Demokrate i “nacionalni ponos”

Piše: Nebojša Redžić

Nakon što su Crnu Goru urušili na unutrašnjem planu, slomili njen pravni poredak i uništili njene razvojne šanse, “oslobodioci” od 30. avgusta ne žele da se zaustave. Jedna od rijetkih dobrih tekovina DPS vlasti (uz napredovanje ka EU) – saradnja sa susjedima, na meti je nove političke “elite” u Crnoj Gori. Tek što smo ušli u godine stabilnosti uz konstantno isticanje da “nemamo otvorenih pitanja sa susjedima”, odnosi na relaciji Podgorica – Zagreb prijete da naruše dosadašnju idilu.

Najnovija dešavanja u vezi sa brodom “Jadran” i pločom u Morinju, netipičan su način komunikacije između dvije države koje su čak i u godinama nakon sramotne agresije na Konavle ranih 90-tih, imale boljih i plodonosnijih bilateralnih kontakata nego što ih imaju ovih dana.  

Ministar odbrane Crne Gore Dragan Krapović trebalo je da se za vikend u Tivtu sastane sa hrvatskim kolegom Ivanom Anušićem, u okviru obilježavanja Dana hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Međutim, Anušić je otkazao sastanak, zbog kako je objasnio, Krapovićevih stavova o spomen-ploči u Morinju i brodu “Jadran”.

Anušić je u subotu na društvenim mrežama objavio da nema smisla razgovarati sa Krapovićem zbog njegovih stavova koji “ne ostavljaju prostor za razgovor i potpuno odudaraju od stavova Republike Hrvatske i istorijskih činjenica”. Slična poruka stigla je i iz hrvatskog Ministarstva obrane.

Sva je prilika da mnogi detalji sporenja na relaciji Podgorica – Zagreb još nijesu isplivali u javnost, a reklo bi se da se nije oskudijevalo u porukama i potezima koji ne priliče dobrim komšijama. Naime, izgleda da je sve počelo od toga da je ministar odbrane Crne Gore Dragan Krapović odbio zahtjev da hrvatski zvaničnici na čelu sa vicepremijerom i ministrom odbrane Anušićem posjete školski brod “Jadran” tokom boravka u Crnoj Gori.

Zanimljivo je da je otkazani sastanak Anušića i Krapovića zakazan na zahtjev hrvatske strane i to još početkom prošle sedmice, a od svega se odustalo u petak ujutro, nakon intervjua Krapovića TV Vijesti.

Krapović je u četvrtak u emisiji “Načisto” rekao da shodno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo da traži školski brod “Jadran” i da nijesu spremni da pregovaraju o vlasništvu. U vezi sa spomen-pločom u bivšem vojnom logoru Morinj, Krapović je rekao da je postavljena na pogrešan način, da natpis ne odgovara činjenicama i da treba da bude zamijenjena drugom, sa adekvatnim tekstom.

Sigurnim koracima ka cilju

Što je, dakle, natjeralo jednog “demokratu” da za ovu priliku barata terminima kakvi su “nacionalni ponos” i “principi” kada znamo da ta stranka ne baštini ni ponos, ni principe? Uz sve, kada pominje “nacionalni” ponos, Krapović ni za živu glavu ne bi precizirao na ponos koje nacije misli, jer takav odgovor ne bi bio u duhu djelovanja te partije političkih podlaca i pokvarenjaka koji su učinili sve što je u njihovoj moći da se u protekle tri godine Crna Gora i na domaćem i na međunarodnom planu, sroza na najniže grane.

Otkud naprasna briga jednog “demokrate” o interesima Crne Gore ako znamo da je svaki bogovjetni njihov potez do sada bio smišljen i sračunat na razaranje tradicionalnih i kulturnih vrijednosti države koja ih je porodila, a oni se u nastojanju da budu dio “srpskog sveta” – od nje odrodili? Liči li vam politika Demokrata na nastupe vaterpolo reprezentacije Crne Gore gdje se dvije trećine aktera mršte na himnu vlastite države, pjevušeći u sebi tuđu i gdje motivaciju za pokazivanje snage i autoriteta dobijaju samo kada su na suprotnoj strani od njih – Hrvati?

Krapović, recimo, kaže kako je “stav Crne Gore da je brod “Jadran” potpuno legalno i legitimno vlasništvo Crne Gore, istakavši da se to neće promijeniti”. A ja se pitam: gdje bi nam bio kraj da je o imovinskim interesima Crne Gore i njenoj kulturno-istorijskoj baštini Krapović ovako govorio kada je sramotnim Zakonom o slobodi vjerpoispovijesti i još sramnijim “temeljnim” ugovorom, njegova bratija predala i prodala grobove naših predaka, manastire i crkve državi Srbiji?!

Otkud to da tihi i medijima nenametljivi ministar odbrane naprasno koristi velike riječi kakve su “simbol našeg ponosa i istorijskog naslijeđa koji nadilazi granice materijalnog vlasništva” kada govori o jednom brodu, a glasao je da se jedan Ostrog i jedan Cetinjski manastir daju državi Srbiji pred kojom je tako slab, malecak i snishodljiv?

Naravno, svjestan je Krapović da spor sa Hrvatima može ugroziti susjedske odnose dvije zemlje. Svjestan je i da eventualni veto Hrvatske može biti trajna brana na putu Crne Gore ka EU, čiji je Hrvatska uvaženi član. Ali, zaboga, nije li upravo to ono što aktuelna vlast u Crnoj Gori želi još od dana kada su zajahali svojim šajkačama i kokardama po tradiciji i duhu Crne Gore?!

Već tri godine pišem – a to teško dolazi do ušiju naših zapadnih “saveznika” – da je nova vlast retrogradna, antievropska, anticivilizacijska, anticrnogorska, a zapravo prosrpska, proruska, četnička i samim tim – pomalo neonacistička. Nova vlast sračunata je da poništi sve vrijednosti tradicionalne i ovovremene Crne Gore, tu je da bi je obezličila, osiromašila, zaustavila na evropskom putu i vratila je u katakombe posrnuća nalik onome kada je nakon okupacije 1918. od jedne uvažene evropske državice postala Zetska banovina, uboga provincija projektovane Velike Srbije. Oni to rade planski, smišljeno, namjerno i bez uvijanja!

Neće biti da naši zapadni “saveznici” to ne vide. Lično znam kako se američka spoljna politika odnosila prema Crnoj Gori kroz ono što sam u 22 godine rada za jednu od agencija Vlade SAD doživio u varirajućem odnosu prema samosvojnosti Crne Gore. Aktuelno ćutanje našeg ključnog zapadnog saveznika – koji je to sve manje – rječitije je od bilo kakve akcije. No, neko se tu očito preračunao. Jer, Crna Gora nije nastala voljom SAD-a, pa njenom voljom neće ni nestati.

Šta mu smeta na ploči?

U kontekstu priče o geopolitičkim igrama i tretmanu Crne Gore u novoj konstelaciji odnosa u novom svjetskom poretku, pomalo sićušno i usiljeno djeluju pitanja na kojima su se za vikend razišli predstavnici Crne Gore i Hrvatske. Ipak, spustimo li se na nivo važnosti broda “Jadran” i morinjske ploče kakvu im pridajemo s ove i s one strane Debelog brijega, shvatićemo da se na malim stvarima nude veliki odgovori.

Mnogo više, naravno, kada je u pitanju odnos prema ploči u Morinju, nego u sporu o vlasništvu nad brodom gdje obje strane imaju svoje utemeljene argumente.

Da imam priliku, pitao bih ministra Krapovića i zatražio precizan, direktan i nedvosmislen odgovor: A što to tačno, ministre, na onoj ploči ne odgovara činjenicama i koji bi to tekst bio adekvatan? Hoćete li da kažete da agresija na Hrvatsku nije bila velikosrpska? Ili da možda, po Vama, to uopšte nije bila agresija? Možda vam smeta što tekst nije još precizniji, jer je agresija prije svega bila četnička? Hoćete li reći da Morinj nije bio logor? Što je bio? Prihvatilište za zavedene? Termalna banja za oporavak ratnika? Možda mislite da ono što su Vaši politički očevi radili zarobljenicima nijesu bili zločini? Mislite li, možda, da sve to nije bilo sračunato da se “osramote ime i duh Crne Gore”? Konačno, smeta li Vam završna rečenica gdje piše: “da se nikada ne ponovi”? Želite li da se ponovi? Uostalom, nije li puška Vaša porodična tradicija, budući da je Vaš otac bio ministar odbrane zločinačke tvorevine zvane SR Jugoslavija?

Reče još ministar da ne prihvata pregovore o brodu sa Hrvatskom. Pomenuo je čovjek “nacionalni ponos”, “naslijeđe”, “našu istoriju i tradiciju” (čiju?),  “simbol naše povezanosti sa morem i naše nezavisnosti”. Uz sve, reče čovjek da je brod “Jadran” – crnogorski”! Vjerovali ili ne, tek, Krapović je prvi “demokrata” koji je bio izričit da je nešto što postoji u Crnoj Gori – crnogorsko! Nije valjda zato što je sporazumom o sukcesiji, Srbija prepustila “Jadran” Crnoj Gori (u suprotnom bi plovio po Dunavu) . Ispada da je u Crnoj Gori crnogorsko samo ono što Srbija dozvoli. Za početak brod. Malo li je? Samo, što će na sve reći Hrvati, ili neki međunarodni sud? Priča o jednom brodu i jednoj ploči, očito se na ovome neće završiti. Ali, kako god postavimo stvari, Krapovićeva arogancija ne može dobro završiti po Crnu Goru. Onu Crnu Goru koja je ne tako davno, hrlila ka Evropi.

p.s. Prvi put u svojim kolumnama tretiram ministra Krapovića. Vjerovatno ne bih ni sada da svoju drčnost nije demonstrirao prema Hrvatskoj. A toliko toga imam za reći kada je on u pitanju. Recimo, tvrđava Citadela. Osnova Krapovićeve predizborne kampanje 2016. u Budvi. Tada je obećao da će Citadelu vratiti gradu. Potom, naprasno zaćutao i ako me moć zapažanja ne vara, više nikada je nije ni pomenuo. Znam i zašto. Imaju sa tim veze i tata i čika Branko i partijski kolega Zenović i još neki moćni ljudi. Pisaću i o tome.