EMILU LABUDOVIĆU OD JEDNE DAME: Preteča idiota

Dragi Emilo,

Umjesto intelektualnog nadgornjavanja sa tobom – jer tvoj uradak na proruskom portalu vrvi od aristokratske retorike – citiraću jednog od tvojih političkih mentora, Milorada Dodika.

On je nedavno kazao da sa gospodom razgovara gospodski, a sa idiotima – nikako. Ne ulazeći u vrijednosni sistem gospodina Dodika i ne poistovjećujući svoj sa njegovim osjećajem da prepozna idiota, podsjetiću javnost da priča o tebi kao idiotu, nije bez činjeničnog utemeljenja.

Naime, u vremenima 90-tih, dok si harao drugim Dnevnikom TVCG, oni koje nije zanimala politika, netremice su gledali u ekran i pitali se: kako to Emilo tako dugo gleda u kameru i priča, a da nema ni papirić ispred sebe?!

Sprava koja se tek deceniju kasnije pojavila, u TV žargonu, nazvana je «idiot». To je ono kada je tekst prezentera ispisan na kameri, a on gleda u objektiv i čita.

Ti si, Emilo, sve gledajući u kameru i prosipajući pomije po građanima (kao tvoji istomišljenici po državnoj zastavi), bio preteča idiota.

Sjećam se kada si one večeri briljirao rekavši da je «u sukobu do zuba naoružanih mudžahedina i golorukog srpskog naroda, poginulo 50 mudžahedina»! I to je takođe bila preteča. Onih vremena u kojima je riječ mogla da ubije. Ti si, Emilo, iz centralnog Dnevnika TVCG, tada slao metke, a ne riječi.

Danas si, ipak, posustao. Ušuškan u fotelju Srpske kuće, omamljen Judinim srebrenjacima koje neumorno po tebi prosipa Aleksandar Vučić, ti danas ni izbliza nijesi ubojit kao nekada. Tvoje riječi su izgubile snagu, ti ni sa visina «srpskog sveta» više nijesi u stanju ni da se obračunaš sa jednom ženom. Koja te, uzgred, nije ni pomenula, a ti si onako junački, našao za potrebno da joj «uzvratiš». Poput golorukog srpskog naroda – po mudžahedinima.

Ni tada, ni danas, fakti za tebe ne znače ništa. Baš kao i nekada, dok si bio na vrhuncu moći, tebi je i danas «deda» (u Crnoj Gori se kaže đed) – istorijska činjenica, a baba, mjerač impresija o ljudima.

Jednu osobinu u odnosu na vremena dok si harao, nijesi promijenio. I dalje pišeš olovkom, a ono što napišeš, bacaš – u korpu. Sve dok kanalizacija iz tvojih usta ne zamiriše tako dobro da procijeniš kako je napisano, vrijedno objavljivanja na proruskom portalu.

Baš kao kada si u rodnom Šekularu, kao dječačić koji nikako da odraste, pisao pjesmice i maštao o svim Srbima u jednoj državi. Čak i kada si otišao sa sela, nijesi odmakao daleko, jer selo iz tebe nije otišlo nikada.

Da jeste, ne bi se iz tame Srpske kuće, obračunavao sa jednom damom. I to u ko zna kojem navratu jer si, kako sam reče, gomilu svojih pokušaja prethodno bacio.

A da je ikada bilo pravde, lustracije i denacifikacije, takvi kao ti okajali bi svoje grijehe u Spužu. Nije je bilo, ali je ipak tvoj jezik koji je nekada prosipao otrov poput zvečarke, danas oronuo do nivoa siktanja običnog, malog guštera.

Taj otrov, nekada je ubijao i zvao na ubijanje svih koji ovaj svijet ne vide kao ti. I vi iz «srpskog sveta».

Ne misliš valjda da se mi, koji se nijesmo bojali takve zmije i njenih mentora u 90-tim, danas plašimo običnog, malenog guštera koji je na tren izvirio iz ništavila. Tek toliko da bi se u ništavilo – ponovo vratio.

(Ime autorke poznato redakciji)