KOLIKO KOŠTA NIKŠIĆ: Ravno 76,9 eura po glavi izdajnika

Vučićeva dva miliona Nikšiću, zaprvo su nagrada za podaništvo. Za izopačeno poimanje sebe i interesa vlastite države. Za neznanje o sebi i svojoj istoriji, za nedostojnost nošenja imena crnogorskog, za servilnost prema projektu koji je rasčovječio njihove pretke i prijeti da uništi budućnost njihovih potomka

Piše: Nebojša Redžić

Za jedan od narednih simpozijuma antropologa, trebalo bi konačno kandidovati temu o porivu posrbljenih Crnogoraca da se odreknu nezavisnosti i suvereniteta vlastite države. Naime, kada antropolozi nešto analiziraju, onda se tu skupe ljudi koji se bave anatomijom, fiziologijom, psihologijom, sociologijom, filozofijom, arheologijom, naukom o jeziku… Malo ko od njih, makar došli iz divljih afričkih plemena, teško da će moći da shvati da neka država u središtu Evrope može imati toliko stanovnika koji se zalažu za njeno samoponištenje.

Ako je potreba da se samoukineš motivisana nečijim uvjerenjem da je to interes države, tu nastaje problem za koji bi pomenuti simpozijum teško mogao da nađe objašnjenje. Ipak, ako se radi o onoj situaciji kada je potreba da poništiš svoje ognjište motivisana stimulansom izraženim u novcu, stvari postaju ogoljenije.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije se trudio da to djeluje soifisticirano kada je ovih dana odlučio da sa najvišeg mjesta u Srbiji, gradu Nikšiću koji se nalazi u formalno drugoj dražavi – uplati donaciju od dva miliona eura. Za rekonstrukciju par ulica, uređenje kvartova, parkova, rekonstrukciju fiskulturne sale…

Bez okolišanja – svi znamo da je to cijena izdaje koj se dogodila 14.marta ove godine. Toga je dana, oko 26 hiljada građana Nikšića i “prijatelja” iz Hercegovine zaokružilo jednu od tri stranke koje su Vučiću i Crkvi Srbije obećali da će dobiti “bitku za Nikšić”. Upravo je taj slogan pratio kampanju uoči jednih lokalnih izbora, kada su televizije u Srbiji pod Vučićevom kontrolom, baš kao da se radi o srcu Šumadije, iz dana u dan podsticale domaće odrođene Crnogorce da poklone povjerenje strankama sa srpskim prefiksom, uz obećanje da će im se to nekada vratiti.

Vratilo se ovih dana, tek da se simbolično, u istoj godini, označi pobjeda u borbi za Nikšić i uruči “adekvatna” nagrada za to. Prevedeno na jezik brojki, kada se dva miliona podijele na 26 hiljada Srba koji su glasali stranke nove, svetosavske vlasti, ispada da je cijena izdaje crnogorskih državnih interesa – ravno 76,9 eura po izdajniku. Pardon, po glasaču DF-a, Demokrata i Ure od 14.marta.

Priznaće i neutralan posmatrač: nije isto kada donaciju Crnoj Gori daje “Norveška narodna pomoć”, turska “Tika”, država Azerbejdžan, ili američki USAID. Nije, jer se hegemonističke aspiracije prema našoj državi ne vežu ni za Norvešku, ni Tursku, Azerbejdžan, niti SAD. Niko od pomenutih ne negira najbrojniji narod u Crnoj Gori. Norvežani ne žele da nas “ponorveže”.  Turci nam ne otimaju istoriju. Azerbejdžan nam ne nameće svoju vjersku zajednicu i ne tvrdi da je ona, kroz istoriju, očuvala Crnu Goru. Ameri nam ne otimaju jezik i ne nazivaju ga svojim.

Zahvalnost većinskom Nikšiću što je ugradio sebe u temelje Srpskog sveta, nije tek puki čin nagrade za lojalnost. On je pardigma paternalističkog odnosa prema Crnoj Gori, nametnje kompleksa inferiornosti koji je tek bio počeo da čili, udar na crnogorski suverenitet i pokušaj da se u svijest ovdašnjeg čovjeka ugradi taj ponizni osjećaj da nas Srbija hrani i brine da u svojoj državnoj posebnosti ne potonemo u siromaštvo. Pa su, za svaki slučaj, oni tu da nam pokažu kako se njihova predstava Crne Gore kao uboge provincije, nije promijenila. I da je crnogorska ekonomija, mimo onog “snalaženja” koje je krasilo vladavinu DPS-a, za njih ipak – uboga udžerica sa dvije koze i malo krtole u dvorištu.

Uostalom, Srbija je uvijek željela i predano radila na tome da Crna Gora bude ekonomski zavisna, preduzetnički neinventivna, budžetski deficitna i –  podređena njima. Nakon okupacije 1918. godine, iako su oni to nazvali ujedinjenjem, sve što je u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka uloženo u Crnu Goru, bila je izgradnja žandarmerijskih stanica.

Naši očevi i đedovi učili su velikosrpske škole, zabranjeno im je da nose crnogorsku kapu, jezik im je vremenom modifikovan i približavan ekavskom izgovoru, nijesu svoju crkvu smjeli zvati njenim imenom i nadasve, morali su o svemu ćutati. Ne treba se onda čuditi Nikšićanima koji su glasali za interes tuđina, što su postali žrtva asimilacije i moćnog hegemona. To je virus koji traje od prije španske groznice, opstajao je sve do korone, a trajaće i nakon nje.

Vučićeva dva miliona Nikšiću, zaprvo su nagrada za podaništvo. Za izopačeno poimanje sebe i interesa vlastite države. Za neznanje o sebi i svojoj istoriji, za nedostojnost nošenja imena crnogorskog, za servilnost prema projektu koji je rasčovječio njihove pretke i prijeti da uništi budućnost njihovih potomka.

Šta je, osim neutoljive srpske ambicije za asimilacijom Crnogoraca i oduzimanja njihovog istorijskog pamćenja, istinski motiv zvanične Srbije?

Ovdašnja vlast kojoj Vučić daruje i tek će darivati Judine srebrenjake, zapravo sama finansira beogradsku naknadu za svoju izdaju Crne Gore. Srpski predsjednik nas daruje crnogorskim novcem. Kako? Pa, odlukom apostolske vlasti, crnogorske svetinje katastarski su prepisane na beogradsku Patrijaršiju. Čak su i srpski mediji priznali da se samo iz manastira Ostrog u Srbiju godišnje slivaju desetine miliona eura. Bez poreza, bez centa uplaćenog u budžet države Crne Gore. Dok Crkva Srbije diljem Crne Gore trguje nekretninama, traži i dobija dozvole za glamurozne objekte, posjeduje koncesije, pravi dilove sa domaćim tajkunima… gro novca odlazi u Beograd. Našim se novcem, to nije tajna, jedno vrijeme punio čak i budžet BH entiteta Republike Srpske! Srbija ga poodavno smatra vlastitim prihodom iz realnih izvora.

I šta onda radi Vučić? Od silnih miliona koji neokrnjeni iz Crne Gore dolaze u Beograd, on pravi strategiju da postane ktitor Srpskog sveta. Hvali se da su na isti način kao i Nikšić, pomoć iz budžeta Srbije ranije dobili i Srebrenica, Drvar, Dubica i Nevesinje. Ne morate uzimati mapu, već ste pogodili: sva ta mjesta pripadaju projektovnoj teritoriji Srpskog sveta (od Drvara, za sada, periferija).

Vučić je naveo da je srpska vlast tu pomoć uputila “ne tražeći ništa”. Nema razloga da mu ne vjerujemo. Recimo, kada je Crna Gora u pitanju, on – sve i da ništa više odavde ne ponese – samo želi da ovakvo stanje potraje. Jer, bećkovićevski i SANU-ovski Beograd kome je Vučić za sada sasvim poželjan igrač, od Crne Gore je uzeo dovoljno.

Jezik, istoriju, manastire i crkve, dinastiju. Ostalo je još samo da nam uzme dušu. Ako mu dozvolimo.