Težački posao

piše: Željko Vukmirović

Evropu očekuje mnogo posla povodom zatvaranja crnogorskih pregovaračkih poglavlja. Naročito ako želi da zaštiti svoje geostrateške interese. I moraće sama da prione na posao. Još ako poželi da provjeri što sve muljaju i koliko se foliraju ovi iz Crne Gore, biće tu posla. 

Usvajanje Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine ponajbolje govori u prilog opasnostima koje čekaju Evropu u druženju sa sadašnjom vladajućom većinom u Crnoj Gori. Osim uvrijedljivo bajkovitih sadržaja koje je Spajketova vlada plasirala, taj plan ne raspolaže niti jednom realnom komponentom. 

Devet aerodroma? Izgradnja 600 kilometara autoputeva? 

Realno, sve vlade nakon 2020. godine nisu uspjele da završe ni 9,5 kilometara obilaznice oko Budve, niti 16 kilometara bulevara Jaz – Tivat. A nisu se istakle ni sa poštovanjem zakonskih procedura i propisa, kao i transparentnim djelovanjem. To im nikako nije išlo. Za razliku od zavlačenja ruke u budžet. To im, pak, nekako leži. 

Sve to i ne čudi ukoliko se ima na umu da se sadašnji crnogorski premijer Milojko Spajić i probio zahvaljujući sopstvenoj viziji poslovanja koju je još na početku ministarske karijere imenovao kao “tajno i organizovano”.

Ovome se pridružuje angažman trenutnog predsjednika Skupštine Andrije Mandića, kao političara koji je svoj uticaj ostvario isključivo nakon neskrivenih ulaganja raznih vrsta od strane srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, a ne zato što predstavlja osobu koja uživa povjerenje ili raspolaže sposobnostima koje bi doprinijele bilo kakvom progresu crnogorske države. Sa odlaskom Vučića i pražnjenjem te blagajne, Mandićeva ideologija bi doživjela bolno prizemljenje.

Spisak nevolja upotpunjuje politička partija Demokrate sa svojim kadrovima na čelu bezbjednosnog i vojnog sektora. Evropu tek tu čeka težački posao. Ova lokalna politička tvorevina za svoj najveći uspjeh smatra, bar prema ranijim navodima njihovog predsjednika Alekse Bečića, potpisivanje takozvanog Temeljnog ugovora sa srpskom crkvom. Izvršilac radova na putu i praktični potpisnik tog veleizdajničkog akta, Dritan Abazović, kao potrošena roba se ionako već sada nigdje ne spominje, pa se ovo preuzimanje zasluga za grupu besprizornih uhljebljenika i ne smatra nekim iznenađenjem. Svejedno, upravo ovo hvalisanje političkih diletanata razotkriva pregršt problema sa kojima bi se Evropa suočila ako bi ikada pristala da tu ekipu uvaži kao relevantne sagovornike.

Realizacija prosrpskih i proruskih geostrateških interesa u Crnoj Gori nije opcija.

I eto ti posla.