OTIŠAO JE DA ZAUVIJEK OSTANE SA NAMA: Đole

Opet nas je Đole mangupski izigrao. Sahrana je bila zakazana za ponedjeljak, ali su sve obavili u nedjelju. I ovaj tekst trebalo je da osvane u ponedjeljak, ali nije jer više nije imalo smisla.

U gomili Đoletovih mangupluka, želim da vjerujem da je i to što ga danas nema u Jovana Cvijića 33, samo neki njegov gaf. Nešto što još nije probao. Poput onoga da u Crnoj Gori bude stranac. I da će se vratiti, koliko sjutra, da opet igrom riječi svoju smrt pretvori u novi sjaj nekog novosadskog sunca.

Baš kao što je turobne noći devedesetih pretvarao u nadu. Za nas, kojima su sijale oči. Za nas, koji se nisu mirili sa zvucima metaka, grohotom granata, sa ispranim mozgovima Mladićevih vojnika i ljubiteljima Karadžićevih stihova.

Volio bih da sam prespavao ove dane. Tako ne bih čuo da se za Đoletov život bore na kovid odjeljenju. Ne bih saznao da je posustao u toj borbi. Ne bih bio svjedok bezobrazne laži kako za njim plače “cijela bivša Jugoslavija”. Ne bih vidio krokodilske suze onih kojima su imanentni jedino fašizam i zlo.

Jer, oni koji su ga u trenutku smrti željeli prisvojiti, ili su računali na naše loše pamćenje, ili su u trenu poželjeli izbrisati svu svoju užasnu prošlost. Dane dok su veličali heroje genocida i vrijeme bez nade. Da je u pitanju ovo posljednje, možda to ne bi ni bilo toliko rđavo. To bi bio znak da je Đole, konačno, makar to bilo u času njegovog odlaska, od njih napravio bolje ljude.

Ali, ne. Đole bi im, po cijenu da ga opet pljunu, makar to bilo i na samrtnom odru, rekao da su oličenje svega protiv čega se on borio.

Jer, Đole je stasao u ravnici. Tamo, gdje jata lete gotovo u mjestu, kao da se mogu rukama ubrati. Tamo gdje je sve na dohvat ruke. Gdje se prostori mjere svitanjima i sumracima, a vrijeme dužinama sijenki. Gdje zvijezde kao da rastu u žbunju. Tamo gdje se zaputiš ravno i već poslije desetak koraka kao da hodaš po nebesima. U zemlji bez odjeka, gdje ništa ne vraća dozive, jer ih popiju daljine.

Đole je, hej, umio oživjeti i Panonsko more. Pomiriti istoričare, geografe, biologe, naučnike koji nikako da se dogovore kada je i koliko vremena postojalo. On ga je pjesmom učinio stvarnim, zaplovio po njemu, postao mornar i napravio ga bezvremenim.

Baš kao što je vama, vjesnicima tuge, propagatorima i zagovornicima zla umio reći ko ste i kakvi ste. I taj njegov doziv razuma, popile su daljine. “Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas”, nama kojima su sijale oči u tom mraku, bio je pouzdan znak da smo normalni. Da tamo, među grebenima Panonskog mora, postoji stijena na koju se nećete nasukati ako vam posluži kao svjetionik.

Biti sa njim, ili ga prisvajati i znati da je on kao mi, nije bilo lako. Nešto ravno nadi da će Panonsko more opet jednom biti pogodno za plovidbu. Ali, on je znao da “nisu krivci primitivci što su pokupili mast”, jer: “Krivi smo mi što smo ih pustili”…

A koliko je Đole bio veliki i bezvremen, znali smo mi do kojih je dopirao njegov glas. Svaki stih, zvuk, gaf, štos, mangupluk…čak i one riječi koje je znao izgovoriti samo zato što je publika baš to htjela od njega da čuje. Čak i ona nada koju je dozivao kada je i sjaj zvijezda znao utihnuti.

Njegov glas je stigao do nas, nekih.

Došao ovdje gdje brda i planine često omeđe ljudsku dušu. Gdje je sve kameno, visoko i daleko. I gdje je priroda, baš kao i ljudi, pomalo divlja, plahovita, glasna. Ovdje gdje je zabranjeno sanjati i ploviti plavetnilom. Gdje je sve toliko stvarno, toliko divlje i neobuzdano, da se od borbe protiv surovosti, nema vremena za imaginaciju.

Sa Đoletom i njegovom igrom riječima, imaginacija je bila naša karta za nadu. U jednom pravcu. I zato, mi koji smo ga voljeli i 1993. i 2000. i 2011. jedini imamo pravo da kažemo da je bio samo naš.

Jer, mi smo oni kojima su sijale oči. Oni, kojih je uvijek i svuda bilo malo, najmanje. Oni njegovi.

Nebojša Redžić