CRNA GORA: Život u mržnji

Trideset godina od početka rata u bivšoj Jugoslaviji, nova generacija Podgoričana ispisuje iste grafite koji su obilježili  početak jednog od najmračnijih perioda naše prošlosti.

Mladi iz PzP koji su obavijestili javnost da su uklonili grafite u Maslinama, džaba su krečili. Potezi četke neće skinuti odgovornost ni njihovih, a ni ostalih lidera stranaka koji su zaslužni za povratak u devedesete. Ni to što su neki od njih baš 90-tih bili na antiratnoj, građanskoj strani, više ne pomaže.

Zanimljivo je kakvo su opravdanje za pisce mržnje po zidovima našli – da su gledali filim “Dara iz Jasenovca” ovih dana, pa su postali emotivni.

Toliko emotivni da prizivaju masovna ubistva.

Mržnja je, doduše, takođe emocija, iako psiholog istorije Manes Šperber tvrdi da „mržnju ne budi osjećanje, nego ubjeđenje.“

Pitanje kako uspijevamo da neprestano vraćamo točak vremena unazad i to snagom mržnje, podjela, nacionalizma i netrpeljivosti, zaslužuje ozbiljno, dugotrajno i multidisciplinarno istraživanje.

U svom djelu Mračni predmet mržnje psiholog Žak Asun objašnjava kako je mržnja urođeno i prirodno osjećanje. On daje dva primjera iz mitske istorije stvaranja: konflikt između Kaina i Avelja i konflikt Romula i Rema. U oba slučaja, radi se o braći. O, kako primjenjivo!

On takođe citira Sigmunda Frojda koji dijeli njegovo mišljenje: “Mi smo svi potekli od jednog dugačkog reda ubica.”

Svjesni toga, baš takvi, trebalo je da gradimo društvo koje će uzdići humane vrijednosti, ali – NE! Manipulacija vjerom i/ili nacionalnim osjećanjima bila je nepogrešiv recept za toliko željeni politički uspjeh, bez obzira na posljedice.

Urbicid kao korijen stalnog obnavljanja mržnje

Slovenački analitičar Marko Hajdinjak na iskustvu građanskog rata iznio je tvrdnju da smo postali ksenofobični, jer masovno patimo od “seoskog sindroma”. Tokom procesa industrijalizacije, nakon dva svjetska rata, stotine hiljada seljaka nastanilo se u velikim gradovima u potraži za poslom i sa sobom su donijeli tradicionalni i patrijarhalni klanski sistem.

Ti došljaci se teško uklapaju u šareni gradski melting pot različitih običaja i vjerovanja gradskog autohtonog stanovništva. Kada je izbio rat, oni su zauzeli  položaje na brdima koja okružuju gradove i odatle počeli da bombarduju, kako bi istjerali višekulturno stanovništvo. Dobar primjer može se naći u opsadi i bombardovanju Mostara, Sarajeva ili Dubrovnika.

Taj sukob između tradicionalnog i modernog je veoma eklatantan kod Radovana Karadžića koji dolazi iz sela na Durmitoru na studije u Sarajevo i piše pjesmu u kojoj kaže da su ljudi sa Durmitora slobodnoga duha i da se on u Sarajevu osjeća kao da je u zatvoru.

Pljevlja ili Nikšić, svjedoče rijetki potomci starih gradskih porodica, davno su izgubili sva obilježja koja su ih činila sredinama sa svim obilježjima grada. Čemu onda čuđenje? Posebno je ta reakcija neobična kada znamo da su prijetnje i poruke mržnje u oba slučaja nešto već viđeno, što je devedestih išlo dalje – istjerali su svoje sugrađane druge vjere u ne malom broju.

Mržnja rađa agresiju koja se proglašava samoodbranom

“Mržnja zapravo ne želi da ispravi neku nepravdu, ona želi bijes, traži još veću nepravdu, u ime dobre savjesti etničke ili vjerske čistoće,” objašnjava psiholog Žak Asun.

Sve to dovelo je do straha koji su proizvodile, a i dalje proizvode, političke elite, čije plodno tlo čine lične i kolektivne uspomene na stare rane, po kojima se vješto i osmišljeno “kopa” po potrebi.

Strah je odredio okvir za nove manipulacije,  pri čemu se agresija redovno proglašava samoobranom.

Brane granice, svetinje, pismo, identitet, državu… tako se postavlja naizgled savršen alibi za razarajuću mržnju. Mrzitelji optužuju za mržnju. Zapomažu da su im ugrožena prava negirajući prava drugih. I opet se moramo vratiti u devedesete… “rat za mir” je bilo pokriće za tuđe bitke u koje je trebalo uvući Crnogorce da dobrovoljno i masovno bace ljagu na svu istoriju i tradiciju kojom su se ponosili.

Kako danas protiv poruka mržnje?

Poruke mržnje široj javnosti najvidljivije su skrnavljenjem vjerskih objekata. No, mali je to dio sadržaja te vrste koji je postao svakodnevni govor političkih aktera, jezik društvenih mreža i način pisanja pojedinih medija.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore Siniša Bjeković nedavno je izjavio da zabrinjava što se u govoru mnogih javlja žica međunacionalne i međuvjerske mržnje i što se tako u prvi plan vraća etnička distanca.

Smatra da bi adekvatna reakcija na ove pojave bila efikasno otkrivanje, procesuiranje i kažnjavanje počinilaca.

“Drugi način na koji možemo raditi na stvaranju multietničkog i multivjerskog sklada”, kaže Bjeković, “jeste nedvosmislena osuda ovakvih događaja od strane onih koji se bave politikom”.

Upravo to izostaje. Međusobna optuživanja, bez dokaza i bez odgovornosti, imaju efekat poput dolivanja ulja na vatru. A vatra mržnje je jedna od onih koje se veoma lako rasplamsaju u današnjoj Crnoj Gori.

K.V.