Crni Milojko

Piše: Nebojša Redžić

To što je premijer Milojko Spajić nezainteresovan za identitetska pitanja, što ga ne zanima je li grb države koju predstavlja orao ili kokoška, a zastava iza njegovog koalicionog kolege državna ili tuđa, možda je djelić one slike koju je nova većina donijela na ikonama iz Ostroga predstavljajući nam Crnu Goru na koju smo se već navikli.

Možda je i to što ga ne zanima sjednica Odbora za bezbjednost i odbranu, optužbe iznesene na njoj, niti činjenica da je sektor bezbjednosti “trop” – kako reče njegov prvi saradnik – dio imidža koji gradi i kojim želi reći da su hedžing i neminovna zaduženja važniji od toga sarađuju li ili ne državni zvaničnici sa kriminalcima. Ali, sve i ako se mi koji smo osuđeni da živimo u Crnoj Gori naviknemo da je sprega vlasti i kriminala naša neminovnost, teško će Spajić u to ubijediti svoje međunarodne partnere koji mu za sada žmure na sve manjkavosti sa kojima se nosi nova Vlada.

Ne zanima Spajketa ni nepoštovanje Ustava i zakona, nije ga briga ko je direktor ANB-a, ni zašto spiker parlamenta ljubi ruke popu usred zakonodavnog doma svih građana Crne Gore, nema pojma da predsjednik susjedne države legalno finansira izdajnike ove zemlje, zabolje ga što je nasrtaj na identitet najbrojnijeg naroda intenzivniji nego ikada prije.

Zapravo, premijer Spajić sve mi više liči na Dastina Hofmana iz kultnog filma “Rain man” iz 1988. godine koji na sva pitanja i sve što se oko njega dešava, odgovara sa “I don’t know” (ne znam).

Činjenica da sam ga prvih 100 dana čuvao od kritike i – poput mnogih koji ovu državu u perspektivi vide kao sljedbenika univerzalnih vrijednosti – dao šansu da pokaže svoje evropejstvo i počne sa ostvarenjem proklamovanih ciljeva, spada u moj kućni odgoj i poštovanje principa o davanju šanse svakoj izvršnoj vlasti da se konsoliduje i krene naprijed sa programom sa kojim je dobila izbore.

Od svega toga – ništa. Milojko Spajić na mjestu premijera djeluje kao zalutali kripto pustolov kome je svejedno na koju je tačku zemaljske kugle stigao. On, poput u Crnu Goru izbjeglih Ukrajinaca i Rusa koji svoj posao obavljaju preko interneta, o svom viđenju politike i ekonomije govori onako kako bi – ignorišući specifičnosti države kojoj je premijer – mogao govoriti i da ga je neka viša sila postavila i za lidera Singapura, Maršalskih ostrva ili Gvineje Bisao.

Evropu sad 2 oduvao jugo

Što je to što smo sa Spajićem na čelu Vlade dobili nakon 100 dana? Umjesto da sam govorim o programu Evropa sad 2, sa kojim je njegova partija pobijedila na izborima, citiraću kratko misiju MMF-a koja je nedavno posjetila Crnu Goru i jasno saopštila da ga (program) “nije vidjela”. Obećanje o 1000 eura prosječne plate za “litijaškim” kadrom pretrpani javni sektor i 700 eura minimalne – oduvao je podgorički jugo, a ekonomska i socijalna situacija samo je u pričama Vladinih činbenika idilična. Na terenu, situacija je katastrofalna, ekonomija je devastirana, investicija nema, kupovna moć građana nikad lošija, cijene divljaju, inflacija raste, a priča o reformama i bogatstvu koje nas sa njime na čelu čeka – ne spada više ni u kategoriju šarene laže, jer i djeca predškolskog uzrasta shvataju da tate i mame nemaju novca ni za elementarne potrebe.

Konačno, sve i ako bismo prihvatili kao poželjan Spajićev naum da minimizira značaj identitetskih pitanja koja “dijele crnogorsko društvo”, ona slika kada Spajić ljubi leš popa Atanasija koji je dovođen u vezu sa ratnim zločinima, te njegovo obrazloženje da se u Crnu Goru vratio “jer je SPC bila ugrožena” – proganjaće ga dok je živ.

Obaška – dogovorom sa bivšim Frontom, Spajić samo želi da kupi vrijeme. Ili makar misli da ga je kupio. Umjesto toga, dodao im je uže za koje će ga, metaforički, objesiti.

Dobro, neću biti nepravedan i zaboraviti da je Spajićeva Vlada imala i par pozitivnih učinaka. Otkočen je proces evropskih integracija, Vlada je pristupila jačanju pregovaračke strukture, imenovan je glavni pregovarač i 25 radnih grupa za pregovaračka poglavlja, desila su se dugo očekivana imenovanja u pravosuđu, ima pomaka na planu pokretanja ekonomije i infrastrukture.

No, čak i neko ko nije ljubitelj učinaka DPS-a do 2020. godine, mora priznati da je sve pozitivno što je postigla Spajićeva Vlada, zapravo povratak na onaj nivo do kojeg je stigao prethodni režim dok ga nijesu pomeli “oslobodioci”. Naime, Spajić jeste otkočio proces pristupanja EU, ali treba znati da je taj proces zakočila nova većina, da su mu rampu “udarile” Krivokapićeva i Abazovićeva Vlada, a da je u prvoj značajan “učinak”, kao ministar, imao i Spajić. U vrijeme DPS-a postojala je i pregovaračka struktura i glavni pregovarač i radne grupe, bilo je i investicija i jačanja infrastrukture.

Pomaci Spajićeve Vlade, zapravo, povratak su na “fabrička podešavanja”, tj. na ono stanje koje su oslobodioci zatekli 30. avgusta 2020. godine. I ni makac dalje. To što premijer svaku rečenicu počinje sa “mora” i “treba”, više liči na nekadašnju socijalističku dogovornu ekonomiju, nego na nove ekonomske trendove koji su se, je l‘ da, od “evropljana” očekivali.

Jer, veli Milojko, “reforme treba da okrenu ovu državu prema EU, obogate građane i treba da naprave vladavinu prava, da svaki građanin bude jednako tretiran. Sve što ide u tom pravcu – podržavam”.

Ali, kada, crni Milojko? Kada? Na to pitanje za sada nemamo odgovor.

“Crnogorska” i “srpska” priča

I šta neko ko dobronamjerno analizira Spajićeve učinke da čini, do da se vrati priči o raspadajućem bezbjednosnom sektoru čija je najbolja slika bila sjednica Odbora za bezbjednost i odbranu održana prije pet dana.

Reče neko da “sistem ne postoji, već samo partijska i klanovska borba”. I zaista. Kada ministar pravde i Spajićeva desna ruka optuži šefa Specijalnog policijskog tima za sve i svašta, a ovaj njega za veze sa kriminalcima, onda tu više nema mjesta za šutnju. Tada se na pitanje: kakav je to kastig zahvatio bezbjednosni sektor, više ne može, niti smije, odgovoriti sa “I don’t know”! Ali, Milojko veli da ne samo da nije gledao osmočasovnu sjednicu Odbora, već da je nikada neće ni gledati! I tu prestaje čak i iskrena želja da se Milojku omogući popust na učinke Vlade i podari mu se još 100 dana da shvati koliko je grešan. Ili površan, svejedno.

U jednoj stvari, međutim, lideri PES-a ne djeluju nimalo naivno. Istina, radi se o kopiji onoga što je izumio DPS, ali su decenije iza nas potvrdile učinkovitost takvog pristupa politici. Naime, činjenica da Jakov Milatović sa pozicije predsjednika države “priča srpsku priču”, a Spajić i još više Andrej Milović – crnogorsku, nije ništa drugo do ono što su u dugom periodu radili najprije Momir i Milo, a potom Filip i Sveto s jedne, a Milo s druge strane. Politički šićar iz takve raspodjele uloga bio je obilat. Narod je vidio ono što je želio da vidi, građani su šaputali da će se stvari navoditi baš na njihovu vodenicu, a sistem je neokrnjen – trajao.

Ono što je ministar Milović rekao za popove crkve Srbije (“ne mogu do podne čitati liturgiju, a popodne se baviti kriminalom”), čak je i iskorak u odnosu na sve ono što je za svoga vijeka, DPS ikada rekao o srpskim “duhovnicima”. Preciznije, nijedan funkcioner DPS-a nije za 30 godina imao tako eksplicitnu i tako istinitu izjavu o onome što se čini u tzv. SPC. Ali, to još ne znači da je Milović “Crnogorac”. Niti to što predsjednik Milatović govori jezikom u službenoj upotrebi, a ne službenim, definisanim u Ustavu, znači da je čovjek “Srbin”.

I to je opet signal Spajiću da će se, htio on to ili ne, morati vraćati identitetskim pitanjima. Jer, odgovor na pitanje ko si, što si, čiji si, koja je tvoja zastava i grb, kojim jezikom zboriš i voliš li više svoje ili tuđe, države koje pripadaju evropskoj (i ne samo evropskoj) civilizaciji, odavno su dobile. Crna Gora – nije.

Davno sam napisao da bez identiteta, nema ni integriteta. A u evropske integracije se bez integriteta – ne ide. Još manje se tamo ide sa ostacima Demokratskog fronta, ali to je neka druga priča. I neka se Spajić ne zavarava da mu se zapadni partneri ne lupaju “šakama u glavu” što su zažmurili pred činjenicom da u njegovoj Vladi ima više proruskih nego evropskih snaga. Ali, mandat u Evropskoj uniji kratko traje, a plata je suviše visoka, da bi neko priznao svoju grešku i rizikovao fotelju zbog neke tamo balkanske vukojebine.

I da ne zaboravim: ako ima još nečeg pozitivnog u radu Spajićeve Vlade, to je činjenica da je zaratila i da je ne vole koncern Vijesti i URA. Kada vam takvi podmeću nogu, to je pouzdan znak da ste barem u nekim segmentima politike koju vodite – na dobrom putu.