KRVAVI ALBUM KARAĐORĐEVIĆA (VII DIO): Stranci o zločinima nad Crnogorcima – “Čitava je zemlja u koroti”

Pukovnik J.Burnam, šef humanitarne kanadske misije, koji se više od godinu dana nalazi u Crnoj Gori, dobio je od okupacionih srbijanskih vlasti naređenje da napusti Crnu Goru sa svojom misijom.

Izvještavajući svoje prijatelje o tom nasilju pismom 1920, pukovnik Burnam je, pored ostalog, naveo i ovo:

“Ova nesrećna zemlja ide s dana u dan na gore. Narod ne može duže živjeti. Čitava je zemlja u koroti. Narod gubi svijest zbog ovih groznih nasilja.

Imao sam priliku da pođem u Bar za izvjesne kupovice prošle nedjelje. Dok sam čekao vrmac (lađu), tri zvaničnika su mi prišli i zamolili me da odem u kancelariju D.Lekića, koji je, kao što znate, okružni načelnik, imenovan od Beograda. Lekić mi je rekao da želi da me izvjesti da za ovu Misiju nije više sigurno da se bavi u Crnoj Gori. Njegov čitav razgovor je bio jedna otvorena prijetnja. Iz ovoga što je rekao, ja sam to zaključio kao jednu prijetnju ubistva.

Srbijanci su pokušali svako podlo sredstvo koje su mogli izmisliti, a kada meni prijete ubistvom, što li će uraditi onom siromašnom narodu koji nema nikoga da ga pomogne.”

II RAPORT EDVARDA E.ARNOLDA, NARODNOG IZASLANIKA AMERIKANSKE AMBASADE U RIMU UPUĆENOG U CRNU GORU RADI STVARI N.BAĆEVIĆA I NJEGOVE PORODICE I O OPŠTOJ SITUACIJI U CRNOJ GORI

Da bi se mogao donijeti lakše i vjernije sud o stanju u Crnoj Gori, donosimo djelimični raport koji se odnosi na g.Nikolu Baćevića, amerikanskog građanina, rođenog u Crnoj Gori, i iznosimo najvažnije stavove, koji mogu jasno osvijetliti pravo stanje u zemlji:

Crna Gora potpuno oskudijeva u životnim namirnicama i vrlo ih je teško pribaviti. Stanje je uopšte veoma teško i nesnosno, jer proizvodi zemlje nijesu dovoljni za ishranu naroda. Amerikanski Crveni krst i Kanadska Misija dr. Burhama pružaju pomoć narodu onoliko koliko im dozvoljavaju sredstva, kojima raspolažu. Najbolja pomoć, koja bi se mogla dati porodici Baćevića, ta je, da je isele iz Crne Gore, jer živi u vječitom strahu da ne bude kažnjena zbog bjekstva R.Baćevića. Ta je bojazan veoma razumljiva, jer je veliki broj onih Crnogoraca koji su se pobunili protiv Jugoslovenske Vlade, koju smatraju za neprijateljsku i za uzurpatorsku, a nikako kao izabranu vladu. Zločini, počinjeni nad tim ustaničkim porodicama, ulivaju užas u srce svakog stvora.

Jedan izvjesni broj tih ustaša odbjegao je u inostranstvo, dok se drugi nalaze po šumama. Veliki broj je onih, koji su ostali kod kuće, mirni, svjesni da bi njihove porodice zlo prošle, ako bi se oni odmetnuli. Članovi Amerikanskog Crvenog Krsta pričali su mi da je izvjestan broj kuća bio popaljen, čitave porodice poubijane, pošto su prethodno njihove kuće bile opljačkane. Razumije se, Vlada baca svu krivicu za ovo na ustaše koji su po šumama. Ali je očevidno, da su ta nasilja bila izvršena od strane srbijanskih vojnika da bi zaplašili narod i tako vladali pomoću terora. Niko se ne usuđuje otvoreno davati izjave ove vrste, jer nepovjerenje vlada u najvećem stepenu.

Crnogorcima koji su odbijali nasilnu aneksiju nije davana ni jedna para savezničke pomoći

“Sedamnaestog juna bijah uzeo au-tomobil Amerikanskog Crvenog Krsta, koji je trebao da me odveze iz Ulcinja za Bar. Bio sam praćen od strane kapetana Vitinga i druga dva Amerikanca. Putujući, opazismo u daljini jednu staru ženu, koja se otimaše i zapomagaše kao da bješe luda. Kad smo bili u blizini nje, zaustavili smo se i upitasmo je šta joj se dogodilo. Ona nam izjavi da je bila napadnuta od strane jednog srbijanskog vojnika, koji joj bijaše oteo izvjesni nakit i pokušao da joj odnese novčanik, ali, na pojavu našeg automobila, bijaše umakao u obližnju šumu. Reče nam također da je taj napadač bio kaplar. Mi izvjestismo prvu vojničku postaju, čiji nam komandant izjavi da poznaje dotičnog kaplara koji je bio poslan da odašilje jedan telegram. Kapetan Viting uze tu staru ženu u automobil i povede je natrag za nekoliko milja, kako bi bila van opasnosti da bude ponovo napadnuta od tog beskrupuloznog čovjeka. Kapetan Viting koji je obišao predjele Francuske i Belgije, koji su najviše postradali za vrijeme rata izjavio nam je, da situaciju u Crnoj Gori smatra na-jgorom u Evropi. (Rim,26.juna 1920. EDVARD E.ARNOLD)”

RAPORT BRITANSKE MISIJE ZA POMOĆ CRNOJ GORI PODNESEN NJ. E.LORDU KERZONU, MINISTRU SPOLJNIH POSLOVA VELIKE BRITANIJE: Nortvud Park, Vinčester, 9. juna 1920; Državnom Sekretaru za Spoljne Poslove Ministarstva Spoljnih Poslova:

Moj Lorde,
Čast mi je podnijeti Vam izvještaj o radu misije u Crnoj Gori i obustavljanju njenog rada od strane srbijanske vlade, koja je vojnički okupirala ovu zemlju. Uvjeren sam da će Vaše lordstvo smatrati fakta koja Vam podnosim kao stvar potpune ozbiljnosti i koja bi trebala da se što šire publikuju, kako bi se prilagačima britanskog fonda pružila prilika da se upoznadu sa tamošnjim prilikama, kao i sva publika uopšte. Ja se prema tome koristim prilikom da iznesem sva fakta prvi pred Vas i, nadam se, kako je ovo stvar vrlo hitna, da ćete Vi naći načina da se vidite sa srbijanskim ministrom u Londonu i da ćete se potruditi da upotrijebite svoj upliv da dobijete od njega u ime njegove vlade obavezu da se neće stavljati nikakve prepreke daljem radu ove misije u Crnoj Gori.

Uzimajući u obzir nasilnu okupaciju Crne Gore od strane Srbije (jedna akcija, koja do danas još nije službeno priznata od Velikih Sila), potpuno je nemoguće u toj zemlji ma za kakvu britansku misiju da ulazi u ma kakve političke stvari i da priznaje jednu situaciju kakvu još britanska vlada nije akceptirala. Kao što je vrlo dobro poznato, razne amerikanske pomoćne misije, koje su ovo učinile, za cijelo vrijeme boravka u Crnoj Gori nijesu imale slobodne ruke u razdjeljivanju pomoći a njihova je pomoć bila upotrebljavana samo u svrhu srbijanske propagande, da nikad nije nijedna para bila dana onom dijelu stanovništva, koji nije htio priznati nasilnu aneksiju Crne Gore.

Ovdje sljeduje kopija definitivnih instrukcija šefovima britanskih misija u Crnoj Gori:
“Misija ima da ide u pristanište u Bar i da odande razdjeljuje siromašnom stanovništvu Crne Gore potpuno i bez ikakvog obzira na njihovo političko gledište ili vjerska mišljenja. Pomoć se ima davati u ime britanske potporne misije za Crnu Goru i mora se obratiti naročita i specijalna pažnja oskudnim ženama i djeci.”

Misija (čiji je pokrovitelj lord Provost od Glasgova) poslala je prvo kod svog šefa E.G. Čika. On i njegov personal ušli su u zemlju i izvještaj o njihovom radu bio je upućen područnom Vam odjeljenju u svoje vrijeme.

Teškoće ovoga rada bile su ogromne osobito zbog toga što misija nije imala svojih transportnih automobila, te je bila potpuno zavisna od usluga amerikanske misije (koju su uvijek sprovodili srbijanski vojnici). Mi smo sada prešli preko ove prepreke i na-bavili smo prevozna sredstva. Potpukovnik Čik iz svojih ličnih i privatnih -raloga podnio je aprila t.g. svoju formalnu ostavku. Mi smo ga odmah zamijenili kapetanom A.H. Ćavort Mastersom, oficirom 8. bataljona, lojalne lankerske regimente.

Kapetan Ćavort Masters je iz vrlo dobro poznate porodice iz Darbišera, a njegove kvalifikacije bile su najbolje. Među onima, koji su ga preporučili, bio je i lord Grej de Rutin, g.H. Louter, general-major C.F. Peretra, pukovnik G.B. Mariot (biv. komandant lansirske regimente) itd.
Priključni izvještaj sadrži i izvještaj kapetana Ćavort Mastersa kao vođe britanske misije u Crnoj Gori.
Moleći za što skoriji odgovor, ostajem s poštovanjem.

( London, 9.juna 1920. ALEKS DEVIN)

Za boravak u Crnoj Gori britanskom humanitarcu bila je potrebna propusnica beogradskih vlasti

BRITANSKA POMOĆNA MISIJA U CRNOJ GORI

Specijalni program 9.juna 1920.

Prije svog odlaska iz Engleske, kapetan Ćavort Masters nabavio je svoj pasoš, na kome je stajalo da putuje za “Crnu Goru preko Francuske, Švajcarske i Italije”, a potvrde su bile datirane 13. aprila 1920. On je takođe dobio vizu za Francusku, Švajcarsku i Italiju, kao i od strane srbijanskog poslanstva. Dok je bio u srbijanskom poslanstvu u Londonu, sekretar ga je pitao kakve dokaze može iznijeti da zamjenjuje pukovnika Čika kao šefa pomenute misije. Kapetan je odmah iznio originalno pismo srbijanskog poslovodstva izdano pukovniku Čiku na molbu britanskog Ministarstva Spoljnih Poslova, kad je pukovnik Čik prvi put otišao za Crnu Goru. Ovo je pismo bilo odmah uzeto od strane srbijanskih činovnika. Kapetan Masters je odmah otputovao za Trst preko Rima, gdje je posjetio generala Dankana, vojnog atešea britanske ambasade, i obavijestio ga o svojim namjerama.

U Trstu se desio ovaj događaj:
Stigav u Trst, kapetan Masters savjetovao se sa britanskim konsulom i on ga je savjetovao da potraži srbijansku vizu zbog okupacije Crne Gore i da će on vidjeti srbijanskog konsula i nabaviti mu potrebnu vizu. Ovo je i učinjeno. Potvrda je dobijena kako za kapetana Mastersa, tako i za njegova ađutanta kapetana Fukara iz međusavezničke željezničke misije. Sjutradan srbijanski konsul Marković poslao je kapetanu Ćavortu Mastersu poruku, da bi vrlo interesantno bilo da se s njim razgovori. Kad je kapetan Masters otišao u konsulat, gdje je bio tretiran sa najvećom učtivošću, bio je zamoljen da trenutno pokaže svoj pasoš. Konsul je rekao: “Izvinite me za momenat”, uzeo je pasoš i s njim izašao iz sobe. Kada se povratio nekoliko minuta docnije, vratio je pasoš sa izbrisanom vizom, govoreći: “Mnogo žalim, ali jedino mjesto gdje možete dobiti potvrdu, to je Beograd”. Konsul je bio zaboravio, da postoji još jedna viza na pasošu ađutantovu, kapetana Fukara, koja je bila nedirnuta. Tom prilikom konsul se raspitivao o ovoj misiji i bio je izviješten da je biv. šef misije pukovnik Čik imao jedno pismo od srbijanskih vlasti u Londonu. Kapetan Ćavort Masters je takođe kazao konsulu da je Vrhovna Komanda misija u Glasgovu i da joj je pokrovitelj lord Provost.

Dolazak u Crnu Goru.

Kad je kapetan Ćavort Masters stigao u Bar, našao je varoš u zajedničkoj okupaciji srbijanskih i italijanskih trupa. On je uzeo tumača Toda Petrovića, jednog Crnogorca, koji je bio u Americi. Onda se pripremao da produži za Podgoricu, gdje je želio da vidi pukovnika Fertlu, šefa Amerikanskog Crvenog Krsta, koji, kao što je ovaj razumio, napuštaše Crnu Goru i od koga bi mogao dobiti važne informacije, koje bi mu služile za izvršenje njegove misije i od koga bi mogao nabaviti potrebne nam stvari.

U srijedu ujutru, 28. maja, naredio je da se automobil pripremi, i, silazeći iz hotela, našao je ađutanta gdje govori sa jednim Srbinom-Amerikancem, koji je služio kao redov u srbijanskoj vojsci. S njim je bio jedan srbijanski kapetan u potpunoj uniformi. Ađutant je vodio raspravu sa srbijanskim oficirom, koji ih je pitao po kom su ovlašćenju došli u ovu zemlju. Ađutant je pokazao natpis: Britanska Pomoćna Misija za Crnu Goru, koji je bio na teretnom automobilu, kao i na britansku zastavu, najavljujući da je to njegovo ovlašćenje. Srbijanski oficir se predstavio kao sekretar srbijanskog komesara u Baru, čije je ime Niko Ljumović (jedna crnogorska propalica u službi Srbijanaca).

On je takođe izjavio da okružni načelnik želi da vidi kapetana Mastersa. Kapetan je tražio da mu se kaže razlog i odgovoreno mu je, da žele da vide njegov pasoš i radi čega je došao. Oni su svi zajedno automobilom otišli kod komesara, koji im je oduzeo pasoše (govoreći srpski cijelo vrijeme). Poslije dužeg telefoniranja i čekanja od pola sata, komesar je izjavio da oni moraju ići u St. Bar da vide okr. načelnika Lekića (takođe jedna crnogorska propalica u službi Srbijanaca). Otišli su svi zajedno i, poslije izvjesnog čekanja, došao je okružni načelnik, koga je podsjetio kapetan Masters, da je kod njega bio prošle večeri i da mu nije ništa rekao. Na to je okr. načelnik odgovorio: “Ja dobijam naredbe od srbijanske vlade i ne mogu Vam dozvoliti da ulazite u Crnu Goru bez ovlašćenja iz Beograda”. On je takođe rekao da pasoši moraju biti potvrđeni od strane srbijanske vlade u Beogradu.

Kapetan Ćavort je insistirao kod okr. načelnika da ode kod srbijanskog komandanta u Bar. Ovaj je to naposljetku i uradio. Srbijanski komandant je odgovorio da je on samo komandant srbijanskih trupa i da naredbe izdaje okr. načelnik. Kapetan Ćavort Masters je onda molio okr. načelnika da mu pukovnik da slobodnu propusnicu, ali mu je ovaj odgovorio da za to mora tražiti odobrenje iz Beograda.