Joanikije nije pravi mitropolit crnogorski!

Piše: Milenko A. Perović

Nakaradne stvari znaju potrajati. Ljudi zaborave ili od početka ne shvataju da su one nakaradne ili nemaju snage da im se odupru. Sažive se vremenom s njihovom nakaradnošću i prihvataju je kao da je nešto najnormalnije.

U javnoj svijesti nekoliko generacija Crnogoraca nametano je nakaradno ubjeđenje da je Crkva Srbije svoja na svome u Crnoj Gori! Nakaradnost mu je podupirana i jačana teškom i stalnom anticrnogorskom propagandom velikosrskih klerikalaca i nacifašista opšte prakse. Sve moguće laži su oni i njihovi domaći potkupljenici sebi dopuštali da bi Crnogorce ubijedili u naopaku tvrdnju da ta Crkva ima u Crnoj Gori punu povijesnu, teološku, duhovnu i političku legitimnost.

Dospjeli su dotle da su mnoge ljude ubijedili da njena okupacija Crne Gore nije okupacija ni da uzurpacija njenog sakralnog pravoslavnog blaga nije uzurpacija, nego legitimno baštinjenje onoga što joj je – tobože – oduvijek pripadalo! Ovi majstori prevarantskih strategija ubijedili su mnoge da čak ni autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva nije nikad postojala. Najposlije, izmislili su i nenadmašivu laž da je Crkva Srbije stvarala Crnu Goru i bila joj duhovna vodilja vijekovima! Nije njih briga ako se nađe ko otresit da im jednostavnim pitanjem razori tu laž: Ako je Crkva Srbije stvarala Crnu Goru, što je nije nazvala Srbijom, no Crnom Gorom!

Nakaradnom „logikom“ alhemijskog pretvaranja nakaradnog u „normalno“ te lažnog u „istinito“ počinje se ukorjenjivati uvjerenje da je Joanikije Mićović pravi mitropolit crnogorski! Zaista, je li on mitropolit crnogorski? Jeste taman koliko je Tomas Edvard Lorens (T.E.Lawrence) bio od Arabije. Razlika je samo što Lorens nije bio Arabljanin, a Joanikije jeste etnički Crnogorac!

Kako može biti legitimno proglašen mitropolitom crnogorskim čovjek koga je zaglavarila tuđa crkva iz strane države! Ona sebe ne definiše kao crnogorsku, nego kao srpsku crkvu! Nikakvog autentičnog prava ona nema nad Crnom Gorom. Nema prava ni da razvodnjava i uništava sami pojam Crne Gore, kad je pokušava rasparčati između svojih eparhija. Nikad Crkva Srbije nije imala niti će imati pravo da sebi prisvaja atribut crnogorskog i da ga negira kad joj to odgovara! Sva se njena podlost vidi u stalnom i naizmjeničnom negiranju u prisvajanju svega crnogorskog!

Iako je okupirala Crnu Goru, Crkva Srbije nema nikakvog povijesnog, kanonskog ni državno-crkvenog prava na svoje preferencije u državi u kojoj pet stotina trideset sedam godina postoji Crnogorska pravoslavna crkva! Ne može ona legitimno prisvajati tradiciju crnogorske države ni Crnogorske crkve. Nikakvog osnova ona nema da prisvaja atribucije crnogorskog, kad je najveći mrzitelj i uništitelj svega crnogorskog! Sve njene interne titulacije „crnogorskog,“ „primorskog,“ „nikšićkog,“ „budimljanskog“ etc. su lažne i privremene. Vihor vremena će ih jednom oduvati kao da nikad nijesu postojale!

Niko razuman ne može prihvatiti tvrdnju da je Joanikije Mićović  mitropolit crnogorski! Kako bi on to mogao biti kad samoga sebe negira kao Crnogorca i sebi oduzima pravo da mu se bilo šta atribuira kao crnogorsko! Čak i kad prisvaja atribut crnogorskog, čini to da bi ga mogao jače negirati i tako zadovoljiti svoje beogradske gospodare! Vazda su se sluge titulirale prema gospodarima!

Ne može Mićović biti mitropolit crnogorski, jer ni na nivou osnovnog obrazovanja ne poznaje niti priznaje povijest Duklje, Zete i Crne Gore. On je lako i odavno postao žrtva velikosrpskih kognitivnih i moralnih izvitoperivanja zasnovanih na istorijskom revizionizmu i bezočnom laganju oblikovalaca svetosavske svijesti!

Kako može biti pravoslavni mitropolit osoba koja svojim javnim iskazom daje do znanja da nema predstave o povijesti pravoslavlja na prostorima Balkana ni na teritoriji današnje Crne Gore? Ne može biti mitropolit crnogorski osoba koja ne poznaje niti razumije crnogorsko pravoslavlje?

Ne može Mićović biti bilo šta što je za poštovanje, kad je njegov politički idol Aleksandar Karađorđević za sva vremena u crnogorskoj povijesti po zlu stekao primjenak Aca palukuća!  Zna li neznaveni „mitropolit“ da je muanati odivić crnogorski ukinuo autokefalnu Crnogorsku crkvu i u crno zavio Crnu Goru?

Nijesu li imali iskrenuti smisao za humor i još podliju namjeru – neđe između burleske i groteske – oni koji su za „mitropolita crnogorskog“ zaglavarili čovjeka koji ne priznaje crnogorsku povijest, jezik, kulturu, tradiciju ni vjeru! Oni koji su ga zaglavarili onako kako se nikad niko u povijesti pravoslavlja nije zaglavarivao, iz pojma „crnogorskog“ izbacili su cjelokupni sadržaj. Mićovića su učinili noćnom stražom te praznine! Da li bi sva pamet Crkve Srbije da se okupi na jednom mjestu umjela odgovoriti šta joj uistinu znači pojam „crnogorskog“ kojim su titulisali svoga glavnog slugu u Crnoj Gori?

Svetosavske glave nikad nijesu odgovarale na neugodna pitanja. Misle te glave da brojnost litijaških duša koje je Crkva Srbije naribarila po Crnoj Gori legitimira sve što one žele. Brojnost nalovljenih prividno mentalno živih duša one uzimaju kao samorazumljivi osnov neprikosnovenosti prava da zaglavare Mićovića čak i za „mitropolita crnogorskog.“

Ne može se poreći da je brojnost regrutovanih pristalica važna u dnevnim političkim odnosima Crkve Srbije prema crnogorskoj državi i društvu. No, brojnost će biti važna i kad naraste broj protivnika Crkve Srbije. Kao što je lako stekla brojne pristalice, lako će ih i izgubiti, jer će brzo potrošiti iluzije i laži kojima je na svoju stranu bila premamila narod.  Nije daleko dan kad će je razočarani narod pitati šta još traži u Crnoj Gori! Dobar dio te kritične mase naroda činiće oni koji danas trče za slanom rukom srpskih popova!

Brojnost njenih pristalica danas ima psihološko, ali ne i logičko djejstvo! Kad bi cjelokupno stanovništvo Crne Gore prihvatilo da je Mićović legitimni  „mitropolit crnogorski,“ sa stanovišta istine to ne bi imalo nikakvog značaja!

Neistina koja je trenutno dobila podršku „najširih narodnih masa“ nije postala istina! Laž podržana od naroda i dalje je laž! Laž koja je aklamacijom proglašena za istinu ne prestaje biti laž! Opšteprihvaćena nakaradnost i dalje je nakaradnost! Da nije tako, pristalice „teorije“ o ravnoj ploči, Zemlji nikad ne bi dopustili da poprimi loptasti oblik!

Kad bi sva Crna Gora povjerovala da ju je stvarala Crkva Srbije, to bi i dalje bila neslana laž. Ništa drugo do podla neistina ne bi bilo kad bi svakoga Crnogorca uvjerili da sve pravoslavno u njoj pripada Crkvi Srbije. Kad bi i potonjega Crnogorca ubijedili da je Srbin, i dalje bi on bio Crnogorac koga su ubijedili da je Srbin! Svakoga koga je lažima, falsifikatima i potkupljivanjima lako uvjeriti u nešto, lako je i razuvjeriti! Što se lako stekne, lako se i brzo izgubi!

Mićović može steći koliko hoće poklonika koji vjeruju da je on pravi mitropolit crnogorski! No, i dalje će on biti samo srpski crkveni službenik na specijalnom zadatku u Crnoj Gori. Sve dok postoji Crnogoraca koji znaju da on nije pravi mitropolit crnogorski, mučno će mu biti svaki put kad śeda na stolicu cetinjskih vladika. Kako god se javno držao, zna on da mu ne pripada to mjesto!

Postoji vjerodostojna priča kako se – poslije sloma SFRJ – ośećao na dužnosti prvi predśednik onoga krnjatka od države koju su nazvali „Saveznom Republikom Jugoslavijom.“ Zasio je on u predśednički kabinet u zgradi dotadašnjeg SIV-a. Kad je građen, kabinet je bio namijenjen predśedniku SFRJ Josipu Brozu. Po svoj prilici, nikad on u njega nije ušao.

Predśednik krnjatka od države – iako su ga njegovi poltroni veličali kao golemu pamet i „oca nacije“ – nije znao da politička moć ne dolazi od toga đe se śedi, nego ko śedi! Zato je i izabrao da zaśedne u zgradi SIV-a. Prije no što mu je Milošević do kraja pokvario, infantilnu sreću zbog iluzije da je naglo stekao veliku moć kvarila je jedna sitnica. Povjerio se svom intimusu – a ovaj to raspričao, onako kako samo intimusi umiju – da trpi tešku nelagodu. Strepi da bi se u svakom trenutku na vratima „njegovog“ kabineta mogao pojaviti Josip Broz lično!

 Ne treba ovđe Frojdova nauka da bi se rastolkovalo da je „oca nacije“ progonila misao da je zasio na mjesto koje mu ne pripada! Vrijeme će pokazati kako će se ośećati pop Mićović kad konačno shvati da i on śedi na stolici koja mu ne pripada. Ako ga ta muka zadesi, počeće da strepi da mu na vrata ne pokuca neki od 45 vladika Crnogorske crkve, koliko ih je imala od 1220. do 1920. godine.

Posebna će muka biti kad ga skoli strepnja da bi mu mogli doći u pośetu vladike koje su predvodile autokefalnu Crnogorsku crkvu: Pahomije I, Vavila, German II, Pavle, Vasilije I, Nikodim, Romil, Makarije, Ruvim I, Pahomije II, Gerasim, Venijamin, Nikanor i Stevan, Ruvim II Boljević, Mardarije I, Kornećanin II, Ruvim III Veljekrajski, Visarion III, Sava I Kaluđerović, Danilo Šćepčev Petrović, Sava Petrović, Vasilije Petrović, Petar I Petrović, Petar II Petrović, Nikanor Ivanović, Ilarion Roganović, Visarion Ljubiša i Mitrofan Ban!