Povežite se sa nama

COVID-19

GODINA UMIRANJA OD KORONE: Vakcine, a ne tamjan, bijeli luk i kašičica za sve

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Još devet naših zemljaka danas će biti spakovano u kese i nedostojno ovdašnje tradicije, biti sahranjeno u istom danu kada su umrli. Bez posljednjeg pozdrava, bez zagrljaja, bez prava na posljednju riječ, oproštaj, poljubac u hladno čelo.

Samo studeni vjetar, nekoliko ukućana i ekipa za ukop koja ih, kao da svu krivicu preuzima na sebe, u grču gleda dok ispraćaju svoga najbližeg. Pa i kućne ljubimce smo donedavno ispraćali dostojanstvenije.

Crna Gora danas broji 1208. žrtvu opakog virusa, a da niko do sada javno nije pustio suzu i priznao da je kriv. Jer, mnogo je ovo brate, previše i za zemlje sa 10 puta brojnijom populacijom.

No, skoro koliko i bol zbog odlaska najmilijih, boli ljudska neosjetljivost. U što smo se to pretvorili? Gdje je nestala empatija? Zašto je crnogorski kult smrti ispario iz naše memorije? Kuda to idemo? I gdje ćemo to, ovakvi, dospjeti?

Jedino smo u smrti svi jednaki

Jeste kovid 19 bolest koja je promijenila svijet. Učinila da mnogo toga više nikada ne bude isto. Izmijenila nam navike, pogled na život, kriterijum za ljudskost. Ali, odnos prema koroni u Crnoj Gori nije običan, ljudski strah od gadnog virusa od koga se umire. Ovdje je to mjera za nadgornjavanje živih, prilika za revanšizam, napor da se onima od prije podmetne krivica za greške koje čine oni koji su stigli poslije.

Zamislite samo zdravstvenu vlast koja se u danu kada smo brojali 18 mrtvih od kovida, zdušno trudi da dokaže javnosti kako su respiratori nabavljeni neispravni! I naravno, da oni nemaju veze sa tim, ali su, eto, te greške razlog što je danas onako kako jeste. Bez grča na licu i suze u očima. Jedino prazni i beskrupulozni pogled koji kao da govori kako su oni tu – ne da bi zdravstvene mjere učinili efikasnijim – već da u onima drugima pronađu krivca za ono što nam se dešava.

Kada u jednom danu čujemo da smo ostali bez 10 zemljaka, niti ko zna, niti ko pita, jesu li bili velikosrbi, komite, četnici, zelenaši ili tek građani ove države. Niko ne pita jesu li završili sve što su planirali, koliku su djecu iza sebe ostavili, jesu li živjeli u raskoši ili bijedi… Čujemo da ih je bilo 10, pustimo ono uobičajeno: “auuu…mnogo” i nastavimo svoje jeftine živote.

Jedino smo u smrti svi jednaki. Jedino tada izustimo da je neko bio dobar, plemenit, znalac svoga posla. Sve one lijepe riječi koje godinama štedimo, uputimo pokojniku. I ta priča traje jedan dan. Dva, ako je bio poznat u javnosti, ili premlad.

Život smo pretvorili u brojke. Najčešće ne saznamo da se iza te desetke krije neko koga smo znali, srijetali ili poštovali. Nastojimo da samo onom poznatom “neće valjda mene” krenemo u novi dan. U kome ćemo, što je moguće češće, nastojati da propisane mjere izvrgnemo ruglu, ili ih zaobiđemo.

Oni bi da nam vrate kompleks inferiornosti

Valjda je i odnos prema mjerama postao adekvatan autoritetu onih koji mjere donose. Lani su ih propisivali ljekari i struka, danas popovske snahe, frustrirani i neostvareni doktori i molitva. Sastavni dio ideološke matrice onih u čijim se rukama danas nalaze naši životi, jesu tamjan, bijeli luk i kašičica za sve. Njihovo neznanje štrči iz svakog poteza, njihova želja za revanšizmom iz svake izgovorene riječi.

U njihovoj ljekarskoj retorici, umjesto znanja provijava duh provincije. Oni i u zdravstvenom smislu žele da nam nametnu ideal podništva i poniznosti, kakav su za sebe prisvojili. Oni se čak i ne trude da sakriju svoju neznanje, nespremnost da potraže svjetlo na kraju tunela, svoju želju da nam vrate ili prodube kompleks inferiornosti. Oni neće da proglase ni dan žalosti samo zato što ovi drugi to hoće.

Ne zna se je li tragičnija njihova nespremnost da nabave vakcine, ili nesposobnost da spasu živote onih koji bi možda poživjeli još koju godinu da nije bilo ravnodušnosti onih koji su morali da ih zaštite od zaraze.

Uostalom, njihovi ideološki oci kroz istoriju su podražavali tu matricu: da stanovništva u Crnoj Gori bude što manje i da se na svakom koraku pokaže kako je državnost i ono što je čini – nepotrebna kad, jel’te, već imamo jednu normalnu srpsku državu.

Bilo bi pretjerano reći da je nekome drago kada gleda kako raste brojka umrlih u Crnoj Gori, ili kako sa ovako niskim rejtingom države niko neće da nam da, ili proda vakcine. Ali, liči na to. Po mjeri “srpskog sveta”.

Crna Gora je danas trenutno 7. u svijetu po broju oboljelih na million stanovnika. Opet ćemo – kada bude objavljen sjutrašnji izvještaj o broju oboljelih i mrtvih – izustiti ono: “auu..mnogo”. I opet zaćutati.

Naši očevi su 1979. godine mjesecima oplakivali onu 101 osobu koje su poginule u katastrofalnom zemljotresu. Sada nas je toliko napustilo samo u ovom martu.

Ko smo mi? Zašto ćutimo? U šta smo se pretvorili, kukula nam majka!?

Hoćemo li i sjutra ćutati? I zašto hoćemo?

R.Petrović

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Sponzor

Najčitanije