SVE ĐUKANOVIĆEVE ”AFERE” Evropsku Crnu Goru nikada mu nijesu oprostili

Moguće da je nakon svih godina u kojima se, u beogradskim tabloidima i u njihovim podgoričkim ispostavama, pokušao predstaviti kao švercer, silovatelj, ubica i Bog će ga znati šta još, autoritet Predsjednika ipak okrnjen. Definitivno jeste u očima onih kojima Đukanovićeva politika nije po ukusu. Uostalom, takvi su i bili ciljna grupa, konzumenti svakojakih kvalifikacija kojima je čašćavan neko ko je bio na čelu projekta suprotstavljenog misiji velikodržavne, asimilatorske politike Beograda.

Piše: Nebojša Redžić

Još jedna ofanziva srpskog (polu)sveta na crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, zbog afere Pandorini papiri, kao da je pomalo splasnula nakon burnog i bučnog dijaloga Vanje Ćalović-Marković i Milivoja Katnića. Atak persone koja već godinama pretenduje da bude savjest vascijele Crne Gore na predsjednikove trust račune sa ofšor destinacija, ustuknuo je pred nedostatkom argumenata pretočenih u cifre. Ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trustova, te kopija lične karte kao dokaza da je Đukanović rođen 15.februara 1962. godine, bili su slabašan adut za prekrupne optužbe.

Držim da osobito onaj ko je Predsjedniku u svim vremenima njegove vladavine imao smjelosti ukazati na greške, danas treba da vrisne u odbranu njegova integriteta. Naročito onda kada mu otrovne strijele upućuju oni kojima su opijeni mržnjom zbog toga što personifikuje onu Crnu Goru kakvu oni ne žele. Državu, suprotstavljenu njihovim težnjama u kojima, bogme, nerijetko i uspijevaju – da Crnu Goru zaustave na evropskom putu, identitetski je obezliče i vrate nas u tamni vilajet sluganstva i bespogovorne poslušnosti Beogradu.

Možda je i sam Đukanović kriv što je danas u tolikoj mjeri meta. Da je ohrabrio jačanje institucija, ravnomjernije ekonomski razvijao državu, da je bolje čuvao identitetske osobenosti, pažljivije birao saradnike i zaustavio ih u neumjerenom otimanju državnih dobara, da je manje forsirao partijske poslušnike, a više iskrene patriote, moguće da danas ne bi imao ni tako snažne atake na svoj lik i djelo, ni tako moćnog protivnika kakva je SPC. No, što je, tu je.

Jedan post na fejsbuku koji je natjerao kritičare iz reda autentičnih Crnogoraca da stave prst na čelo, glasio je ovako: „Kako da budem protiv Mila kada su na drugoj strani Happy tv, Vučić, Putin, Dodik, Pipun, Koljenica, Šešelj, Dritan, Bečić, SPC, Ravnogorski pokret, Milačić, Zavetnica, Sveto lopov, Knežević, Daka švercer, Maksim radnički, SNP Miloševićev, Kačavenda, Boško naci, Šapić, Đuka bizon, Raković miki maus istoričar, Carević… I da ja budem protiv Mila. Kako, s kim?“

Dokazi nijesu bili bitni

Trebalo je preživjeti sve montirane afere koje su Đukanoviću servirane iz Beograda, a nerijetko i sa domaćih adresa.

Počelo je još 1993. kada ga je supruga Slobodana Miloševića imala kao jedinu temu u kolumnama u časopisu Duga. U svojim tekstovima, ona je inaugurisala etikete koje su kasnije reciklirali svi njegovi budući kritičari – od Nacionala do Vanje Ćalović. Posebno onu da je „separatista“.

Kada se Đukanović 2000. godine učvrstio u namjeri da Crnu Goru povede putem samostalnosti, hrvatski nedjeljnik „Nacional“ lansirao je „Duvansku aferu“. Iz dana u dan, sa akcentom na „Dan“, list koji je osnovala KOS Vojske Jugoslavije, objavljivana su brda „argumenata“ da su Milo Đukanović, ali i Zoran Đinđić akteri šverca cigareta neslućenih razmjera. Ni to što su neki od autora serijala  priznali da je cijela afera „skuvana“ u kabinetu tadašnjeg predsjednika SRJ Voje Koštunice, ni to što je sve ostalo na novinskim tekstovima bez sudskog epiloga, nije bilo dovoljno da izostane gorak ukus. Dio javnosti, sklon da „otvara kišobrane u Podgorici dok u Beogradu pada kiša“, Đukanovića je već tada stavio na stub srama.

Afera „Nacional“ nadovezala se na duvansku aferu iz 1997. kada je u Bariju pokrenuta istraga za šverc cigareta iz Crne Gore do Italije (od 1994. do 2002.)  kojom je, uz ostale, bio obuhvaćen i Đukanović. On se tada obratio Komisiji koju je formirala Skupština Crne Gore, kako bi utvrdila činjenice „o švercu cigareta i umiješanosti državnog vrha“.

„Radi se o golim neistinama, izmišljotinama i podmetanjima, bez pokušaja da se ijedan od takvih navoda dokaže, sračunatim na moju moralnu i političku diskreditaciju“, napisao je Đukanović.

Nakon povlačenja sa premijerske funkcije, Milo Đukanović je sredinom 2008. godine u Bariju, na lični zahtjev, dao izjavu nadležnim italijanskim organima, koji su potom odustali od istrage protiv njega. Oslobođeni su potom i ostali akteri afere.

Uslijedila je 2002. godine afera Moldavka S.Č., priče o prisiljavanju na prostituciju, a pakao kroz koji su akteri afere prošli, kasnije se ispostavilo, desio se aktivnošću jedne strane obavještajne službe koja je imala za cilj da utiče na kredibilitet ljudi koji su Crnu Goru vodili u projekat nezavisnosti.

S.Č. je na kraju osuđena zbog davanja lažnog iskaza, za njom je raspisana potjernica, a ona do danas nije pronađena.

U međuvremenu lansirano je još mnoštvo afera kao što su ”Telekom”, ”Listing”, ”Limenka”, ”Snimak”… a svaka je za direktnu ili indirektnu metu imala Đukanovića.

Ciljna grupa – srpski (polu)svet

Moguće da je nakon svih godina u kojima se, u beogradskim tabloidima i u njihovim podgoričkim ispostavama, pokušao predstaviti kao švercer, silovatelj, ubica i Bog će ga znati šta još, autoritet Predsjednika ipak okrnjen. Definitivno jeste u očima onih kojima Đukanovićeva politika nije po ukusu. Uostalom, takvi su i bili ciljna grupa, konzumenti svakojakih kvalifikacija kojima je čašćavan neko ko je bio na čelu projekta suprotstavljenog misiji velikodržavne, asimilatorske politike Beograda.

Upravo takvi, danas su ciljani da progutaju još jednu žvaku o Đukanovićevoj krivici zbog globalne afere zvane Pandorini papiri.

Što bi tek bilo da Ćalović Marković nije učestvovala u istrazi međunarodnog konzorcijuma novinara, gdje je saznala da su Đukanović&sin „sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom, skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Paname, Gibraltara i Britanskih djevičanskih ostrva“?

Sto puta ponovljena rečenica da se „sakrio iza pet država i četiri identiteta“, nije uspjela da potre činjenicu da nije ušla u trag nijednoj transakciji.

Zanimljivo je u svemu nešto drugo: politika kojoj pripada i pomenuta dama (?), zorni je podržavalac, nerijetno i izvršilac naloga Beograda i Moskve. A upravo sa te dvije adrese, za dvojicu njihovih zvaničnika, stigli su egzaktni podaci: Vladimir Putin je platio 4 miliona eura stan koji je kupio ljubavnici u Monaku. Siniša Mali ima 24 stana u jednom bugarskom ljetovalištu.

Nije poznato da su podgorički kritičari novog Đukanovićevog grijeha ovo uzeli u razmatranje. Nekako, ubjedljivije po konzumente djeluje ona fotokopija Milove lične karte, uz koju prepodobna Vanja ne nudi ništa, do galamu i siktanje.

Rekoh već da je, nakon duela sa Katnićem, potrošila zalihe otrova za ovaj period. Valjda je shvatila, družeći se sa tužiocem, da je teško podizati optužnicu ako u fascikli „nemaš ništa“.

No, nema nikakve sumnje da će preostale zalihe srdžbe prema svim Đukanovićevim učincima na planu emancipacije Crne Gore, istresti prvom zgodnom prilikom. A zvanični Beograd sa Vučićima i Vulinima, sve začinjeno Zaharovom i domaćim medijskim i inim poslušnicima, neće ga ostavljati na miru čak ni kada biološki sazre za odlazak.

I tada će, sasvim sigurno, biti jasno da njih, zapravo, previše ne brine to je li Đukanović odista, za svoje vladavine, usput nešto nezakonito zakučio. Brine ih što je Crna Gora za njegovog vakta, makar počela ličiti na modernu evropsku demokratiju. Sa svim svojim vrlinama i manama. Nesuprot njihovoj klero-nacionalističkoj, koja kleči.

Ili, možda ih još više muči što je u Đukanovićevoj eri naučila da prozre političke i medijske spinove kojima je zvanični Beograd sa podgoričkim slugama, uvijek sklon kada Crna Gora makar i mrdne od njihove predodžbe o ubogoj zemlji sa domaćinima koji imaju straćaru i dvije koze pred njom.