često nijesu ni postojali. Povratkom svoje suverenosti 2006. godine Crna Gora je pokušala da se isčupa iz tog lavirinta laži, manipulacija, mitomanije i svoju budućnost veže za ideje svaremenog demokratskog svijeta. Za takvo nešto nije bila nužna samo politička tranzicija, već i kulturni preobražaj koji bi pronašao potrebnu proporciju između tradicije i modernog svijeta. Otuda simboličko poklanjanje mladih LSCG Milu Đukanoviću, nakon referenduma o nezavisnosti, tek izašlog cd-a Rolling Stonesa.

Istina je da tradicija pruža ljudima osećaj „ukorenjenosti“ i pripadnosti, da ih vezuje za prošlost, oživljava kolektivno pamćenje i učvršćuje nacionalni i kulturni identitet. Ali ona postaje nazadna, konzervativna kad postane prepreka prema novome, savremenome i modernome. Neargumentovano glorifikovanje tradicije može postati veliki problem transformaciji društva u moderno, mada ni težnje ka modernom koje nijesu izraz realnih mogućnosti društva mogu biti kontraproduktivne. Tradicija i modernost kao kulturne pojave trebalo bi da žive  jedna kraj druge. Prećerano okretanje tradiciji, kvazitradiciji, religiji, praznovjerju, dovelo je crnogorsko društvo na potpunu civilizacijsku marginu i periferiju, čime je njen položaj u međunarodnim relacijama postao potpuno beznačajan i dio regionalnog tretmana.

Iako Crkva Srbije zagovara velikosrpski odnos svojatanja prema Crnoj Gori i Crnogorcima, čini se da ona u praksi veoma dobro razumije da identitet nije vanvremenska kategorija i da je nacionalni ośećaj konstrukt ljudskog mozga, prouzrokovan odnosom čovjeka prema sopstvenom okruženju i informacijama koje prima. U isprepletenosti metafizičkog i stvarnog, kič koji kulturološki promoviše Crkva Srbije ima tendenciju da zavodi od malih nogu pa nadalje svojom novokompanovanom ikonografijom i ritualima i na taj način dovodi do lomljivog identiteta.  Kulminaciju kiča Crkva Srbije je dostigla litijama po gradovima Crne Gore, neukusom i maroderstvom u slavljenju zločina i zločinaca, kao propratnim blasfemijama, konstantno propovjedajući martirizam i nepostojeće proganjanje dok uživaju sve ovozemaljske blagodeti.

Anticivilizacijski se upotrebljavaju đeca u toj prljavoj raboti, utjelovotvoruje im se mržnja prema sopstvenoj zemlji, crnogorskoj naciji, kroz pseudohrišćanske, svetosavske rituale, pjesmice najprizemnijeg sadržaja, koji ona niti mogu, niti ga razumiju, kroz kontinuirano trovanje izmišljenom tradicijom, izmišljenim predanjima, mitomanskom istorijom, bilo da je u pitanju crnogorska istorija ili istorija domicilne zemlje Crkve Srbije. Tako se stvara unikatni prostor u svjetskim relacijama koji čak ni milenijumsko postojanje nije oblikovao u identitetskom smislu, za razliku od zemalja koji egzistiraju stoljeće, dva ili još manje od toga.

„Pokradeni svi hramovi i ćivoti, ismejane sve vrline i poštenje, poniženi svi grobovi i životi, uprljano i opelo i krštenje, …“ – kao da pjeva o današnjoj Crnoj Gori srpski pjesnik Dis! Crnogorsko društvo danas vapi za moralom i moralnim vrijednostima iz doba prethodnog sistema kad je crkva bila marginalna i kad se predavao baksuz kad se sretne pop. Danas svim kriminalcima visi drveni ili vizantizovani krst sa retrovizora skupocjenih auta dok iz njih trešti treš muzika, danas su svi kriminalci Crne Gore adepti Crkve Srbije i stoje u stanju povišene borbene gotovosti da „rašćeraju bagru na Cetinju“ i ustoliče popa Crkve Srbije u hramu crnogorske državnosti.

Iako sam nekad politički bio na suprotrotnoj strani od Mila Đukanovića, iako kulturološki ne pripadamo istoj matrici, njegove nesporne intelektualne sposobnosti su me uvjerile da je sposoban da iskreno razumije i dosegne suštinu moderne civilizacije i potrebe Crne Gore da bude dio tog svijeta, te da se tako i zaštiti od agresivnog opskurantizma koje nosi sa sobom velikosrpstvo i njegov najveći promoter u Crnoj Gori. Sa druge strane prozapadne fraze i fraze o demokratiji, pravnoj državi, ljudskim pravima Dritana Abazovića su u potpunom raskoraku sa onim što on kao ličnost predstavlja i što čini, jer on ni ne razumije suštinu onoga što govori. Tako, recimo, kritikuje prošlu vlast za zloupotrebu pravosuđa i upire se da od svakog slučaja pravi senzacionalizam kako bi to iskonstruisao, dok sam pravi od pravosuđa partijsko i poslušničko pravosuđe, koje će po njegovim, prilično ograničen viđenjima prava i pravde, presuđivati na osnovu insinuacija. Priče o njegovom kosmopolitizmu su najobičniji mućak jer je kosmopolitizam lijeva ideja kojoj i sam pripadam i nikako ne znači koketriranje sa klerofašizmom, velikosrpstvom, Noćnim vukovima, bratsvima Crkve Srbije, već je upravo antiteza tome i takve smatra kancerom koji izjeda kosmopolitizam. Tako da se Crna Gora, po meni, nalazi pred lažnom dilemom ko je može dovesti do članstva u EU i do civilizacijskih nivoa kojima bi Crna Gora trebalo da pripada kao dio Mediterana u kojem se stvarala evropska kultura.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije