Šake pune slina

Piše: Balša Knežević

Njegova delikatna pozadina tako je skladno prijenjala za ministarsku kožnu fotelju dok je  slavodobitno i uz pozamašnu dozu sladostrašća u sebi ponavljao varijacije mantre za koju mu se iskreno činilo da je esencija svih njegovih dosadašnjih životnih nastojanja.

”Ministar Milat Jakovljević ima moć, ministar Milat Jakoviljević je uvažen, ministar Milat Jakovljević je visok i lijep…” odzvanjalo je kroz njegovu glavu kao eho kroz praznu halu, ovih za novopečenog ministra, nekoliko veoma značajnih rečenica.

Činjelo mu se da kroz simbiozu sa kožnom foteljom i privilegije koje su došle uz ministarsku funkciju može da odagna sve demone prošlosti, frustracije, seksualnu inhibiranost i iritirajući osjećaj straha od osrednjosti koji je manično potiskivao čitav život krijući se iza maske lažnog samopouzdanja.

Milat se nikad nije izdvajao u društvu – osrednje visine, netalentovan za bilo koju naučnu, umjetničku ili sportsku disciplinu, najčešće neprimijetan, maljavih dlanova, sa tendencijom ka nekontrolisanom znojenju i nemogućnošću kontrolisanja stomačnih gasova prilikom upadanja u stanje nervoze.

Iako je imao patološko nastojanje da bude prihvaćen, gotovo uvijek je odbacivan zbog latentne arogancije i nazalnog izgovora koji je uz pozamašnu dozu sekreta u nosu izazivao odbojnost kod većine ljudi.

Ali sad je to sve bilo iza njega, jer je ministarska funkcija, kako je bio duboko uvjeren, bila ustvari način da mu bog kompenzuje za sve ono što nije dobio rođenjem i nije zaslužio talentom i napornim radom.

Naglo je ustao sa udobne tapacirane fotelje obložene crnom kožom i počeo da šeta po ministarskom kabinetu dok je sada već povišenim tonom manično ponavljao – ”ministar Milat Jakovljević – mudonja! Sa njim nema šale!”, ”ministar Milat Jakovljević – mudonja! Najveći frajer u vladi!”.

Nakon desetak minuta ritualne glorifikacije sopstvene ličnosti vratio se u fotelju i počeo grohotom da se smije pomišljajući ”đe su sad oni miševi koji su me godinama zajebavali i prenaglašavali moje karakterne mane”.

”Od sad me više niko neć nazivati ‘slino’ i ‘budalo’, jer ja sam Milat Jakoviljević – ministar. Ako se ministru kaže ‘slino’ moraju da se snose posljedice”, urliknuo je nekontrolisano Milat, čije su oči prosto ”ispadale” iz glave od uzbuđenja dok je razgovarao sa kožnom foteljom kojoj je dao ime ”Periša” po simpatiji iz srednje škole.

Sinusni sekret

Tiradu razuzdane manične fantazije koja je zahvatila ministra Milata prekinulo je kucanje na vratima, i muževni glas njegovog kolege ministra S.M. Vrata su se otvorila i Jakovljević je ostao ozaren kada je vidio pojavu svog intimnog prijatelja koji je sa dozom ironije i prijateljske podrugiljivosti kazao:

”Jao Milate opet Periši pričaš o svojim frustracijama iz prošlosti. Krajnje je vrijeme da nesretnu fotelju prestaneš da opterećuješ nepotrebnim stvarima. Ipak fotelje služe za držanje dupeta na pristojnoj razdaljini od poda, a ne da budu psihijatri ili duhovnici kojima se ispovijedaš”, kazao je ironično S.M. kroz blagi osmijeh koji je odavao usiljenu prisnost sa Milatom. Nakon ove opaske obojica su počeli da se smiju, prije nego što su jedan drugom pali u topli, intimni zagrljaj iza kojeg se osim prijateljstva krio nagomilani haos polnih tenzija.

Gledali su se ne trepćući, očima punim saosjećanja i razumijevanja za sopstvenu umišljenost u glorifikaciji jedne nove epizode u životu koja je došla sa ministarskim funkcijama.

Trenutak katarzične odsječenosti od svijeta realnosti prekinuo je kašalj S.M. koji se onako uzgred požalio da su mu ”nos i sinusi puni slina” i da već dva dana pati od posljedica dosadne prehlade.

Iako se činilo da napomena o prehladi ne treba da bude ništa drugo do uzgredna opaska, Milat je nakon što je čuo riječi ”nos i sinusi puni slina”, upao u stanje panične inhibiranosti.

Tupo je iskolačenih očiju gledao u ćošak kancelarije dok su ga bolne uspomene iz srednje škole podsjećale na osjećaj ništavnosti sopstvenog bića, koju je krio iza fasade uspješnog ministra.

Nemoćan da bilo što učini, u mašti je ponovo proživljavao bolnu scenu iz srednje škole nakon koje je njegov mladalački svijet upao u provaliju frustracija, kompleksa i nepovratne psihičke oštećenosti.

Pred očima kao da je vidio scenu koja se odigrala prije nekih 15-ak godina u školskom wc-u.

Mladi Milat kao srednjoškolac imao je problema sa sinusima i ogromnom količinom sekreta koji je izlazio kroz njegov nosni otvor. Problem nije bio toliko sam sekret koji je izlazio iz nosa, koliko činjenica da je Milat uživao u konzumaciji tog sekreta.

Trauma iz WC-a

Znao je kao srednjoškolac, da se ušunja u školski toalet i da u svoje mlade nejake, maljave šake kroz nos istrese sinusni sekret i u neobuzdanom nagonu životinjske halapljivosti konzumira taj sadržaj. Trauma koja ga i dan danas proganja potiče od momenta kada je Milata njegova simpatija Periša uhvatio u aktu samozadovoljavanja nosnim sekretom, u narodu poznatim pod terminom sline, nakon čega je za taj incident saznala čitava škola, a zatim i čitavo selo iz koga je u opancima i iznošenom gunju došao u grad da se školuje.

”Šake pune slina”, bila je podrugljiva rečenica koju je Milat od tog dana slušao gotovo svaki dan narednih nekoliko godina. Prisjećanje na tu traumatičnu epizodu uvijek ga je savladavalo i bacalo u očaj.

”AAAA… Zašto Periša, zaštooo!”, prodrao se Milat nakon čega je njegov intimus S.M. prišao i snažno ga zagrlio uz komentar pun zabrinutosti i iskrenog saosjećanja kakvo može da ispolji samo lice koje je i samo patilo od dubokih frustracija.

”Biće sve uredu Miki, ti si ministar! Trgni se čovječe zaboravi na sline”, rekao je S.M. nakon čega se Jakovljević presabrao istom brzinom kojom je upao u stanje nervne neuračunjivosti.

”TAKO JE, JA SAM MINISTAR! NIKO VIŠE NE MOŽE DA MI PRIČA DA SAM SLINO I BUDALA. JER AKO SE TO KAŽE MINISTRU MORAJU DA SE SNOSE POSLJEDICE”, rekao je Milat iskolačenih očiju i stegnutog vrata na kojem su pulsirale žile. Par sekundi je gledao u plafon nadajući se da će mu se javiti bog, ili u najmanju ruku Amfilohije Radović koji će ga pogladiti po masnoj kosi u znak blagoslova.

Dok su mu se suze slivale niz obraze, osjećao je da se smiruje i iz uloge sumanutog, isfrustriranog tinejdžera, ponovo se vratio na poziciju moćnog ministra čija leđa čuva kožna fotelja, ironično nazvana po osobi prema kojoj gaji ambivalentna osjećanja stimulisana polnom isfrustriranošću.

Nakon što je vidio da se smirio, S.M. mu je stavio ruku na rame pogledao ga direktno u oči i uz blag osmjeh prošaputao – ”ako si se smirio idemo na radne zadatke, premijer nas čeka, a i ponestalo mu je rakije, mene je zadužio da je donesem”.

Milat se nasmijao, činilo mu se da je do tada uparloženi kancelarijski vazduh, odjednom postao ispunjen nekom novom energijom i elanom, bio je spreman da se upusti u nove ministarske avanture i podvige. Nosio ga je entuzijazam stotina hilandarskih podvižnika, dok je sa prizvukom blage euforije u glasu izgovorio mantru koju je izmislio idol svakog istinskog političkog destruktivca:

”Idemo da jebemo majku Crnoj Gori”…

Napomena: Ovaj tekst je književna fikcija, svaka veza sa osobama ili događajima iz stvarnog života je slučajna