Povežite se sa nama

Politika

Đedo, repa i miš

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Ova majušna URA ne prestaje da me fascinira. Zaista, ponekad se pitam jesu li možda oni produkt neke od planeta koje ne pripadaju sunčevom sistemu, pa ih je neko poslao ovamo da se malo poigraju sa Zemljanima. Kada oni povuku neki politički potez, to katkad djeluje nespretno, slučajno, spontano, neplanirano. Ali, kada se stvari sagledaju na kraju, kada se shvati kontekst, oni počinju ličiti na nekoga ko se dobro sprda sa javnošću i svojim saveznicima, ili se u svemu ludo zabavlja.

Oni me, zapravo, podsjećaju na oni bajku iz Osnovne škole o Đedu i repi. Junaci bajke su jedan Đed i jedan miš. Mogao je u toj priči Đedo da vuče koliko hoće, ali se repa iščupati nije dala, iako su je vukli godinama. Nije mu pomogla ni baba, ni unuka, ni pas, ni mačka. Sve dok nije stigao miš. Ne znam kako je to vama objasnila vaša učetiljica, ali moja je pričala o nekakvom slaganju sila.

Miš je uhvatio mačku, mačka je uhvatila psa, pas je uhvatio unuku, unuka je čvrsto uhvatila babu, ona Đeda, on repu i svi su počeli jako da je vuku. Vukli su, vukli i na kraju – izvukli repu! Zahvaljujući mišu, repa koja je rasla 30 godina je iščupana.

A onda je miš – toga u bajci nema jer su je cenzurisali – počeo da postavlja uslove. Znao je da je mali, nejak i nikakav, ali da se bez njega nije mogao obaviti nijedan posao u polju. A bilo je još mnogo repe koju treba iščupati. Miš je sve to činio da bi njegov prijatelj vuk, koga su zvali Vučko, bio zadovoljan. Jer, Vučko je godinama za taj posao plaćao i Đeda i babu…i psa i mačku…ali, od svega ne bi bilo ništa da se nije pojavio miš. Od toga dana, miš je postao najbolji i najplaćeniji Vučkov prijatelj.

Miš u Ujedinjenim nacijama

Obesmislili su i sebe

Od momenta kada se u crnogorskoj verziji priče pojavio miš, ništa više nije bilo isto. Više se nije znalo šta je stvarnost, a šta fikcija. Izbrisala se i razlika između ozbiljnosti i sprdnje. Ni između duha i materije nije se mogla povući jasna distinkcija.

Ovdašnji miš već je oglodao sve do sada uspostavljene standarde demokratije i tradicionalne vrijednosti društva, u toj mjeri da je banalizacija javnog diskursa postala svakodnevnica. Maleni miš, pardon Dritan i njegova Ura, odrekli su se u međuvremenu i psa i mačke…i babe i Đeda, svih osim prijatelja Vučka. Možda sada i kreatori školskih programa razmišljaju da bajku o Đedu i repi izbace iz školskih programa. Ali, kasno je. Miš je već institucionalizovao svoju ulogu.

URA je – vratimo se u realnost – još jednom izigrala one koji su pokušali da joj vjeruju. Prvo su nakon izbora iznevjerili svoje glasače kojima su u kampanji podvalili crnogorski barjak, a nakon izbora prigrlili srpski. Potom su podvalili Zdravku Krivokapiću, pa onda Eskobaru i Milu Đukanoviću, da bi konačno obećali onima kojih su se odrekli da će im se vratiti – i ponovo slagali.

Sve djeluje kao odlično smišljen zaplet u stilu Agate Kristi, pa se čovjek neminovno mora zapitati: jesu li kreatori još jedne ujdurme u režiji Ure zapravo inteligentni prepredenjaci, ili samo bezobrazni komedijanti koji baš sve žele da obesmisle. Ne znajući da su još jednim takvim činom, obesmislili i sebe.

Podatak da u ponedjeljak URA nije htjela da da potpise za mandatara treće Vlade u nepune dvije godine, a da ih je dan kasnije dala – zaista, kako reče “naš” Aleksa – vrijeđa inteligenciju. Neko bi rekao da je sve puki sticaj okolnosti, produkt neiskustva ili potez nevještih političkih amatera. No, taj neko morao bi zanemariti činjenicu da se sve ovo dešavalo dok se Dritan Abazović nalazio u SAD-u i otuda vukao konce.

Politički diletanti nikako ne mogu do dogovora

Samo naivni su povjerovali da je u ponedjeljak, dok se bližila ponoć i lagano curio rok do kada predsjedniku Đukanoviću treba dostaviti 41 potpis, Abazović može poslati signal da njegovi ljudi (pa čak i SNP) treba da potpišu papir kojim bi uvjerili Predsjednika da zaista žele Miodraga Lekića za mandatara. Zaboravljamo li da je verifikaciju zbližavanja i odlaska u zagrljaj Demokratskom frontu, Abazović trebalo da dozvoli iz hotelske sobe u Vašingtonu gdje ga je prethodno brifovao Gabrijel Eskobar?

Iskreno, nemam dilemu da je poslovično prevari skloni Abaz u stanju da prevesla čak i Eskobara. No, stav o tome da ne smije i neće biti saradnje sa DF-om toliko je jasan u američkom odnosu prema Crnoj Gori i nije iz Eskobarove glave, da tu nema prostora za bilo kakvu improvizaciju. Zato je URA, umjesto u ponedjeljak, potpisala u utorak, kada je već bilo kasno i kada je predsjednik Đukanović mirne savjesti mogao donijeti kristalno jasnu i na Ustavu zasnovanu odluku da ignoriše verbalnu podršku Lekiću.

Uri je nakon toga preostalo jedino da za sve okrivi Đukanovića, kako bi još jednom obmanuli ono malo preostalih glasača.

Majstor konfuzije

Neko se u Americi svakako već zapitao da je li Abazović zaista majstor konfuzije, kako se to iz niza njegovih poteza da zaključiti, ili samo nevješt i neiskusan političar, čim su ga pozvali da im bude gost čak 15 dana. Vjerovatno ljudi hoće da ga zadrže na ispitivanju i bolje upoznaju. Jer, ne bi me čudilo da ga u najskorije vrijeme proglase za najvećeg prodavca magle među političarima u državama koje su američki saveznici.

Jer, izvršavajući naređenje da opstruira novi dogovor “stare” parlamentarne većine, Abazović je vjerovatno Eskobaru želio predstaviti kako to čini drage volje da bi spasio projekat manjinske vlade, čiji je Eskobar autor. Zapravo je želio sakriti da je ponovo u istom kolu sa proruskim Demokratskim frontom koga u američkim projekcijama o Zapadnom Balkanu zvanično – nema.

DF – 13. prase crnogorske politike

Ništa manje licemjerno nije zvučala ni Abazovićeva izjava iz Vašingtona da je američki predsjednik Džozef Bajden “neko ko će spriječiti ruski (i kineski) uticaj na Zapadni Balkan”. No, svi, pa dakako i Ameri znaju da upravo on (Abazović) ispunjava zadatke proruske Crkve Srbije i svjesno ulazi u rizik da mu padne Vlada, samo da bi zadovoljio apetite Joanikija Mićovića. Treba li podsjećati na američki stav o Crkvi Srbije kao “alatu za promociju ruskih interesa u regionu”?!

U svemu onome što se dešavalo u Podgorici, čudi ozbiljnost i gotovo asketska predanost DF-a i njegovog lidera Andrije Mandića novom dogovoru stare većine. Ljudi su se toliko uživjeli u pokušaj da se “Đedova đeca” ponovo okupe, da je djelovalo groteskno to što su na svaki novi Abazovićev gaf koji se doimao kao drska laž, reagovali naivno i sa neskrivenom željom da do dogovora dođe. Sa Demokratskim frontom, čovjek je zaista načisto. To se ne bi moglo reći i za Demokrate koje su, uprkos prividnoj privrženosti dogovoru, konstantno provlačili da je za sve kriva URA čiji su potpisi na prijedlog da Lekić bude mandatar – izostali.

Konačno, šta reći o Đukanovićevom potezu, osim da je mudro čekao rasplet zavrzlame oko dogovora stare većine i donio odluku kojoj se, sa stanovišta poštovanja Ustava, ne može prigovoriti. Zahtjev za skraćenje mandata parlamenta, logičan je slijed događaja nakon što za nepune dvije godine, nije uspio projekat ni treće Vlade. Tu ništa neće promijeniti ni čvrst stav konstituenata stare većine da neće glasati da se skrati mandat Skupštini. Naime, odmah nakon toga, Đukanović će iskoristiti ustavno ovlašćenje da raspusti Skupštinu i tako sve aktere ovdašnje političke scene pošalje na jedino mjesto gdje se ovaj Gordijev čvor može rasplesti – na vanredne parlamentarne izbore.

Do tada će DF i Demokrate proklinjati Uru, URA će krivicu svaljivati na Đukanovića, a suverenističke stranke se – valja vjerovati – ozbiljno pripremiti za prekid agonije koja u vidu teške elementarne nepodoge već dvije godine vraća Crnu Goru u balkanski tamni vilajet, daleko od Evrope i civilizacije.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije