ONI DOLAZE: Mlada cetinjska pjesnikinja Bojana Vušurović

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Prijestonica, Crne Gore je kroz svoju i bogatu i dugu istoriju dala brojne slikare, istoričare, pjesnike, književnike, glumce. Ta umjetnička nit do dana danas traje i najljepša tradicija mladih pjesnikinja sa Cetinja se nastavlja. Ovaj put vam predstavljamo osamnaestogodišnu pjesnikinju Cetinja, Bojanu Vušurović. Život ove mlade nadarene pjesničke nade kao da je proizišao iz ,,Plavog čuperka” Miroslava-Mike Antića.

O svom djetinjstvu i odrastanju, ljubavi prema poeziji i slikarstvu Bojana Vušurović, nam kazuje sljedeće: ,,Dok sam odrastala bila sam jako nemirna, slobodna, i nestašna  djevojčica… Slobodna u smislu oslobodjeno svih lanaca stidljivosti i povučenosti. Osnovnu skolu sam zavrsila na Cetinju sa jako malo znanja i prije svega interesovanja za poeziju i umjetnost. Nakon zavrsetka osnovne škole upisala sam Gimnaziju, takodje u mom rodnom gradu, i dalje nesvjesna svih tih čari koje se kriju iza ugla rijeci. Tragično otvaram vrata poezije u svojoj sedamnaestoj godini zivota, kada meni jako blizak član porodice moj osamnaestogodisnji brat od tetke, u saobracajnoj nesreci gubi svoj život. Svu tugu i bol, svaku suzu, utapam u stihovima, strofama, pjesmama. Tako je lakse podnijeti, sa pjesmom je lakse plakati. Kišne dane koji svi provedu u zelji za suncem, iskoristim kao temu mnogih mojih pjesama, jer u njima pronalazim sebe. Kapljicama kiše osjecam ko sam, osjećam mir. Osim pisanja poezije mir nalazim i u slikanju. Pokretima četkice, kao stihovoma pjesme, puštam duši da zaliječi rane, koje liječim i dubokim promišljanjima koje pronalazim u mnogim knjigama  vezanim za filozofiju, psihologiju, i u njima pronalazim sebe. Njih smatram ,,duhovnim knjigama”. ,,Tako je govorio Zaratustra”.  Fridrih Niče jedan je od mojih idola. Čovjek koji na sebi autentican nacin pogodi duboko u srž smisla. ,,Čovjekova potraga za smislom”, Viktor Frenkl, takodje je pisac vrijedan divljenja. On i njegove perspektive psihologije. Njegova nauka o logoterapiji. ,,Alhemicar” – Paulo Koeljo, koji na jednostavan nacin zadje duboko u duh čovjeka. Dopre do njega svakim svojim slovom i kao da uvijek otkrije neko novo zivotno značenje. “Unutrasnji inzinjering” Sadhguru. Iako mozda, ne toliko poznata, jedna od mojih omiljenih “duhovnih” knjiga, napisana od strane indijskog  gurua, koji na upečatljiv nacin prica o budjenju ljudskog duha. Sa divljenjem osjećam pjesme Vitomira-Vita Nikolića, Rabindranat Tagore, Pol Verlena.

Mlada cetinjska pjesnikinja priprema dvije zbirte poezije. Do tada kroz stihove njene poezije upoznajmo se sa njenim stvaralaštvom.

O SMRTI

Smrt je samo nedokučiva granica

Besmrtnosti duše

Jednog smrtnika

I DALJE SAMA PIŠEM

Evo sama i dalje sjedim

u dvorištu svojih uspomena

pišem pjesme tužne

dok iz grudi se otima jecaj

I kiša pada kao da shvata

svu patnju koju

neko može u sebi držati

i kao da zna da je obu moju

nekako teško podnijeti

GDJE LI SI SADA (brate moj)

Gdje li si sada brate moj

posve već je tužno i sumorno

koje mjesto tvoj osmjeh krasi

jesi li odveć usnio

Sanjaš li ti ili smo mi sanjari

možda si tek otvorio oči

i progledao očima od stvarnosti

Jeli smrt sloboda ili kazna

jeli tuga izazov ili kao sreća nešto što raste u nama

hoće li ikada nestati

hoće li izblijeđeti od godina

hoću li tvoje lice ikada vidjeti ponovo

Što je smrt jeli sloboda

što je duša jeli besmrtna

jeli tijelo samo njen privremeni nosilac

jeli ono samo opšta iluzija

Duša je neuništiva

ona je vječna i beskrajna

koje mjesto krasi tvoja duša umorna

jeli ta bašta sada procvjetala

ima li tamo gore proljeća

koje dolje samo na tebe podsjeća

MUŠKA SUZA

Tužna muška suza najteža

slila se jutros radi uspomena

radi sve težine i bola okrutna

što u srcu se dugo kupila

a dokaz smrti

leži na grobu od mermera

na jednoj ploči sa čudnim brojevima

i imenom poznatim

a ta slova bole

koliko i posveta

boli i ova usamljena posjeta

tebi dragi gdje si

u ovo jutro sa suncem uzdignutim

a opet teška provala oblaka

a nebo vedrije od tvog osmjeha

ako je moguće

teška suza zorom uranila

muška ona nepoznata

nevidljiva

neshvatljiva

a opet od bola pobjegla

DRHTAJ

Drhtaj prostruji kao struja tijelom

čiji prst zastade u spletu žica života

Hladno li je ili strašno ili pak beznačajno

možda prisustvo neko strano

osjetih za vratom

dah nekog nestvarnog

nekog davno zaboravljenog

nekog bezčujnog nekog nepostojanog

drhtaj prostruji kao munja

što iz neba daje urlike zemlji

kao znak da postoji

da je tu i da gleda

sve greške čovjeka

i onih što su manje ljudi.

Poezija Bojane Vušurović, proistekla je kao lični čin najdubljeg emocionalnog stanja. Kroz svoje stihove autorka predstavlja unutrašnje lične ekspresije kao plod jakih ličnih promišljanja. Očaj je stanje nemoći, bespomoćnosti u kojem se pjesnikinja nalazi. Autorka koje je ujedno i slikarka  kičicom, ali i perom stvara predivne slike. On hoda tankom granicom između života i smrti u očaju društva ona želi da se svojim stihovima oslobodi psihičkog potresa koji prožima njen život. Ona želi da bude glas i razum svoje generacije. Da stihovima prema svojoj generaciji probudi ,,usnulu mladost.” U savremenom društvu koje krije mnogobrojna nasljeđa (dogme) autorka vješto izbjegava prošlost. Bojana Vušurović ne robuje stereotipima ponašanja. Njena borba teži ka ženskoj emnacipaciji za slobodu govora i slobodu izbora u svakoj sferi života, ali i tradicionalnoj borbi za  porodicu, sa ličnim sferama političkim, psihološkim, pitanjima mentalnog sklopa o ,,maloj naciji” iz koje smo potekli. Kroz svoju poeziju autorka jednostavno ali i snažno uvodi filozofske misli o svakodnevnim razmišljanjima žena (žene) o životu i smrti.  U njenoj poeziji je pažljivo je preslikan sociološki-ekonomski kontekst koji umnogome određuje zaplet, ali i rasplet svih životnih sutacija. .Karakterne crte i životne situacije pretočene u stihovima odlučujuće utiču na dinamiku njene latentne veze sa poezijom. Poezija Bojane Vušurović u sebi sadrži elemente jungovskog koncepta, briše mogućnost postojanja izgubljenog identiteta. Naravno, pored ovoga bitni su u poeziji i motivi smrti, zapravo umiranja, ali i slobode, te oni usputna opažanja koji odaju jedan poseban ambijent oviim pjesmama. Poezija autorke obiluje ovakvim motivskim (minijaturama) na kojima se oblikuje jedan zreli poetski diskurs, ali za čitaoca još je bitnije, uspostavlja se identifikacija sa sudbinom same pjesnikinje zbog koje su ove pjesme vrijedne pažnje. Za sami kraj citiraću velikana srpske poezije Branka Miljkovića uz čije bi misli možda i najbolje opisao poeziju Bojane Vušurović a veliki pjesnik jendom je zapisao: ,, „Poezija je jasan dokaz života. Ako je vatra tvog života rasplamsana, poezija je, samo, pepeo!“