O suštini crnogorskog crkvenog pitanja

Piše: Milenko A. Perović

U potonje vrijeme u Crnoj Gori pojavio se veliki broj „stručnjaka“ za pravoslavno kanonsko pravo. Posebno se oni bave pitanjima unutrašnjeg ustrojstva i rada Crnogorske pravoslavne crkve.

Jedna kategorija ovih „stručnjaka“ su oni koji iz čistog računa daju svoje „egzegeze“ crkvenih normi. Materijalni interes njima nalaže da se srčano bore za očuvanje postojećeg stanja u Crnogorskoj crkvi i očuvanje svojih pozicija moći u njoj. Što su im interesi prizemniji, brane ih sve neinteligentnije i nečasnije. Što više ščepavaju Crkvu u svoje ruke, toliko su tragikomičnije njihove jeremijade nad opasnostima „podjela.“ Sve im je to crnogorsko, odviše crnogorsko, na najgori crnogorski način!

Od ovih „crkvenih“ kalkulanata unekoliko su gori i štetniji crnogorski „stručnjaci“ bez računice, koje vodi čista glupost. Vole oni da imaju svoje „mišljenje“ o svemu i svačemu.  Najupotnije i najtvrdoglavije brane svoja „mišljenja“ o stvarima o kojima ne znaju ništa! Oni najteže dokučuju ono što je najjednostavnije. Njima nikad ne može pasti na pamet da se istina svake stvari nalazi u jednostavnosti koja im je pred očima. No, umjesto očiju, oni koriste uši kao najsavršenije receptore za prijem glasina i laži!

Valja ostaviti po strani „mišljenja“ obje kategorije ovih „stručnjaka“ i pitati o onome bitnome: O čemu se uistinu radi u crnogorskom crkvenom pitanju?

Bit crnogorskog crkvenog pitanja – apstrahujući od onoga imanento religijskog – nije primarno u vjerskoj sferi crkvene organizacije crnogorskog pravoslavlja. Ova vjerska sfera je samo jedan od frontova strateškog udara velikosrpstva na sve crnogorsko.

Od sredine 19. vijeka najbolje crnogorske glave – kao ni većina Crnogoraca – nijesu uspijevale shvatiti da je Crna Gora postala meta velikosrpskog nacionalističkog i velikodržavnog projekta. Nijesu shvatali da je crnogorsko narodno i nacionalno biće planomjerno, sistematski i uporno napadnuto od velikosrpstva. Nijesu shvatali da je napatnuto crnogorsko pravoslavlje, a s njim i Crnogorska pravoslavna crkva.

Nijesu shvatali da je velikosrpstvo protiv Crne Gore i Crnogoraca otvorilo sve moguće frontove i da neće s njim odstupiti sve dok od Crne Gore, crnogorske nacije i Crnogorske crkve ne načini gomilu ruševina te zatru svako śećanje da su one ikad postojale!

Ni do danas mnoge crnogorske „umne glave“ nijesu spoznale da velikosrpstvo udara na Crnu Goru na polju ideologije, politike, kulture, obrazovanja, vaspitanja, nauke, jezika, medija, ekonomije, načina života, načina mišljenja i mentaliteta. Udara na nju s istom demonskom ostrašćenošću i na religijskom polju.

Kao što je sto godina iznova i iznova rušena crnogorska država, analogni procesi velikosrpskog destruiranja Crne Gore odvijali su se na polju identitetskih pitanja, posebno na polju crnogorskog vjerskog identiteta. U procesu „prisajedinjenja“ nasilno je uništena Crnogorska pravoslavna crkva. Iz istih razloga, dio pravoslavnog svještenstva u Drugom svjetskom ratu stao je na stranu zlikovačkog četničkog pokreta s namjerom da Crnu Goru održi u duhovnom i religijskom ropstvu te onemogući obnovu Crnogorske crkve. Iz istog razloga, dobar dio svještenstva Crkve Srbije imao je neprijateljski odnos prema svemu crnogorskom u vremenu socijalističke Jugoslavije.

Iz istog razloga, ono je jedva dočekalo AB kontrarevoluciji s namerom da izvrši radikalnu desekularizaciju Crne Gore i ugura Crkvu Srbije u samo središte političkog života. Iz istih razloga, propagandističkom histerijom klera Crkve Srbije dočekana je obnova Crnogorske pravoslavne crkve 1993. godine.

Taj kler je znao da obnovljena Crnogorska crkva potencijalno predstavlja veliku smetnju njihovim hegemonističkim i etnofiletističkim namjerama. Znao je da Crnogorska crkva može biti moćna brana svetosavizaciji i srbizaciji Crne Gore! Znali su srpski popovi da im sve planove može pokvariti obnovljena, osnažena i dobro vođena Crnogorska crkva.

Ideolozi velikosrpstva znali su da borba protiv crnogorskog identiteta može biti vrlo uspješna na religijskom polju, posebno ako se vodi najprljavijim sredstvima i ako je poduprta finansijskom i svakom drugom „logistikom.“ Glavni strateški pravac njihove borbe bilo je veliko i organizovano „ribarenje“ crnogorskih duša i konvertovanje tih duša u velikosrbe, svetosavce i mrzitelje svega crnogorskog!

„Ribarili“ su crnogorske duše s dvije opake antihrišćanske udice: politikantstvo i sujevjerje! Prvu udicu načinili su od legure klerikalizma, četničkog fašizma i najstupidnijeg tribalizma! Drugu udicu načinili su podmetanjem sujevjerja umjesto hrišćanske vjere.

Narodu kome su srušeni komunistički ideali lako su se u zamjenu mogli podmetnuti čak i nagoreli šumske panjeve kao „božanstva,“ a kamoli najgluplja i najperfidnija sujevjerja i pseudohrišćanski obredi. Narodu koji je strepio od Amfilohijevih kletvi lako je bilo prodati svaku šarenu đinđuvu sujevjerja!

Crnogorske vlasti samouvjerenih i bahatih amatera u svemu što je stvar pravljenja države – koje su se formalno deklarisale kao suverenističke – ne samo da se nijesu umjele boriti protiv demonskog rada Crkve Srbije, nego nijesu bile ni svjesne da je ta borba potrebna u interesu Crne Gore. Nijesu te vlasti bile svjesne ni da će i njima Crkva Srbije zadati konačni udarac!

Iako je bilo lako shvatiti da je Crkva Srbije od AB kontrarevolucije udarna pesnica velikosrpske borbe protiv Crne Gore, vodeći ljudi obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve ignorisali su tu činjenicu. Držali su se kao da – prije njih – svi drugi činioci u državi i društvu treba na sebe da prime borbu protiv  velikosrpske klerofašizacije Crne Gore! Često bi da onaj ko nije izvršavao svoj zadatak opravdanje traži u optuživanju drugih što oni nijesu ispunjavali svoj zadatak!

Ljudi koji su je vodili, nijesu jačali Crnogorsku crkvu, nego su je držali u stanju trajne anemije! Nijesu je spremali za neminovnost religijske konfrontacije s Crkvom Srbije, nego su sebi tražili maleno i ugodno mjesto pod suncem! Nijesu je institucionalno izgrađivali, nego su samovoljnim improvizacijama stvarali privid organizacije! Umjesto odlučnog istupanja u korist interesa Crnogorske crkve, oni su je sveli na kunktatorsku i kukavičku instituciju koja strahuje i od vlastite śenke.

Zakonomjernim se pokazalo da je – od svih frontova odbrane crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta – najslabiji onaj koji je trebalo da drži vođstvo Crnogorske pravoslavne crkve. Od svih državnih, partijskih i intelektualnih kapitulanata pred naletima velikosrpstva, najjadnijim kapitulantom pokazali se vođstvo Crnogorske pravoslavne crkve.

Ono je zanijemljelo prema „litijskom“ kontrarevolucijom Crkva Srbije! Ono je bilo nijemo i kad je kler crkve Srbije debelo naplaćivao svoje usluge četništvu kad ga je doveo na vlast! Ono je sebi nešto tiho šaputalo u bradu kad su klerofašisti „ozakonili“ pljačku cjelokupnog sakralnog pravoslavnog blaga Crne Gore. Ono danas ćuti pred prizorima svekolikog divljanja klerofašizma po Crnoj Gori.

Čelnici Crnogorske pravoslavne crkve prevarili su narodno nadanje kukavičkim šutanjem i povlačenjem pred nesrećom koja je zadesila Crnu Goru! Tako su izdali svoj svještenički poziv! Izdali su crnogorsku naciju i sve vjernike u njoj! Izdali su Crnu Goru!

Prvi korak u rješavanju crnogorskog crkvenog pitanja danas se sastoji u spremnosti za sanacijom glavnih šteta koje su joj nanileli njeni dosadašnji i umirovljeni čelnici!