Povežite se sa nama

Komentar

Ha, ha, ha, ha, zapadne sankcije

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Andrej Nikolaidis

Kao što znaju vrapci na grani, sankcije ne završavaju posao.

Kao što znaju vrapci na grani… Kada ne želite nešto riješiti, otvorite parlamentarnu istragu i formirate komisiju: kada ne želite nešto riješiti, uvedete sankcije.

Rusija je, evo, 30 godina pod nekakvim sankcijama Zapada. I, kako ide sa sankcijama? Pitajte stanovnike Ukrajine: možda oni, zagledani u grobove svoje djece, bolje vide domet sankcija.

Kako ide sa sankcijama Dodiku? Je li se, možda, prepao? Da se nije povukao?

Mizeriji sankcija svjedoče i one američke Svetozaru Maroviću. Njemu su sankcije uvedene da niko iz američke administracije svom pulenu, svom “faktoru mira i stabilnosti na Balkanu”, najdražem još od Miloševića, ne bi naredio da ga izruči Crnoj Gori.

Ne bilo vam teško, de da se nečega prisjetimo…

U ljeto 1992. uvedene su sankcije protiv Miloševićeve Jugoslavije.

Nije prošlo dugo a Jugoslavija je postala jedna od najmračnijih tačaka ovog svijeta koji ionako odveć podsjećla na Crnu rupu. Prosječna plata iznosila je par maraka. Centralna banka u Beogradu je dan-noć štancovala pare. Na kraju su štampali novčanicu od 500 milijardi dinara, koja nija valjala ni koliko list toalet-papira. Osim kao stroj za ratne zločine, ta će Jugoslavija biti upamćena po najvećoj hiperinflaciji u povijesti svijeta.

Autor Geoff Dyer je svojevremeno u Financial Timesu objavio članak pod imenom “Rat drugim sredstvima”. Pišući o sankcijama protiv Rusije (dobro je da je o tome izvještavala tako ugledna novina, jer u suprotnom Rusi ne bi ni primijetili da su pod sankcijama, tako su ih žestoko kaznene mjere Zapada pogodile), on tvrdi da je u jednom trenutku “… Klintonova administracija počela da uvodi “pametne sankcije” – mjere koje su ciljale specifične pojedince i entitete, a ne cijelu populaciju”. Pa veli kako su takve, “pametne” sankcije uveli i Srbiji. (http://www.ft.com/cms/s/0/b18d2c74-b59e-11e3-81cb-00144feabdc0.html#axzz2xYUSidjD)

No kao što naš narod kaže – nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno: te su sankcije oštetile čitavu populaciju; manje-više sve, osim upravo onih “individua i entiteta” koje su ciljale.

Ljudi su trošili životne ušteđevine da bi u praznim samoposlugama i na crnom tržištu kupili hranu za porodice. Budući da su ogromna većina njih glasali za Miloševića i bili spremni da trpe i gladuju, samo da bi rat u Bosni potrajao do konačne pobjede, za njihovo siromaštvo nemam trunku empatije: jedino mi je žao što za hranu nisu prodali i kuće, pa za Miloševića išli glasati kao beskućnici.

Podržavajući zločin u Bosni, srednja klasa u Srbiji i Crnoj Gori pristala je na vlastito uništenje: najprije kroz sankcije, potom kroz tranziciju. Te 1993. nije postojala cijena („Ako treba, ješćemo korijenje“, kako je to formulisao visokorangirani političar tog vremena, Branko Kostić) koju prosječni građanin Srbije i Crne Gore nije bio spreman platiti, samo da bi u Bosni bilo pobijeno što više muslimana.

No čitava je priča sa sankcijama imala i drugu dimenziju: na oči onih koji nisu oslijepili od fašizma nestajala je srpska i crnogorska srednja klasa. Sa srednjom klasom nestao je i njen moral, koji znamo i pod imenom građanska pristojnost. Nije ekonomski slom ono što je proizvelo etički slom: bilo je upravo suprotno.

Istovremeno, crna švercersko-kriminalno-državna elita bliska Miloševiću i njegovim crnogorskim saveznicima, oni protiv kojih su uvedene “pametne sankcije”, postajali su sve bogatiji i bogatiji. Novac osiromašene srednje klase završio je u njihovim džepovima.

Pritisnuta sankcijama, srpska i crnogorska industrija je kratko teturala, a onda kolabirala. “Mete pametnih sankcija” su za sitniš pokupovale zatvorene fabrike, hotele, propale banke i trgovine. Eto kako su teško bili pogođeni kaznenim mjerama “međunarodne zajednice”.

Srednja klasa je bila kolateralna žrtva sankcija protiv Miloševićevog režima. Sankcije su porodile novu elitu nadojenu krvlju, donijele još društvene nepravde. Sankcije su bile jedan od ključnih faktora za uspostavljanje ovdašnje forme kapitalizma. Pomogle su Miloševiću u sprovođenju politike nacionalne homogenizacije. Tiranin je upro prstom u spoljnjeg neprijatelja i njegovu zavjeru protiv “našeg naroda”. To je, u biti, produžilo život režimu. Jer, kao što znamo, dobar neprijatelj je sve što je potrebno tiraninu za dugu i mračnu vladavinu.

“Naši pravoslavni” su četiri godine palili, klali i etnički čistili po Bosni, da bi na kraju počinili genocid u Srebrenici. Miloševićeva Jugoslavija je u Bosnu slala ne samo oružje i naoružane ljude, nego i novac. Ogromne svote novca. Uprkos strahovitom osiromašenju stanovništva, taj je period praktično prošao bez socijalnih nemira. Zašto su radnici imitirali muze, pa ćutali kada su topovi govorili? Zašto su velike beogradske demonstracije tog vremena bile nacionalističke, a ne antiratne? Zašto su ih predvodili nacionalisti a ne neustrašiva antiratna i antinacionalistička elita Srbije? Zašto je čak i Zoran Đinđić pekao vola na Palama sa rukovodstvom bosanskih Srba, pružajući im tako podršku? Zašto je srpska opozicija, sa nekoliko izuzetaka, problematizovala način na koji Milošević vodi “našu stvar”, ali ne i samu “našu stvar”?

Zato što su građani Jugoslavije odlično razumjeli da trpljenjem obavljaju takozvanu “patriotsku dužnost”, pa pristali da plate svoj dio za ostvarenje srpskih ratnih ciljeva u Bosni.

Posebna je priča to što sankcije rade za, ne protiv tajkuna i totalitarnih lidera. Povrh svega: one pomažu da se uspostavi ekonomski sistem zbog kojeg će takozvani “obični građani” patiti još decenijama, i kada je vladar odavno istrunuo duboko pod zemljom i niko se više ne sjeća vješala sa kojih je visio. Ili bi trebalo reći: građani će cijenu svog saučesništva plaćati još decenijama.

Paradoks sankcija je sljedeći: Zapad ih uvodi da bi podstakao “demokratizaciju”. U praksi, one vode uništenju srednje klase i zemlju vodi još dalje od “demokratizacije i reformi” – to smo jasno vidjeli u Miloševićevoj Jugoslaviji. Milošević je potrajao još devet godina nakon uvođenja sankcija, a tajkuni koji su izronili iz sankcija traju do danas, i u Crnoj Gori i u Srbiji. Do danas traje i nacionalizam kao dominantna društvena sila. To je neizbježno, jer je nacionalistička urota savršena: u nju su, i dalje, uključeni i egzekutori i propagandisti i jataci. Kažem jataci, jer je tačka do koje je bilo moguće posmatrati sebe kao žrtvu zločinačke propagande daleko iza nas: onda kada smo, uprkos tome što je genocid dokumentovan i presuđen, odlučili genocid nastaviti negirati, postali smo jataci.

Zavjerenička matrica se održava, bez obzira na to što dio zavjerenika i danas pljačka drugi dio zavjerenika, kao što ih je pljačkao i prvog dana njihovog zajedničkog pothvata. Da bi zavjera bila razbijena, potrebno je priznati vlastitu ulogu u njoj, time i vlastitu odgovornost. Jasno: ne i krivicu. Jasno: ne zagovaram ideju kolektivne krivice. Tvrdim, međutim, da je proces takozvanog “suočavanja sa prošlošću” osuđen na neuspjeh ukoliko izostane – kao što je izostalo – pitanje i iskren odgovor koji sebi i žrtvama Srebrenice duguje svaki građanin ondašnje Miloševićeve Jugoslavije: šta sam ja, lično ja, učinio da se Srebrenica ne desi? Koje su moje zablude i postupci mogućom učinile politiku i ideologiju koja je dovela do genocida?

Pošto od takvog pitanja nema ništa, pošto se od laži i kukavičluka gradi poredak u današnjoj, novoj Crnoj Gori, Miodrag Perović je “emancipatorski potencijal” prepoznao u Crkvi Srbije, dok je Milo Đukanović taj isti potencijal prepoznao u URA-i.

Zadnji put kada sam provjerio, “emancipacija” nije bila sinonim za “laž”, još manje za “uništenje”.

No što ćete: novi svijet obično traži i novogovor, traži jezik koji će podržati laž na kojoj je utemeljen.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije