Povežite se sa nama

Komentar

Bi li ovo đeca poslovala?

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Milenko A. Perović

Od potonjih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori provodi se alhemijska državna politika. Alhemijska je po tome što pokušava od ničega napraviti nešto, od neplemenitog plemenito, od smrtonosnog ono najživotnije. Njeni kreatori misle da se zlim putem (via mali) može stići do dobra i glupošću tvrđom od kamena do demokratskog „kamena mudrosti.“

Alhemičarima su imanentni neuspjesi, propale iluzije i psihička oboljenja fantasta. Njihovu sudbinu dijele naivni znatiželjnici koji su povjerovali da se lažnim znanjima i umijećima može stvoriti nešto vrijedno. Štetne posljedice su neminovne u alhemijskoj nadri-nauci zato što od nemogućeg pokušava načiniti moguće!

Milenko Perovic
Milenko Perović

Ni politici kao struci nijesu strana opsjenarstva. Većina njenih podložnika ipak pazi da ne prećera s alhemijskim planovima za usrećivanje država i naroda. Izjalovljivanja u traženju obećanog političkog „kamena mudrosti“ pogađaju veliki broj ljudi. Dešava se zbog toga da političke alhemičare đavo ponekad ponese u revolucionarnim metežima. U načelu, politička alhemija vrlo loše utiče na cjelinu života države i društva. Kad ovlada među nosiocima političke moći, nužno vodi stagnaciji i propasti države te podstiče bujanje svih mogućih psihopatologija kolektivnog života.

Zbog alhemijsko-politikantskih eksperimenata in vivo, Crna je Gora kao država zapala u teško stanje! Poslije potonjih izbora domaći i strani činioci načinili su od nje fantazmagoričnu politikanstvu radionicu za pretvaranje nemogućeg u moguće. U toj je radionici načinjena „prva demokratska vlada.“ Bila je sačinjena isključivo od konstrukcijskih fabričkih grešaka te je nevjerovatno što je potrajala duže od godine.

Italijanski filozof Tomazo Kampanela sarkastično je zaključio: Ko gradi na narodu, podiže na blatu! Stvaraoci crnogorske „prve demokratske vlade“ obrnuli su činioce u ovom kauzalnom odnosu. Podižući na blatu i od blata, mislili su „demokratski“ usrećiti narod. Građevni antropološki matrijal koji su pripremili za gradnju nije bio pogodan ni da se od njega načini savardak na vrhu Bratogošta u Banjanima, a ne vlada civilizovane države!

Pokušali su od klerikalističkih i fašističkih idiosinkrazija načiniti okrugli kvadrat „vlade eksperata.“ Dali su joj u ruke „vladin program“ klerofašizma s elementima manijakalnog anticrnogorskog revanšizma, sve u slavu i na službu velikosrpskom tribalizmu i kvislinškom dvorenju osvjedočenog arhineprijatelja!

Odmah se viđelo da u „vladi eksperata“ nema nijednog eksperta za bilo šta što je državi potrebno. Viđelo se i da su svi „eksperti“ odreda hipnotisani – kao u kakvom trećerazrednom holivudskom horor-filmu – s kontrolisanom sviješću koja je dobila zadatak da načini što je moguće veću štetu državi i narodu!

O poslu pravljenja i rada te državne vlade, Njegoš bi – da je kako mogao – s one strane priupitao: Bi li ovo đeca poslovala? Po nesreći, nije bilo đece među onima koji su odlučivali da se pravi takva vlada. Nije bilo đece da popune vladu. Nije bilo đece ni među onima koji su takvoj vladi dali međunarodni legitimitet!

Nijednom od nečesovih „eksperata“ nije se nijednom omaklo da pokaže da zna što je država ni što joj je vlada! Niko od njih nije razumio šta bi morao biti posao najviših državnih namještenika! I da ih od početka nije vodila zla anticrnogorska misao, đavolisali bi sve čega se dotaknu. Uostalom, šta se drugo moglo očekivati od intelektualno i moralno potkapacitiranih osoba. Vjerovatno se u modernoj političkoj povijesti svijeta ni u jednoj vladi nije bilo skupilo toliko postiđujuće neobrazovanih i nekompetentnih ljudi, a s tako dijabolično zlom namjerom prema svojoj zemlji!

„Prva demokratska vlada“ imala je planetarno unikatnog premijera. Od sebe je uspio načiniti dijalektičko jedinstvo seoskog nazdravičara i svetosavskog podđakona! Čudo je božje – mističnije od Marijinog bezgrešnog začeća – kako se ta osoba dokopala najvišeg univerzitetskog zvanja. Još je veće čudo – veće od nastanka univerzuma – postojanje univerzitetske institucije koja mu ga je dala! Kad su ga izabrali za premijera, odmah je pokazao potpunu nekompetentnost. Odlazeći s dužnosti premijera, pokazao je vidni napredak u nekompetentnosti!

Velika je sramota za Crnu Goru što je imala takvoga premijera! Ko kod da ga je zaglavario i podržavao, odista je gorio od želje da se najgrđe posprdne svemu što je u njoj ikada bilo vrijedno!

„Prvu demokratsku vladu“ Crna Gora je jedva preživjela. Najavljuje se sad izbor „druge demokratske vlade.“ Kad se jednom zakorači u grdno propadanje, onda je zakonomjerno – po logici najbezobraznijeg cinizma – da mandat novog glavnog nosioca ubrzavajućeg propadanja bude povjeren onome ko je stekao velike zasluge za guranje Crne Gore u ambis propadanja!

Na čemu se drži ova mračna prognoza?

Slijedi ona iz logike politike kao takve. U politici – kao ni u alhemiji – od nemogućeg ne biva ništa drugo do nemoguće! Nemoguće se može neko vrijeme utvarati da je moguće, čak i da je postalo nečim stvarnim. Logos stvari obznani mu prije ili kasnije da je unaprijed propalo, jer je od početka bilo nemoguće!

Aristotel kaže da i priroda ponekad pokuša načiniti nešto nemoguće. Ona ipak nekako shvati da je pogriješila pa nađe način da ukloni materijalizovani oblik onoga nemogućeg. Postupa ona baš kao i gramatikos koji izbriše ono što je zapisao kad vidi da je pogrešno. Pameti koja je nevješta u politici teže je da dokuči šta je u njoj nemoguće i neodrživo! No, politika ne može biti umijeće nemogućeg!

Pripisuju Aristotelu – iz neznanja i po inerciji – iskaz o politici kao umijeću mogućeg. Pojam umijeća (techne) kod njega ne odnosi se na praktičko političko djelanje, nego na zanatsko i umjetničko tvorenje (poiesis). Umijeće (techne) je potrebno majstorima rukotvorcima, kao i umjetnicima. Za valjano praktičko (moralno, ekonomsko i političko) djelanje potrebna je razboritost (phronesis). Ona je sposobnost razabiranja  u praktičkim stvarima koje „mogu biti i ne biti“, koje „mogu biti drugačije“, koje se tiču „mogućeg i budućeg!“

Razboritost je moć razabiranja u pogledu mogućih stvari te razlučivanja između mogućeg i nemogućeg. Za Aristotela politika je razabiranje u mogućem! Ona je misaona moć kojom se razabiraju mogućnosti političkog djelanja i aktera djelanja. Njome se procjenjuju politički ciljevi, sredstva za njihovo postizanje i okolnosti u kojima se politički djela. No, razboritošću se ponajviše dokučuju mogućnosti i nemogućnosti političkih djelatnika u ostvarivanju valjanih političkih ciuljeva.

Razabiranje o „drugoj demokratskoj vladi“ jasno pokazuje da planirani ključni nosioci političke moći u njoj nemaju sposobnosti da načine bilo šta valjano! Jasno je da su im stvarne namjere sumnjive do ruba kriminogenosti. Jasno je i da će se osloniti na državnu administraciju koja je najvećim dijelom instalirana za „prve vlade“ prema revanšističkim klerofašističkim kriterijima. Jasno je i da će naslijediti sudstvo koje se za potonjih godinu i po dana proslavilo po teškom bezakonju. Jasno je i da će nova „manjinska“ vlada ignorisati želje i zahtjeve suverenističkih partija koje su joj – politički nakaradno – poklonile mandat. Jasno je i da te partije – kad joj jednom daju vlast – neće imati mehanizma da obore tu vladu!

Druga demokratska vlada“ neće biti ništa drugo nego opet – alhemijska vlada, načinjena sintezom tajkunsko-špijunskog hohštapleraja i nepatvorenog četničkog fašizma!  Očigledno je da će biti užasavajuće loša za Crnu Goru i Crnogorce koji su prognani iz političke sfere crnogorskog društva. U njoj će se susresti zlo i komika!

Novu vladu sastavljaju ljudi koji nijesu u stanju sastaviti sintaktički ispravnu rečenicu! Kako mogu voditi egzekutivnu vlast jedne države ljudi koji nijesu bili sposobni savladati gramatiku njenog službenog jezika na nivou zahtjeva koji se postavljaju pred đecu u petom razredu osmoljetke?! Mogu, jer se ne stide vlastitog neznanja ni apsolutno nerealnih ambicija!

„Druga demokratska vlada“ biće novi manifestni oblik permanentne velikosrpske agresije na Crnu Goru! Suverenističke partije koje će poduprijeti njen izbor, morale bi bar radi vlastitog obraza istaći jedan uslov za svoju podršku. Svakome ko pretenduje da državnu službu (od predśednika države, predśednika vlade, svih ministara do spremačica u mjesnim kancelarijama) morale bi tražiti javno očitovanje povodom četiri pitanja:

  1. Postoji li crnogorska nacija?
  2. Postoji li crnogorski jezik?
  3. Postoji li Crnogorska pravoslavna crkva od 1485. godine?
  4. Da li se 1995. godine u Srebrenici desio genocid nad Bošnjacima?

Unaprijed se može reći da bi veći dio buduće „druge demokratske vlade“ pao na ovome ispitu, ako bi uopšte pristao da ga polaže.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije