Connect with us

Društvo

MIROSLAV ĆOSOVIĆ: Prije 101 godinu ukazom regenta Aleksandra napravljena Srpska pravoslavna crkva, te ušla na teritoriju Crne Gore

Published

on

Na današnji dan, 17. juna 1920. godine regent Aleksandar Karađorđević potpisao je ukaz kojim je formirana  Srpska pravoslavna crkva.

 

  1. SAVA JE 1219. FORMIRAO CRKVU SRPSKIH I POMORSKIH ZEMALJA, ZETA JE BILA POMORSKA ZEMLJA, OD 1766. CRKVA CRNOGORACA JE AUTOKEFALNA

 

Ne postoji niti jedan jedini ZVANIČNI dokument prije nego što je srpska vojska 1918. okupirala Crnu Goru, u kom se pravoslavna crkva u Crnoj Gori naziva – Srpska.

Pravoslavlje je u Duklju/Zetu ozvaničeno 1219. godine, nakon što je Sv. Sava odigravši prepredenu igru i iskoristivši potpuno neredovnu situaciju u Vizantiji, od izbjegličkog Nikejskog cara Laskarisa dobio autokefalnost za crkvu u državi kojom je vladao njegov brat. Domentijan, posljednji Savin učenik i njegov biograf, je zapisao kako je Nikejski patrijarh izdao zapovijest, iz koje vidimo tačan naziv crkve koja je osnovana:

Preosvećeni patrijarh sve vaseljene German, postavih ovoga kir Savu kao arhiepiskopa svima srpskim i pomorskim zemljama“. (Život Svetog Save od Domentijana, Stara srpska književnost I, Novi Sad, 1970, str 205)

Dakle, nazvana je crkva Srpskih i pomorskih zemalja. Duklja/Zeta nije smatrana srpskom, već pomorskom zemljom. To je bio naziv crkve koju je osnovao Sv. Sava i taj naziv se koristio vjekovima.

U Ustavu Knjaževine Crne Gore 1905. godine, u članu 40. navedeno je da je crkva Crnogoraca autokefalna, i iz tog člana vidimo naziv crkve:

Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori“.

 

GORAN SEKULOVIĆ PREDSTAVLJA KAKO JE NAPRAVLJENA SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

 

Dr Goran Sekulović je 2011. godine objavio knjigu “Crnogorski identitet”, možete je pročitati na linku.

Dio iz knjige koji se tiče teme ovog članka:

“Prije nego što je 17. juna 1920. godine regent Aleksandar donio riješenje i proglas o ujedinjenju ‘’svih pravoslavnih crkvenih oblasti’’ u Kraljevstvu SHS, što je praktično značilo i ukidanje Crnogorske pravoslavne crkve, dakako potpuno nelegalno i nelegitimno, tj. protivno pozitivnom pravu suverene i međunarodno priznate crnogorske države, održan je 13/26 maja 1919. godine ‘’zbor svih srpskih pravoslavnih arhijereja iz Kraljevstva SHS’’. Tom prilikom donijeta je odluka o jedinstvu ‘’svih Srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti’’. U svome dekretu regent Aleksandar se poziva, između ostalog, i na ovu ‘’Odluku Druge Konferencije Arhijereja Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 13/26. maja 1919. godine, u predmetu ujedinjenja Srpske pravoslavne crkve: Izriče se duhovno, moralno, i administrativno jedinstvo svih Srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti, koje će se jedinstvo definisati i urediti svojim putem kada se ceo Arhijerejski Sabor Ujedinjene Srpske Crkve kao jedno nezavisno (autokefalno) telo sastane pod predsedništvom svoga patrijarha. Dotle se ovo ujedinjenje ima izraziti u jednom privremenom odboru episkopa, izabranom od ove episkopske konferencije…’’ Vidi se da ova odluka ujedinjuje ‘’sve Srpske pravoslavne crkvene oblasti’’, a Crnogorska pravoslavna crkva nije bila neka, tj. jedna od više pravoslavnih crkvenih oblasti u sastavu Srpske pravoslavne crkve, već je bila nezavisna, samostalna, autokefalna pravoslavna crkva, koja je imala na teritoriji suverene države Crne Gore svoje sopstvene dvije pravoslavne crkvene oblasti (Cetinjsku arhiepiskopiju i Zahumsko-Rasijsku eparhiju, a od 1913. godine i treću – Pećku eparhiju, jer je Metohiju od turske  okupacije 1913. oslobodila Vojska Kraljevine Crne Gore, pa je ta oblast Londonskim ugovom iz 1913. priznata kao integralni dio crnogorske Kraljevine!); imala je svoje organe na čelu sa Svetim Sinodom i odgovarajuća zakonska akta, među kojima i Ustav Sv. Sinoda i Ustav Pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori. Crnogorska crkva je 1909. godine donijela samostalno i  Zakon o parohijskom sveštenstvu u Knjaževini Crnoj Gori. Prema tome, ova odluka ’’zbora svih srpskih pravoslavnih arhijereja iz Kraljevstva SHS’’ je, takođe, bila nelegalna i  nelegitimna – što se tiče autokefalne Crnogorske crkve. Ona se naprosto ni po čemu nije mogla odnositi na Crnogorsku crkvu, tako da je sa pravnog (njenog) gledišta ova odluka nepostojeća, inexistent, pa kao takva ne može ni proizvoditi bilo kakve posljedice po Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Isti je slučaj i sa aktom regenta Aleksandra kojim se praktično ‘’ukida’’ Crnogorska crkva.

U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. jula 1920. godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donešena 17. juna 1920. godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”. Odluka glasi:

 

U ime Njegovog Veličanstva Petra i po milosti Božjoj i volji Narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Mi Aleksandar Naslednik Prestola – Na predlog Zastupnika Našeg Ministra Vera, Našeg Ministra Prosvete, a po saslušanju Ministarskog Saveta i saglasno sa odlukom zbora svih srpskih pravoslavnih arhireja iz Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca od 13/26. Maja 1919. godine, rešili smo i proglašujemo: Ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a naime: Arhiepiskopije beogradske i Mitropolije Srbije, Arhiepiskopije Karlovačke i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalamtinsko-istrijskom i bokokotorskom, Arhiepiskopije Cetinjske i Mitropolije Crne Gore, Brda i Primorja, Mitropolija Skopske, Raško-prizrenske, Veleško-debarske, Pelagonijske, Prespansko-ohridske, Strumičke, jednoga dela Mitropolije Vodenske, Episkopije Poleanske, Mitropolija Bosne i Hercegovine-Dabro-bosanske, Hercegovačko-zahumske, Zvorničko-tuzlanske, Banjalučko-Bihaćske, – u jednu Avtokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Zastupnik Našeg Ministra Vera, Naš Ministar Prosvete, neka izvrši ovaj Ukaz. 

 

Aleksandar, s. r.”

 

Odlukom Svetog Arhijerejskog Sinoda Vaseljenske patrijaršije br. 2056 od 19. marta 1920. g. se ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija.’’ O tome se zvanično nalazi podatak u Glasniku Srpske pravoslavne crkve od 14. oktobra 1920. g., đe piše da Carigradska patrijaršija ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija’’. (podv. G. S.) Srpska pravoslavna crkva je od Carigradske patrijaršije dva puta anatemisana, jer je njena ‘’autokefalnost nekanonski ustanovljena’’(Novak Kilibarda: 2010). Formalno je priznata 1879. g. (kao Mitropolija). Dakle, tek nakon proglašenja samostalne i nezavisne srpske države na Berlinskom kongresu 1878. g., što je još jedna potvrda pravoslavnog principa o poklapanju nezavisne države i samostalne, nacionalne autokefalne crkve u okviru njenih granica.

Povodom proglašenja tadašnjeg mitropolita Srbije Dimitrija Pavlovića patrijarhom Srpske patrijaršije, u ‘’Glasniku’’, Službenom listu Srpske pravoslavne patrijaršije br. 1., g. I, od 1/14. oktobra  1920. g. na strani 102 piše:

 

‘’Slično tome postupalo se i kod osnivanja nacionalnih autokefalnih oblasti u svima pravoslavnim državama. Tako su uzdignute katedre na stupanj autokefalne arhiepiskopije u prestonim  Srbiji, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za Rumuniju, u Sofiji za Bugarsku, a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj patrijaršije.’’

 

Iz ovog zvaničnog istorijskog dokumenta Srpske crkve vidi se da nema nikakvu činjeničnu osnovu njeno sadašnje, dakle, aktuelno zalaganje i tvrdnja, izrečena povodom nedavne pośete ukrajinskog patrijarha Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, da ne postoje nacionalne pravoslavne crkve, već samo jedna jedina, apostolska pravoslavna crkva. U zvaničnom biltenu Srpske pravoslavne crkve, kao što smo vidjeli, apodiktički se ističu ‘’nacionalne autokefalne oblasti u svima pravoslavnim državama’’, pa se poimenice nabrajaju grčka, srpska, crnogorska, rumunska, bugarska i ruska pravoslavna nacionalna crkva.”

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije