BUGAJSKI: Lokalni izbori u Nikšiću mogu biti prilika za eskalaciju konflikta u zemlji

Pipci uticaja Kremlja u Beogradu i Podgorici moraju se otkriti i amputirati

Radikalne prosrpske snage ne mogu monopolizovati vlast (u Crnoj Gori), ali se ne smije potcijeniti mogućnost provokacije osmišljene da bi ojačali njihov položaj. Lokalni izbori u Nikšiću, sredinom marta, mogu biti prilika za eskalaciju konflikta u zemlji, imajući u vidu da su aktivisti iz Srbije i bosanskog entiteta Republike Srpske targetirali ovaj grad sa namjerom da osnaže pansrpsko glasanje, piše u kolumni za bosanskohercegovački portal Istraga.ba, Januš Bugajski (Janusz), stručanjak za Balkan Fondacije Džejmstaun (Jamestown Foundation), u svom “Pogledu uz Vašingtona”.

Balkanski moto bi se mogao zvati “još jedna godina, još jedna kriza”. Iako su za politički ćorskokak u Bosni i Hercegovini i spor između Srbije i Kosova potrebna hitna rješenja, stabilnost i nezavisnost Crne Gore takođe je pod pojačanom opasnošću, dok Beograd i Moskva ciljaju ka slabljenju crnogorske državne nezavisnosti.

Široka vladajuća kolicija u Podgorici, izabrana u avgustu 2020-te, naveliko se posmatrala kao novi početak nakon tri decenije vlasti Demokratske partije socijalista (DPS).

Zapadne prijestonice su se nadale da nova administracija može iskorijeniti korupciju i omogućiti da Crna Gora postigne brži napredak prema članstvu u EU. Ali, umjesto pristupa “čistih ruku”, koaliciona vlada je demonstrirala svoju ranjivost na skrivenu agendu Beograd-Moskva.

Dominantna koalicija, Za budućnost Crne Gore, postavila je novog premijera Zdravka Krivokapića; drugoplasirana Mir je naša nacija je instalirala Aleksu Bečića za predsjednika parlamenta; a najmlađi koalicini partner- Ujedinjena reformska akcija (URA) postavila je zamjenika premijera – Dritana Abazovića.

Iako najveći broj članova kabineta vlade nemaju formalne partijske veze, uticaj probeogradskih aktivista ostaje izražen.

U srcu prijetnje po Crnu Goru nalazi se neprihvatanje Beograda zasebnog nacionalnog identiteta zemlje i posebna državnost. U svojoj ambiciji za Velikom Srbijom, predsjednik Vučić pravi šemu za uniju Srbija-Crna Gora, vjerovatno po uzoru na Putinovu težnju za stvaranjem rusko-bjeloruske unije, sa Crnom Gorom kao mlađim partnerom.

U takvom aranžmanu, Beograd bi determinisao crnogorsku vanjsku i sigurnosnu politiku, oslabio crnogorski identitet i marginalizovao albansku i bošnjačku manjinu.

Najjača politička snaga u vladajućoj koaliciji, Demokratski front, je posvećen ukidanju nezavisnosti Crne Gore. Ali, umjesto da primjenjuju brzi pristup, koji bi mogao dovesti do cijepanja vlade, oni teže procesu korak po korak u uspostavljanju čvršćih veza sa Srbijom, korišćenjem trostranačke koalicije kao kamuflaže za održavanje parlamentarne većine.

Suprotno tome, dvije manje članice vladajuće koalicije očigledno su kalkulisale da im treba Demokratski front da bi osvojili vlast i sprovodili svoju reformsku platformu. Međutim, na Balkanu se često otkrije da je lakše i isplativije promovisati nacionalizam nego primjenjivati reforme.

Ruska veza sa novom vladom takođe postaje sve očiglednija. Apelacioni sud Crne Gore ukinuo je presude učesnicima zavjere iz novembra 2016. koji su pokušali srušiti prethodnu vladu pod direktnim vođstvom ruskih obavještajnih službi. Moskva je očito izvršila pritisak da se preinači odluka i pojačava svoju ulogu u Podgorici.

Negativni trendovi u Crnoj Gori evidentni su i u sektoru bezbjednosti preko nekoliko problematičnih imenovanja. Milan Knežević, lider Demokratskog fronta, uključen u zavjeru za pokušaj puča iz 2016., postavljen je za predsjednika parlamentarnog Odbora za bezbjednost i obranu. Sa ostalim imenovanjima u sektoru sigurnosti, očito koordiniranim s Beogradom i Moskvom, NATO će možda morati zamrznuti razmjenu osjetljivih podataka s Podgoricom, kako ne bi bio ugrožen.

Srbija i Rusija takođe targetiraju i stratešku imovinu Crne Gore, uključujući planove za kupovinu luke Bar i elektroeneretske kompanije ove zemlje.

Radikalne prosrpske snage ne mogu monopolizovati vlast, ali se ne smije podcijeniti mogućnost provokacije osmišljene da bi ojačali njihov položaj.

Lokalni izbori u Nikšiću sredinom marta mogu biti prilika za eskalaciju konflikta u zemlji imajući u vidu da su aktivisti iz Srbije i bosanskog entiteta Republike Srpske targetirali ovaj grad sa namjerom da osnaže svesrpsko glasanje.

No ipak i pored prvobitnog uspjeha, uključujući opšte izbore u Crnoj Gori, beogradski projekat unifikacije, suočava se sa nekoliko prepreka. Trostranačka vladajuća koalicija ostaje krhka i visi o veoma tankoj parlamentarnoj većini.

URA bi mogla zaključiti da se njen idealizam o čistoj vladi ne može implementirati sa srpskim nacionalistima koji su upleteni u korumpirane strane dogovore s ruskim oligarhima i kompanijma kojima diriguje država. Vlada bi se mogla suočiti s optužbama za korupciju i loše upravljanje, što bi narušilo početnu podršku koju su imali u javnosti.

Otpor i reakcija crnogorske većine takođe će postati vidljiviji prilikom pokušaja podrivanja njihovog identiteta. Zakon o imovini vjerskih zajednica, zamišljen da ojača ulogu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, ukinut je. Srpska pravoslavna crkva nastoji pooštriti svoju klerikalno-imperijalnu jurisdikciju nad Crnom Gorom, svjesna da je Ukrajinska pravoslavna crkva i zvanično stekla crkvenu nezavisnost od Ruske pravoslavne crkve 2019. godine i vraća veliki dio imovine koju je prisvojila Moskovska patrijaršija.

Dalji anticrnogorski manevri mogu uključiti uvođenje dvojnog državljanstva, tako da se nerezidentni Srbi mogu registrovati na popisu stanovništva i glasati na izborima, i nastaviti sa sprovođenjem kulturnih i obrazovnih kampanja za pretvaranje Crnogoraca u Srbe.

DPS je izgubio vlast uglavnom zbog bijesa javnosti uzrokovanog korupcijom i kronizmom, ali i dalje ostaje najveća stranka i ima šansi za okupljanje Crnogorca oko programa nacionalne samoobrane od napada Beograda i Moskve.

No trebat će im šira politička koalicija, uz kalkulaciju da napad Srbije može zapravo ojačati crnogorski identitet. Podrška državnosti i članstvu u NATO prema izvještajima raste, a neka istraživanja pokazuju da 67 posto građana sada podržava nezavisnost, 55 odsto članstvo u NATO-u, dok samo 7 procenata želi zajedničku državu sa Srbijom, a 20 posto labavu uniju.

Uloga ambasadora kvinte (SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britania) biće veoma važna u predstojećim mjesecima da bi obeshrabrili bilo koju odluku vade koja bi mogla generisati otvoreni konflikt.

Iznad svega, Bajdenova administracija mora postati mnogo aktivnija da bi sasjekla Vučićeve ciljeve Velike Srbije sa trostrukim pristupom. Prvo, dijalog između Srbije i Kosova mora dobiti zube u skladu s nedavnim Bajdenovim pismom Vučiću u kojem se poziva na međusobno državno priznanje. Drugo, mora se pokrenuti multinacionalna inicijativa za sprovođenje neophodnih ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini i razvoj potpuno funkcionalne države.

I treće, Vučić se mora upozoriti da će mu se uplitanje u crnogorsku politiku negativno obiti o njegovu vladu uz destabilizovanje stranih veza.

Pipci uticaja Kremlja u Beogadu i Podgorici moraju se otkriti i amputirati.