Povežite se sa nama

Politika

Dvije godine samoće

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Ako je vjerovati transkriptima Bemaxovih medija, onda se u poruci jednog od „škaljaraca“:  „Ode im i država noćas“ sažima sva tragika onoga što nam se dešavalo u protekle dvije godine.

Istina, država nije otišla posve i zauvijek, ali je do te mjere obesmišljena i degradirana, da nije potreban suviše jak vjetar da je oduva sa mape suverenih i međunarodno priznatih. No, možda je to i logično, budući da su na braniku nezavisnosti u momentu kada je pala, stajali nezasiti, vječito gladni plijena, olinjali branitelji ničega, koji su naivno vjerovali da će džinovska zastava na mostu Moračica i nešto manja na zgradi Bemaxa, biti dovoljni za još jednu rutinu izborne pobjede.

VAŽNO JE DA JE ZASTAVA VELIKA, Hotel Podgorica: Glavni štab OKG u sumnjivom vlasništvu i nezvanična zgrada bivšeg SDT-a koju čuvaju korumpirani policajci i obezbjeđenje sa dugim cijevima, gdje policija, do skoro, nije smjela da uđe.

Kao kada smo nekada mi, izvorni suverenisti čekali (i dočekali) da se sama uruši država nazvana SR Jugoslavija koja se davila u kaljuzi unutarspskih sukoba i sirovog ataka na crnogorsku državnost, tako su i srpski nacionalisti (preblage li riječi) bili strpljivi da iza mirne litijaške kolone neprosvijećenog i poluprimitivnog naroda, došeta u mimohodu tadašnja vlast i na tacni im prinese poklon zvani Crna Gora. Za primopredaju vlasti, ispostavilo se veoma brzo, sve je bilo spremno – od Đukanovićevog govora u izbornoj noći kojim je najavio da će sve proteći mirno, do kalašnjikova kojima je paramilitarna Crkva Srbije upotpunila svoj arsenal oružja „ako nešto pođe po zlu“. Samo su oni naivni, koji su još vjerovali u moć onog krika slobode sa podgoričkog Trga uoči 21. maja, bili iznenađeni, rjeđe i uplakani, zbog odlaska jedne dotrajale vlasti čiji se kraj nazirao i na izborima 2016. godine.

Jednako zadovoljni kao oni koji su te noći pjevali ode Dritanu Abazoviću, do tada poznatom jedino po nadimku koji mu je u parlamentu nadjenuo Milo Đukanović, bili su i činbenici međunarodne zajednice. Njihov vapaj da se i u Crnoj Gori smijeni vlast, desio se upravo onako kako su projektovali – makar i uz huk srednjevjekovnih litija i iz njih proisteklih marioneta Beograda i Moskve, koji su se kleli da im je cilj promjena sistema koji je uspostavio 30 godina neprikosnoveni DPS.

Nosioci ”demokratskih promjena” koji su podržani od strane Zapada

Da bi se desio ovakav epilog, bilo je potrebno da se poklopi mnogo toga: loša vlast, slatkorječiva alternativa i loši, nikad tako neznaveni diplomatski predstavnici u ambasadama najmoćnijih država svijeta koji stoluju u Podgorici. Naravno i naaaarod, koji je dodao desetak procenata prebjega onima koji su između kleptkoratske i teokratske opcije, izabrali ovu drugu. Dakako, zato što im je zamazala oči pričom o pravdi, Bogu i „svetinjama“ koje im neko želi oteti. Ipak, naaaarod je u činu promjene vlasti, najmanje bitna i najtananija stavka. Jer, volja naroda ovdje ne postoji, ona se zapravo svodi na glasanje, a glasanje na nešto nalik sistemu kladionice gdje najveći broj onih koji ispunjavaju građansku „dužnost“ (valjda, pravo) to čine praveći procjenu ko je jači i šta bi mogli dobiti od ovih drugih, a što nijesu dobili od prvih.

Tako dođosmo do suštine: promoteri promjena, čak ni u slavljeničkom zanosu zbog svoje uloge u izbornom ishodu 2020. godine, nijesu ovih dana mogli pronaći bitniji zaključak o efektima promjena od toga da je „promijenjena trodecenijska vlast“! No, na pitanja da li se prestalo sa praksom nepotizma, partijskog zapošljavanja, neadekvatnog gazdovanja državnim resursima, te ono najvažnije – da li se napredovalo u EU integracijama – odgovor je negativan.

Umjesto da mijenjaju sistem, obje Vlade kojima smo robovali u protekle dvije godine, nastojale su da se u taj isti sistem uklope. Umjesto da razvlaste DPS, oni su ga neskriveno kopirali u onom najgorem, očajnički pokušavajući da preslikaju njegovu tehniku vladanja. Umjesto da ponude nešto novo, evropskije, modernije i prosperitetnije, oni su se sakrili ispod mantija i u suočavanju sa izazovima civilizacije, postali bestidne kukavice koje su pronašle utočište u srednjevjekovnim obrascima odbrane vlastitih pozicija po svaku cijenu, ne ustezajući se da oružje i teror bliskih im kriminalnih grupa, postanu adut u njihovom zaokruženju ideje „srpskog sveta“.

”Oslobodioci” doveli Crnu Goru do dna, koje i dalje produbljuju

Umjesto Zdravka Krivokapića koji je djelovao kao elementarna napogoda kratkog trajanja i opskurna pojava koje se niko neće sjećati, dobili smo goru varijantu u liku Dritana Abazovića koji je sahranjujući posjednje ostatke stida i srama, kao da orgija u „zadrugama“ i „farmama“, odveo Crnu Goru u bespuće raških katakombi, zagrljen sa mračnim, iz otomanskog ropstva izmiljenim popovima. I prokockao posljednju šansu da se približimo Evropskoj uniji.

Umjesto borbe za institucije, crnogorski su se „građani“ nastavili prepirati ko će krenuti za kojim ovnom sa čaktarom. Ni nova vlast, ni ogromna većina stanovništva, nije poželjela da točak istorije usmjeri u pravcu savremenog svijeta, da svoju budućnost ne gradi sabljama i kuburama, kao što su to morali naši preci koji su sanjali slobodu. Vrijeme je opralo krv sa njihovih grobova, a mi smo od svega što su nam ostavili, sačuvali jedino njihove zablude i zađevice. Mi smo nastavili da živimo u vremenu bojeva naših predaka, bez ikakvog doprinosa svome vremenu, korisni jedino onda kada neko treba da nas upregne u boj za tuđe ciljeve. A baš kao kada su nam se oni koji su bježali, dok smo ginuli na Majkovcu ponovo vratili, proglasili nas za izdajnike, uzeli nam državu i crkvu, ostavili zgarišta, ponovo su došli da nam otmu grobove predaka i grobljanske crkve. U nedostatku vlastite istorije, ukrali su našu, sve uz pomoć domaćih izroda galameći: držite lopova! Sada se trude da pomen Crne Gore i svega crnogorskog kriminalizuju i počnu da nas izvode pred sud kad god čuju taj njima mrski pridjev.

U samo 100 godina (što je to u odnosu na vječnost?), na tlu Crne Gore rođena su dva najveća odroda koja su samim tim postali miljenici crnogorskih prosrpskih vladara: Aleksandar Karađorđević i Dritan Abazović. Prvi je od Crnogorske pravoslavne crkve napravio SPC, a drugi je u zamjenu za kliniku u Beogradu i Vučićev keš, upisao naše kulturno blago u beogradski Katastar, uvodeći nam umjesto parlamentarne demokratije – srpski vladikat.

Iako je tekovine Karađorđevića uzeo kao politički uzor koji valja slijediti, eksponent obje Vlade Crne Gore koje su sinonim njene propasti Dritan Abazović, nije nikada pročitao što su viđeni Crnogorci znali uzvratiti srpskoj dinastiji kada je o izdaji riječ. Tako je, upitan od Aleksandrovog oca, Petra, zašto vjerno služi crnogorskom knjazu, ministar Gavro Vuković iz Vasojevića, odgovorio:“ Uzeti na sebe jednu ulogu kao što je ministar jednog vladara, pa nesavjesno igrati na štetu svoje domovine, a za račun drugoga, bilo bi ni manje, ni više, nego izdajstvo“.

Zašto ovo nikada nijesu pokušale da razumiju 42. i 43. Vlada Crne Gore?

Obje te Vlade, sa svim nusproduktima kakvi su razni leposavići, bratićke, bojovićke, kovači, šćekići, adžići, mićovići i slični, proizvod su jednog duboko bolesnog društva, vremena sunovrata morala i potpunog odricanja od sistema vrijednosti koji je važio decenijama ranije. Oni su kontaminirali javni prostor mržnjom, netolerancijom i podstrekavanjem na nasilje, a izdajstvo izdigli na pijedestal vrline.

Na dan kada su 2020. godine mojom ulicom u Podgorici jurile kolone sa tuđim zastavama, tuđim pjesmama i tuđom državom u srcu, slaveći pobjedu nad Crnom Gorom, nikada mi nije bilo jasnije da smo u dvije godine vidjeli klerikalnu, amatersku, revanšističku vlast, koja je u svemu ostala površna i nedorečena, osim u bespogovornom slijeđenju tuđim interesima i svjesnom zaustavljanju države na putu ka Evropi. Borba protiv kriminala i korupcije bila je grebanje po površini, Abazovićeva politička najava hapšenja obesmišljavala je rad Tužilaštva kao posebne grane vlasti, blokiran je rad Sudskog savjeta, Ustavnog suda i Državne izborne komisije, sankcije Rusiji samo su licemjerstvo članova Vlade koji ispod prozapadnog dresa kriju majicu sa slovom Z.

Ekonomija je na dnu, kreditni rejting je pao, investitori se razbježali, program „Evropa sad“ osiromašio ionako praznu državnu kasu kojoj nedostaje novih 750 miliona, turizam je sveden na rang konzumiranja dima od Leskovačke mućkalice, jer mnogi posjetioci Crnogorskog primorja ove godine nijesu imali ni za paradajz…Standard stanovništva je urušen, a prosječna familija može pristojno živjeti jedino ako makar jedan njen član radi sa cigaretama ili drogom.

Crna Gora je devalvirana i obesmišljena kao država, a šteta načinjena za samo dvije godine je nepopravljiva na duži rok. Udaljavanje od provalije nad kojom se nalazimo biće dug i bolan proces. Dugovi koje su ostavile dvije prethodne Vlade su ogromni, a oporavak će biti veoma skup.

Ostaće da se pamte jedino jeftini klerikalni gafovi dvije Vlade kojima je unižena Crna Gora. A Dritan? On će zbog lakoće služenja tuđinu, zadugo ostati najjeftinija crnogorska riječ.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije