Povežite se sa nama

Kultura

ZORAN ILINČIĆ: Atlantida još postoji (VI)

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Priče o Potopu

 

„Koliko je nebo iznad zemlje,

toliko su putevi Moji iznad puteva vaših,

misli Moje iznad misli vaših“.

Isaija 54: 8-11

 

U opisu postojanja i nestanka Atlantide, kao dominantni detalj, dat tek u pola rečenice, prisutan je događaj njenog nestanka u morskim talasima.

To me neumitno dovodi do poređenja okolnosti njenog nestanka sa starim pisanim dokumentima, legendama i pričama koje su opisivale velike potope.

Naučnici su zabilježili oko 270 priča o potopu širom svijeta, počev od najpoznatijeg opisa Potopa u Bibliji, pa do drugih Potopa opisanih u raznidrugim dokumenatima i legendama.

Biblijski opis Potopa

Da bih objasnio moguće razloge zbog kojih se mogao desiti Potop, analizirati ću ključne informacije koje nam nudi Biblijski tekst.

Koristeći te informacije i analizirajući ih u svijetlu savremenih naučnih saznanja, uz korišćenje informacija iz drugih izvora, nameće mi se zaključak da se Potop mogao desiti u istoj ili vrlo sličnoj mjeri kao što ga opisuje Biblija u Prvoj knjizi Mojsijevoj, u glavi 6, glavi 7. i glavi 8.

Jedan od najtežih zahtjeva u tom poslu je bio kako objasniti veličinu Potopa, tj. da li je to bio globalni ili lokalni događaj.

Zaključak koji se izvodi čitanjem Biblijskog teksta je da je to bio globalni događaj.

Međutim, taj zaključak se u velikoj mjeri ne slaže sa zaključcima koje bih dobio analizom drugih podataka, u prvom redu vezano za količinu i raspored voda prije i poslije Potopa.

Ovo u prvom redu iz razloga što bi količina vode na Zemlji i prije i poslije potopa trebala biti ista, a da bi Potop bio globalni događaj trebalo bi da se u vrijeme od oko godinu dana trajanja Biblijskog Potopa površina planete

Zemlje dva puta transformiše, i to iz reljefne površine prepune mora, okeana i planina prije Potopa, u planetu čija je površina čvrstog tla skoro ravna tokom

Potopa, pa opet da se nakon Potopa ta ravna površina transformiše u reljefnu. Poznato je da su za takve procese potrebni milioni godina, jer su takve transformacije vrlo spore.

Kada bi površina Zemlje bila u obliku lopte čija je površina potpuno glatka, kad ne bi bilo ledenih naslaga na površini Zemlje, onda bi količina vode koja se nalazi na Zemlji bila svuda duboka oko 2,5 km.

Prosječna visina kopnenih površina na Zemlji je sada oko 820 metara iznad nivoa mora.

Geološka istraživanja ukazuju na mogućnost da je nakon zadnjeg ledenog doba, usled topljenja leda, nivo vode na Zemlji porastao oko 100 metara. Imajući naprijed navedeno u vidu, mišljenja sam da je Potop bio lokalnidogađaj, stim da je bila zahvaćena izuzetno velika površina planete Zemlje.

To je, u vremenu kada je pisana Prva knjiga Mojsijeva, bio cio poznati svijet za one koji su pisali Bibliju, i to pitanje treba i tumačiti u tom kontekstu.

Biblijski tekst, između ostalog, daje nam i sledeće informacije.

  1. Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugog meseca, sedamnaesti dan toga meseca, taj dan razvališe se svi izvori velikog bezdana,
  2. i otvoriše se ustave nebeske.
  1. Kiša je padala četrdeset dana i četrdeset noći.
  2. Voda je pokrila sva najviša brda što su pod celim nebom.
  3. I stajaše voda povrh zemlje sto pedeset dana.
  4. Bog posla vjetar na zemlju da uzbije vodu, i zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.
  1. I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše posle sto pedeset dana.

I voda opadaše sve do desetog meseca; i prvog dana desetog meseca pokazaše se vrhovi od brda.

  1. Šest stotina prve godine veka Nojevog, prvi dan prvog meseca usahnu voda na zemlji.

Predhodni tekst kaže da je voda dolazila u ogromnim količinama i u vidu talasa, kao cunami i u vidu kiše, čitavih četrdeset dana i četrdeset noći.

Postavlja se pitanje, koja prirodna ili vještačka pojava bi mogla da to izazove?

Smatram da bi to moglo da se desi samo iz tri razloga:

– kao posledica pojave ogromnog podvodnog vulkana, koji vrlo dugo izbacuje lavu u vodu okeana, što ima za posledicu povećano grijanje i samim tim i isparavanje okeanske vode, što bi uslovilo pojavu jakih kiša čitavih četrdeset dana i četrdeset noći,

ili

– usled udara asteroida u okean, pri čemu je taj asteroid bio takve veličine i brzine da prilikom udara probije čvrsto okeansko dno i time omogući velikim količinama tečne vrele lave da iz utrobe Zemlje u dužem perioduizlaze u vodu okeana i zagrijavaju je,

ili,

– kao posledica razorne eksplozije u zoni dubokog okeana, koju bi izazvao Bog ili čovjek, koja bi za posledici imala efekte kao što bi ih izazvao udar asteroida.

Istraživanja razloga nastanka vulkana sa teorijske tačke gledišta, kao i analize njihove veličine u nauci dostupnoj prošlosti planete Zemlje, pokazuju da nije moguća, niti se desila, tako velika vulkanska erupcija koja bi mogla da izazove posledice koje su opisane u Bibliji.

U zoni Mesopotamije, koja je prostor na kom se desio Potop opisan u Bibliji, jedino je blizu Indijski okean.

Kada se sada posmatraju karte okeanskog dna Indijskog okeana, primjećuje se da u njegovoj sjevernoj zoni nema podvodnih vulkana.

Da se tu desila vulkanska erupcija u vremenu kada se smatra da se desio Potop, sigurno bi imali jasne tragove te erupcije.

Asteroid, koji prilikom udara ne bi probio čvrsto okeansko dno, izazvao bi samo lokalne poremećaje, u prvom redu zemljotres, kao i koncentrični vodeni talas, koji bi u epicentru udara mogao biti vrlo visok, ali bi njegova visina isilina nestale na vrlo kratkom rastojanju od mjesta udara.

Ostaje varijanta da je vrlo vjerovatni razlog za nastanak Potopa bio udar asteroida koji je probio čvrsto okeansko dno ili eksplozija ogromnih razmjera.

U oba slučaja razarajući efekti bi bili isti.

Opis Potopa u Bibliji i Potopa koji je razorio Atlantidu, a kojeg je opisao Platon, su vrlo slični i samo prividno se pojavljuje neslaganje u trajanjima tih Potopa.

Biblija kaže da je Potop trajao četrdeset dana i četrdeset noći, a Platon piše u Dijalozima kako Sveštenik iz Saisa kaže da:

„Kasnije, usled strahovitih zemljotresa i potopa, u toku jednog dana i noći, utonu u zemlju sva vaša bojna sila, a tako i ostrvo Atlantida nestade u moru“.

Treba obratiti pažnju da kada Sveštenik iz Saisa kaže da: „u toku jednog dana i noći, utonu u zemlju sva vaša bojna sila“, on se obraća Solonu, koji je Helen, što znači da se ta konstatacija odnosi samo na Helene, a uopšte neodnosi na njihove protivnike Atlantiđane.

Jasno se vidi da se u Platonovom tekstu uopšte ne navodi koliko su dugo trajali katastrofični uslovi u prostoru oko Atlantide, usled kojih: „i ostrvo Atlantida nestade u moru“, ali je to sigurno trajalo duže od jednog dana.

A izgleda da nije bilo ni preživjelih u toj zoni, koji bi kasnije to mogli da opišu događanja.

Posebno želim da ukažem na jedan dio Biblijskog teksta vezanog za opis Potopa:

„… Taj dan razvališe se svi izvori velikog bezdana, i otvoriše se ustave nebeske …“

Pojam “velikog bezdana“ očigledno opisuje nadolazeće okeanske vode u vidu dugotrajnog cunamija, koji je kao takav mogao nastati jedino kao posledica udara Asteroida.

Ovo je čvrst dokaz tačnosti Hipoteze o udaru Asteroida u Indijski okean, tada Atlantovo more, sa svim posledicama koje je izazvao.

Priče o potopu iz Mesopotamije

Tokom britanskih iskopavanja u Ninivi sredinom 19. veka, na svjetlost dana izašla je glinena tablica, pa se pisanje o njoj uskoro našlo na naslovnim stranama novina širom sveta.

Pronađena je u dijelu čuvene Asurbanipalove biblioteke, ali je tek 1872. godine Džordž Smit, mladi engleski asirolog, počeo da je prevodi.

Radeći na tome, shvatio je da pred sobom ima mesopotamsku verziju izveštaja o Potopu izloženog u Prvoj knjizi Mojsijevoj glave 6-8.

Od tada je otkriveno još mnogo tablica koje su pokazale da su osim ove, koja je bila dio Epa o Gilgamešu, postojale i druge slične priče.

Kao što ćemo vidjeti, zaista postoji mnogo upadljivih sličnosti, ali isto tako i nekih ne baš beznačajnih razlika.

Priča o Atrahazi

Prva i istovremeno jedna od najstarijih verzija mesopotamskih priča o potopu može se naći u epu o Atrahazi.

On je napisan na akadskom, istočnosemitskom jeziku, kojim se govorilo u drevnoj Mesopotamiji (dva glavna dijalekta bili su vavilonski i asirski).

Najbolje očuvana verzija ovog epa pronađena je u Siparu, drevnom vavilonskom gradu i pripada takozvanom starovavilonskom periodu iz 17. vijeka prije Hrista.

Ovaj ep je bio prilično popularan, tako da postoji mnoštvo tablica sa njegovim djelovima, koje potiču sa raznih mjesta i iz različitih perioda.

Na primjer, neke verzije su se nalazile (takođe) i u Asurbanipalovoj biblioteci u asirskom gradu Ninivi čitavih 1000 godina kasnije!

U epu o Atrahazi, priča o potopu je sastavni dio izveštaja o stvaranju čovječanstva.

Ep počinje u vrijeme prije stvaranja čovjeka.

Bogovi su bili sami u svemiru pa su morali da rade za svoj svakodnevni hleb.

Ali jednoga dana, mlađi bogovi, koji su obavljali većinu poslova, pobunili su se i odbili da nastave sa mukotrpnim radom. Stoga su se stariji bogovi okupili i odlučili da Enki, bog sveže vode i „mudrosti“ (ili lukavstva), zajedno sa boginjom majkom, stvori čovjeka koji će preuzeti sav posao.

Tako je stvoren čovek koji je počeo da radi umjesto bogova. Ali poslije izvesnog vremena bogovi su naišli na novi problem.

Čovečanstvo se veoma namnožilo i počelo da stvara veliku buku, tako da bog Enlil, glavni među vavilonskim božanstvima, nije mogao da spava.

Zato je Enlil na nekoliko načina pokušao da smanji broj ljudi, a tako i buku koju oni proizvode.

Prvo je poslao Namtaru, boga kuge, da pošalje kugu.

Zatim je bogu oluje, Adadu, zapovedio da zadrži kišu, izazivajući na taj način sušu, a zatim i glad.

Svaki put je zemaljski car Atrahaza, koji je glavni junak ovog epa, upućivao molbu za pomoć bogu Enkiju, koji je učestvovao u stvaranju ljudi i stoga bio na njihovoj strani.

Enki im je dao mudar savet da se klanjaju i prinose žrtve naročito onom

bogu koji je odgovoran za određenu nesreću. Na taj način su, prvo Namtara, a zatim Adad, bili umilostivljeni, tako da su opozvali kugu i sušu.

Konačno je Enlil, još uvek uznemiren zbog neprekidne buke koju su ljudi stvarali, odlučio da uništi cijelo čovečanstvo u sveopštem potopu. Ali ovog puta, on je sve bogove, uključujući i Enkija, obavezao zakletvom da ne kažu ljudima za katastrofu koja se približavala.

Ipak, Enki je pronašao način da upozori svog prijatelja među ljudima, Atrahazu. On se pretvarao da priča o predstojećem potopu sa zidom kolibe od trske iza kojeg je Atrahaza sjedio i tako mogao da čuje Enkijev „razgovor“. Na taj način Atrahaza je saznao da će za sedam dana nastati potop i da bi trebalo da napravi brod kako bi preživeo. Tada je on sazvao starešine svog grada i smislio izgovor (sukob između njegovog boga Enkija i boga Enlila) zašto jemorao da napravi brod i da ih napusti.

Tako je napravljen brod u koji su ušli Atrahaza i njegova porodica, kao i životinje i ptice. Tada je nastao potop i svi ljudi izvan broda su se podavili. Potop je trajao sedam dana i sedam noći. Enki i boginja majka, koji su učestvovali u stvaranju ljudi, žalili su zbog uništenja svojih stvorenja. Uskoro su i drugi bogovi počeli da uviđajunedostatke svijeta bez ljudskih bića. Niko više nije radio, niti im je prinosio žrtve, što je sada izazvalo „glad“ među bogovima.

Kada se potop povukao, Atrahazin brod se zaustavio. On je izašao i istog trenutka prinio žrtvu bogovima da bi, kako tekst kaže, „bogovi… onjušili miris i okupili se nad žrtvom kao muve“.

Na kraju je ponovo održan sastanak bogova. U prvom trenutku, Enlil je bio ljut na Enkija što je pomogao Atrahazi da preživi potop, ali konačno su ga ubijedili da dopusti ljudskoj vrsti da opstane.

Uslov je, međutim, bio da Enki i boginja majka drže brojnost ljudi pod kontrolom, a time i buku koju oni stvaraju.

Odlučili su da to učine uvođenjem određenih mjera: od tog vremena postojaće žene nerotkinje, a isto tako i neke sveštenice kojima neće biti dopušteno da rađaju djecu.

Sumerska priča o potopu

Ova verzija je bila napisana na sumerskom, još jednom jeziku kojim se govorilo u Mesopotamiji u ranom periodu civilizacije i koji je kasnije korišćen kao naučni i književni jezik.

Glavni izvor je jedna tablica koja je pronađena u gradu Nipuru u Vaviloniji i vjerovatno potiče iz perioda oko 1600. godine pre Hrista.

S obzirom da postoji samo ta jedna tablica sa koje su, osim toga, neki djelovi odlomljeni, u priči postoje određene praznine.

Glavni junak ove verzije priče je car po imenu Ziusudra. Kao i u priči o Atrahazi, bogovi su odredili da čovječanstvo bude uništeno potopom.

Ali, nažalost, dio priče koji navodi razlog zašto su to učinili nije sačuvan. Izgleda da su bogovi i ovdje morali da polože sličnu zakletvu da neće upozoriti čovječanstvo s obzirom da je upotrebljen isti trik da se glavni junak obavijesti o potopu: bog (najverovatnije opet Enki) priča zidu, a Ziusudra s druge strane čuje šta je rečeno.

Nažalost, sledeći dio nedostaje, ali vjerovatno tu sledi opisivanje kako Ziusudra gradi brod i onda ulazi u njega zajedno sa nekim životinjama.

Zatim se priča nastavlja sa samim potopom i nevrijeme opet traje sedam dana i sedam noći. Na kraju Ziusudra, slično Atrahazi, napušta brod zajedno sa životinjama i prinosi bogovima veliku žrtvu od mnogo bikova i ovaca.To mu je, zauzvrat, donijelo vječni život.

Ep o Gilgamešu

 

Poslednja mesopotamska verzija priče o potopu koju ću ovdje razmatrati, vjerovatno je i najpoznatija.

Ep o Gilgamešu vjekovima je bio veoma popularan u Mesopotamiji. Stoga, kopije ovog epa potiču iz različitih perioda, od prve polovine drugog do sredine prvog milenijuma prije Hrista.

Međutim, dio epa koji govori o potopu sačuvan je samo u kasnijim verzijama, iz prvog milenijuma prije Hrista.

Najpoznatiji primjerak potiče iz Asurbanipalove biblioteke (7. vijek prije Hrista) i sastoji se od 12 tablica, od kojih je jedanaesta ta koja sadrži priču o potopu.

Kao što smo već pomenuli, priča o potopu je ovdje samo dio mnogo većeg epa koji govori o drevnom caru Gilgamešu. On i njegov prijatelj Enkidu zajedno prolaze kroz mnoge avanture da bi sebi osigurali večnu slavu.Ali tada, prema odluci bogova, Enkidu iznenada umire jer je postao previše ohol.

Gilgameš je duboko ožalošćen zbog smrti prijatelja i savladan užasnim strahom od smrti. On tada kreće na putovanje da pronađe večni život i usput dolazi do Utnapištima jer je čuo da je ovom čoveku takav život dodijeljen.

Kada ga Gilgameš pita za tajnu večnog života, Utnapištim mu priča o potopu:

Bogovi su odlučili da pošalju potop. Ponovo je Enki razotkrio tajni plan bogova. Upotrebio je isti trik kao u druge dve verzije i obavestio Utnapištima govoreći pred zidom od trske iza kojeg je ovaj sjedio. Kazao mu je da srušisvoju kolibu od trske i napravi brod da bi se spasao. Osim toga, trebalo je, takođe, da povede i životinje sa sobom.

Utnapištim je morao da sakrije pravi razlog svog odlaska od ostalih stanovnika grada i stoga je izmislio izgovor. Zatim je počeo da pravi brod. Kada je brod završen, unio je u njega svoje stvari i uveo životinje.

Konačno je i on ušao u brod zajedno sa cijelom svojom porodicom, zanatlijama (vjerovatno da bi sačuvao znanje i umjetnost) i brodarom.

Treba posebnu pažnju obratiti na stihove:

… Kad dođe to vrijeme,

Vladari tame pustiše strahovitu kišu…

… Južni vjetar je tutnjao,

Vode su bučeći hujale,

I već dostigle planine…

Zatim je naišao potop sa olujom koja je bijesnjela 6 dana i 6 noći.

Na kraju se brod zaustavio na vrhu jedne planine gde je ostao još nekoliko dana. Nakon sedam dana Utnapištim je pustio goluba da bi vidio da li je zemlja postala suva, ali ptica mu se vratila. Zatim je pustio lastavicu koja se takođe vratila. Konačno je pustio gavrana koji se više nije vratio.

Utnapištim i ostali ljudi na brodu, kao i životinje, mogli su sada zajedno da napušte brod.

Kao i u ostalim verzijama priče, glavni junak je prinio veliku žrtvu bogovima koji su se okupili oko nje.

Enlil je opet u početku bio bijesan zbog toga što ga je Enki izdao i što su ljudi preživeli potop, ali na kraju je umiren Enkijevim govorom, tako da je čak blagoslovio Utnapištima i njegovu ženu i darovao im večni život.

Ovdje ću da ukažem na jedan vrlo indikativan dio ove priče: događaj se odvija u Mesopotamiji, koja se nalazi sjeverno od Indijskog okeana i u vremenu njenog potapanja „Južni vjetar je tutnjao“…

Znači, taj potop je došao iz pravca Indijskog okeana.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije