NAKON POSJETE ESKOBARA: Misija je … izvršena?

U pravu su oni koji su posjetu DAS Eskobara prvenstveno definisali kao trasiranje ,,mape puta“ kojim bi valjalo da se Crna Gora kreće. Sigurni smo da je i druga dimenzija, tj. svrha posjete izvršena – a to je utvrđivanje pravog stanja stvari. Jer, svaka ozbiljna intervencija i politički i diplomatski napor počinju sa tzv. ,,fact finding mission“. Misijom utvrđivanja (pravog) stanja stvari, dakle. To je obavljeno kako treba

Malo je nedostajalo da posjeta Gabrijela Eskobara, zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD i specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan, bude obilježena neočekivano naizgled prozaičnim detaljem, koji je, istina, u sebi krio i neka druga ,,viša značenja“.

Stvar je u međuvremenu rastumačena – istina, ne bez muke i namjerno-slučajne konfuzije. Tvit Ambasade SAD o jednosatnom susretu Đukanović-Eskobar, koji je ,,preduhitrio“ zvanično (usaglašeno!) saopštenje, odudarao je, u jednom izrazu, od formulacija i intonacije kominikea iz kabineta predsjednika.

Situacija nipošto nije bila bezazlena – posjeta g. Eskobara je uslijedila u času koji je od velike važnosti za Crnu Goru i za sve njene relevantne političke snage. Svaka se riječ mjerila i premjeravala, pa je objašnjenje uvaženog gosta, da je ,,kabinet predsjednika umnogome u pravu“, zapravo potvrdilo validnost i korektnost intervencije i interpretacije kabineta, koji je, kako je to uobičajeno, prethodno poslao Ambasadi predlog zajedničkog saopštenja na korekcije i potvrdu.

Gabrijel Eskobar je, uz to, objasnio da je stav o ,,ušančenoj“ korupciji (mi bismo rekli: ukorijenjenoj – mada je lakše izvući nešto iz rova, nego trgati korijenje iz zemlje), zapravo poruka koju je želio da pošalje i koju je poslao svim sagovornicima u Crnoj Gori, što je naprasno ugasilo entuzijazam onih koji su bili zainteresovani da tu ocjenu fokusiraju na pomenutu adresu.

CRNA GORA U REGIONU

Drugi – za političke i diplomatske analitičare – mnogo važniji detalj je bila informacija da su sagovornici samo desetak minuta posvetili situaciji u Crnoj Gori, a da je ,,lavovski dio“ razgovora bio posvećen situaciji na Zapadnom Balkanu.

To, uzgred budi rečeno, nije nikakva novost kada se radi o američkim komunikacijama sa nekadašnjim premijerom, tj. predsjednikom Đukanovićem. Crnogorski stav o situaciji na Poluostrvu se uvijek pažljivo slušao u Vašingtonu, jer je crnogorska pozicija o problemima i krizama u našem okruženju, pa i u

situacijama koje su i po nju bile dramatične ili su prijetile da takve postanu, uvijek bila uvažavana kao izbalansirana i korektna – usmjerena ka rješavanju problema ili bar ublažavanju i smirivanju opasnih trendova.

Crnoj Gori, i u tom kontekstu, pomaže to što je, u poređenju sa susjedima, brojčano i teritorijalno manja, ali – i istorijski i aktuelno – lišena težnji, želja i pokušaja da se miješa u procese i unutrašnje stvari susjeda.

Zato je razgovor crnogorskog predsjednika i američkog visokog diplomatskog predstavnika, u tom kontekstu, predstavljao kontinuitet zajedničkog sagledavanja situacije u našem dijelu Evrope.

Istina – jedan interesantni detalj – Crna Gora je, u finalnoj verziji zajedničkog saopštenja ostala ,,pouzdani partner“, u odnosu na pomenutu odrednicu ,,strateškog partnera u regionu“. Razlika bi bila bitna – da je Crna Gora veća i uticajnija zemlja nego što jeste, tj. da budemo, na trenutak, manje diplomatični – kada bi naša zemlja bila uzročnik krize u regionu.

PROČITANE PORUKE

DAS Eskobar, kako glasi skraćenica njegove funkcije, svakako će ostati u sjećanju pripadnicima Demokratskog fronta. Poruka američkog diplomate je bila direktna i jasna. Veza DF-a sa ruskim partnerima je neprelazna prepreka za komunikaciju i saradnju.

Čelnicima DF nije uspjelo ni da stupe u kontakt sa g. Eskobarom. Zato su njihove poruke prije samog dolaska američkog gosta, ali, još više, post-festum izjave i objave, ponekad i sa (polu)uvredljivim komentarima (,,pospani komunista“ u Bijeloj kući; Donald Tramp kao ,,pravi predsjednik“ SAD, itd.) jasno pokazale da su g. Mandić i kolege svjesni neprijatnosti i loše refleksije koja stiže i do njihovih najvjernijih glasača. Neprijatno je kada čak i ,,okorjeli neprijatelj“ ne želi da sa vama razgovara.

Malo drukčije se, u tom smislu, mogao osjećati g. Bečić, jer g. Eskobar, zapravo, o Demokratama nije rekao niti jednu izričitu i definitivnu poruku. Kominike sa susreta u parlamentu je, ipak, značio snažnu indikaciju američkog pogleda na stanje stvari i političkih odnosa u našoj zemlji. Poziv na dijalog i na smanjivanje razlika je dobro zvučao u kabinetu predsjednika Skupštine čija stranka, s jedne strane, obilato koristi opšta mjesta i neutralne izraze kada govori o svim relevantnim političkim, socijalnim i kulturnim pitanjima u Crnoj Gori, dok se, s druge, nemilosrdno i brutalnim rječnikom obračunava sa neistomišljenicima. (Posljednji slučaj – deplasirane optužbe na račun g. Zlatka Vujovića imaju veze i sa temom ovog teksta – jer se stranci g. Bečića i g. Bogdanovića nikako nije svidio korektni komentar i ocjena posjete. Autogol, rekli bismo.)

Miodrag Vlahović

Razgovor sa Demokratama je posebno apostrofirao da bi organizovanje popisa u ovoj situaciji vodilo ,,novim podjelama“. Uz to, neslavni kraj propagandno i na svaki drugi način isforsirane parlamentarne inicijative da se odlože izbori na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici, svakako ima veze ta tim segmentom razgovora, i sa Demokratama i sa pokretom Ura. To je, vrlo je moguće, prva vidljiva posljedica uticaja susreta crnogorskih vladajućih političara sa američkim visokim izaslanikom.

Za sastanak sa premijerom Krivokapićem ne treba trošiti riječi. Njegova pozicija kod američkih partnera je na mnogo nižoj ljestvici od one kako Amerikanci shvataju i tretiraju, bar za sada, ministra Spajića.

Krug političkih razgovora sa predstavnicima vlasti završen je, očekivano najduže, pa i u četiri oka, sa potpredsjednikom Vlade Abazovićem. Ovoga puta, za razliku od njihovog vašingtonskog susreta, g. Abazovića nije bilo potrebno opominjati i smirivati zbog pretjeranog javnog oduševljenja – što su, tada, američki domaćini odmah i manje-više efikasno obuzdali – iako je lider Ure i ovog puta sebi dozvolio izvjesnu javnu egzaltaciju.

Željeni efekat se odnosio i na Demokratski front i na Demokrate.

Utisak g. Abazovića da je ,,izabranik“ nove američke administracije u novoj crnogorskoj situaciji ne mora biti, u osnovi, pogrešan. Za pravilno shvatanje karaktera i stabilnosti te podrške g. Abazoviću će biti potrebno veće iskustvo i strpljenje od onih koje javno pokazuje.

I samokontrola, naravno, naročito u iskazima koji se tiču krupnih i temeljnih stvari crnogorskog nacionalnog i državnog pitanja, a koje on, iz više razloga koji nijesu pozitivni – ignoriše i dezavuiše.

Jer, Abazoviću se, po svemu sudeći, može brzo desiti da mu principijelni sagovornici, pa i politički partneri, budu oni koje, za sada, oštro i definitivno osuđuje i negira.

NEISKAZANE, A JASNE PORUKE

Gabrijel Eskobar je, neizbježno, zabrinuo pripadnike i pobornike onih snaga u Crnoj Gori koje sebe, s punim pravom i razlogom, smatraju predstavnicima građanske, demokratske i sekularne evro-atlantske politike. Njegova izjava o podršci Vladi zbog njenog evropskog usmjerenja dočekana je sa nevjericom i iznenađenjem među suverenistima, evropski i evroatlantski orijentisanim političarima, predstavnicima manjinskih naroda i drugim opozicionim partijskim i ne-partijskim prvacima.

I zaista – što bi takva izjava mogla značiti u situaciji kada je upravo sadašnja Vlada Crne Gore dobila najgore ocjene u godišnjem izvještaju Evropske komisije. Ta tobožnja ,,diskrepancija“ između SAD i evropskih saveznika je već objašnjena u brojnim komentarima i analizama posjete g. Eskobara. Poruka je, dakle, bila mnogo suptilnija i ,,diplomatskija“ – i odnosila se na rijetke elemente u Vladi (ako ih ima) kojima je zapadno usmjerenje dio političkog ,,vjeruju“, a mnogo više, tj. prvenstveno – na sve političke snage u zemlji.

U kombinaciji sa pozivom na dijalog i smanjivanje tenzija, za odlaganje popisa i za neodlaganje lokalnih izbora, zadovoljstvo što američki diplomata podržava evropsku orijentaciju i agendu može biti zajedničko svima.

OTVORENO PITANJE: ,,OTVORENI BALKAN“

Pitanje ,,Otvorenog Balkana“ i kontroverzi koje sa sobom nosi ovaj pokušaj

Vučić-Rama je, sva je prilika, u velikoj mjeri razjašnjeno u susretima g. Eskobara sa nekim od predstavnika civilnog sektora i poslovne zajednice. Nije pretenciozno reći, ili bar pretpostaviti ,,sa visokim stepenom izvjesnosti“, da je taj dio posjete bio najkorisniji samom zamjeniku pomoćnika državnog sekretara.

SAD ostaju zainteresovane za ,,velika regulisana tržišta koja uklanjaju barijere i postaju interesantna za američke kompanije“, ali su crnogorska ne-vladina objašnjenja o drugoj strani te medalje, i na ekonomskom i na političkom planu, takođe bila primijećena od strane visokog američkog gosta.

Uz to, u situaciji krize i odlaganja evropske agende u zemljama Zapadnog Balkana, ideja da regionalna okupljanja budu predvođena Srbijom, kao zemljom koja je uključena, svojom voljom i namjerom, u sve bitne regionalne probleme i krize, doživjela je jasnu kritiku u Crnoj Gori.

Izostanak kritike od strane DAS Eskobara onih procesa koji najviše brinu

opozicione stranke, udruženja i građane koji u vladajućoj politici prepoznaju destrukciju i urušavanje vrijednosti multikulturnog, višenacionalnog i mutikonfesionalnog društva svakako treba da nas zabrine. Ali, u tom kontekstu, Crnogorci (u najširem značenju te riječi) ne treba da se ljute na američkog gosta, a još manje na američke diplomatske predstavnike u našoj zemlji. Ne možemo očekivati da drugi brinu više i bolje, pa i da razumiju više i bolje dešavanja i procese u našoj zemlji, ukoliko im o tome ne predočimo i predstavimo jednu modernu i čitljivu interpretaciju i objašnjenje crnogorskih nacionalnih i državnih interesa.

U POTRAZI ZA RAZUMIJEVANJEM

Upravo ovi upiti i problemi, koji se kod nas, s pravom, prepoznaju kao ,,identitetska“ i ,,civilizacijska“ pitanja, da bi bili shvaćeni na vašingtonskim adresama, moraju biti stavljeni u onaj kontekst kojem suštinski pripadaju – pitanje razvoja i pozicije, interesa i projekcije mjesta Crne Gore u balkanskom, evropskom i atlantskom kontekstu. Na unutrašnjem planu – to je razvojno i pitanje održivosti Crne Gore kao građanskog sekularnog društva i male i specifične ekonomije.

O tom stvarima Gabrijel Eskobar nije imao vremena ili nije mogao da razgovara – jer su to nivoi problema koji su mnogo sofisticiraniji za američko razumijevanje crnogorske društvene i političke zbilje, koje još uvijek trpi negativne posljedice prethodne vašingtonske administracije.

Za tu promjenu, tj. vraćanje na pred-Tramp postulate pax americana za Zapadni Balkan, će trebati vremena i strpljenja i znanja s obije strane, jer je regresija, kojoj smo bili izloženi u intervalu 2016-2020, ozbiljna i sveprisutna.

Zato je, sasvim simbolično, i u pozitivnom i u negativnom značenju te riječi, posjeta Ričarda Grenela Srbiji i, koliko smo shvatili, srpsko-kosovskoj granici (baš u vrijeme boravka Gabrijela Eskobara u Crnoj Gori!), bila upozorenje i za Crnu Goru i za njenog strateškog partnera – Sjedinjene Američke Države – da je pred nama dug put.

Zato su u pravu oni koji su posjetu DAS Eskobara prvenstveno definisali kao trasiranje ,,mape puta“ kojim bi valjalo da se Crna Gora kreće. U datim uslovima – to nije malo. Naprotiv.

Sigurni smo da je i druga dimenzija, tj. svrha posjete izvršena – a to je utvrđivanje pravog stanja stvari. Jer, svaka ozbiljna intervencija i politički i diplomatski napor počinju sa tzv. ,,fact finding mission“. Misijom utvrđivanja (pravog) stanja stvari, dakle. To je obavljeno kako treba.

Zakašnjenje nećemo više pominjati.