Connect with us

Komentar

MILOJKO SPAJIĆ, ROB CRNOGORSKE DUALNOSTI: Između snova o ekonomskom bumu i ”Srpskog sveta”

Published

on

U sukobu Milojkove religioznosti, spremnosti da pomogne Crkvi Srbije i srpskom narodu u Crnoj Gori i znanjima o mahinacijama čije je primjere pokupio obučavajući se vani, shvatiš da je čovjek rob dualnosti. Iste one koju je neki dan pomenuo premijer, čiji je Milojko najofanzivniji igrač. I da je, zahvaljujući toj dualnosti, spreman i sposoban da igra i za jednu i za drugu stranu. Ma, ako treba – i za više strana. Nešto kao institucionalni multipraktik

Piše: Nebojša Redžić

Čudno je da sa osobama koje su u Podgoricu sjavile iz Pljevalja nemam dobra životna iskustva. Mislim, nijesam ja od onih koji su u nekadašnjim nadgornjavanjima crnogorskog sjevera i juga držali stranu ovih drugih, budući da sam i sam, sticajem okolnosti rođen u Bijelom Polju, iako su moji iz Rovaca.

No, da stara Crna Gora, sve sa Brdima i Primorjem nema sreće sa Pljevljacima, dokaz je i najeklantantniji japijevski produkt Krivokapićeve Vlade, Milojko Spajić.  E sad, za one koji ne znaju ko su japiji, objasniću da je to mali dio populacije svake države koji odvaja od usta da bi kupio Pal Zileri odijelo i skupu kravatu. Po mogućnosti i Mercedes GL klase, čija cijena može dostići i preko 100 hiljada eura.

To je tip osobe koja te svojom pojavom, snobizmom, gedžetima, asesoarima, klabinzima i raftinzima, toliko živcira da bi ga najradje vratio nazad u Singapur, kaznivši ga da prima onih 20.000 dolara koje je ostavio da bi pritekao u pomoć napaćenoj domovini.

A zašto Crna Gora sa njim na čelu državnih finansija nema sreće? Pokušaću to da objasnim neekonomskim argumentima, jer na planu ekonomije tek treba da zaživi njegov projekat “Evropa sada”, koji je ukrao od Slovenaca kada je bio jednogodišnja beba. Slovenci su, naime, te 1989. u komunističkoj Jugoslaviji predstvili svoj “Evropa zdaj” kojim je predložena reorganizacija tadašnje SFRJ u konfederaciju i zajednički put ka Evropi.

Spajić nad mrtvim Atanasijem u Trebinju

Milojka sam, uprkos startnom potezu zaduživanja domovine sa 750 miliona, koji sam pripisao Vladi, zapazio tek u Trebinju dok je ljubio leš Atanasija Jevtića, nezasluženo neproglašenog ratnog zločinca. Priznajem da sam tada prvi put u Google ukucao njegovo ime i pronašao da je studirao i primjenjivao naučeno u Japanu, Kini, Francuskoj i Singapuru.

Znajući da je Vlada u kojoj je imenovan za ministra formirana u Manastiru, nakon izbornog rezultata za koji je najzaslužniji Amfilohije Radović, pomislio sam da je momak na potez u Trebinju navučen, jer je zaveden, neznaven, natjeran… Ipak, neko ko je rođen 1988. godine moguće ne zna da je Atansije blagosiljao rat i zločine.

Pomislio sam da se radi o još jednom iz niza osoba novije genercije koja je fleksibilna i veoma adaptibilna… A onda sam, ponovo neke dosadne zimske noći šarajući po internetu, shvatio još nešto.

Došao da pomogne srpskom narodu u domovini

Zaboga, pa on je radio na Vol Stritu, u Parizu i u Tokiju, bio u Goldman Saks-u, globalnoj bankarskoj grupaciji koja se bavi investicionim bankarstvom, te bio partner Venture Capital fonda u Singapuru, divio sam se njegovom CV-ju (pod uslovom da su podaci tačni), sve dok nijesam naišao na dio za nezaborav.

Objašnjavajući razloge svog povratka u Crnu Goru, Spajić je kao glavni motiv naveo donošenje spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. To je, po njemu, bio znak da su “u crnogorskom sistemu nagomilani problemi”, te da on, dok se stanje ne popravi, “neće ‘mrdati’ iz Crne Gore”.

Kazao je i da “nijedan investitor neće vjerovati u državu koja jednoj instituciji kao što je Srpska pravoslavna crkva, koja postoji osam vjekova i kojoj vjeruje najviše građana Crne Gore, mijenjanjem zakona pokušava da oduzme imovinu.”

Predstavljanje revolucionarnog plana koji će donijeti hiljadugodišnje blaženstvo Crnoj Gori

Potom je poentirao da je za vrijeme onoga što je nazivao “vjerskom krizom”, učestvovao  u lobiranju u SAD za podršku Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu u Crnoj Gori.

Onda sve to staviš u koš sa promovisanjem crnogorskog turizma u Trebinju i ostalim etnički očišćenim srpskim mjestima, pa sa ocjenom da je sezona puna Trebinjaca i Bilećana bila “brutalno dobra” (iako je njegova ideja o otvorenim granicama učinila da ovih dana brojimo i po 100 preminulih nedjeljno)…

Pomisliš, konačno, da je ipak u pitanju tip koji je duboko zagazio u ponor velikosrpskog projekta kojeg je njegovao od Istoka do Zapada globusa, čekajući da čuje zov crkve i pritekne u pomoć svojima. I pomisliš da je za njega poimanje religije, moguće, ona moralnost i čistota koju je odnio iz zavičaja u bijeli svijet.

Ali, ne lezi vraže. Onda pročitaš da je finansijski div Goldman Saks, u kome Milojko ima 10 akcija (ne 10%, nego deset) na lošem glasu zbog korupcije, obmanjivanja i manipulacija, te da plaća milijarde eura kazni u Hong Kongu, SAD, Velikoj Britaniji…Da je jedan od uzročnika svjetske finansijske krize koja je počela 2008. godine.

Ipak, utješiš sebe činjenicom da Mickey sa svojim skromnim udjelom u firmi nije mogao biti značajan akter ni u korupciji, ni u obmanjivanju, ni u manipulacijama. Ali ti crv sumnje ne da mira, jer te kopka: da li je možda znanje o tome zbog čega danas ispašta Goldman Saks, donio u domovinu?!

Crnogorska strana Milojkove podvojene ličnosti

Pa se onda suočiš sa Medojevićevom optužbom da tip “radi cigare” preko Bara. Dobro de, možda Medo opet pretjeruje, jer se zna da je to dobro razrađen posao još od Titovog vremena. A onda malo istražiš, čuješ u povjerenju, vidiš.. I dođeš do zaključka da to sa cigaretama traje u kontinuitetu, bez obzira na smjenu vlasti. I da to neko ipak radi.

U sukobu Milojkove religioznosti, spremnosti da pomogne Crkvi Srbije i srpskom narodu u Crnoj Gori i znanjima o mahinacijama čije je primjere pokupio obučavajući se vani, shvatiš da je čovjek rob dualnosti.

Iste one koju je neki dan pomenuo premijer, čiji je Milojko najofanzivniji igrač. I da je, toj dualnosti zahvaljujući, spreman i sposoban da igra i za jednu i za drugu stranu. Ma, ako treba – i za više strana. Nešto kao institucionalni multipraktik.

Što ako se vrati u Singapur?

Iz ličnog iskustva, znam da je Mickey prihvaćen i rado viđen kod nekih domaćih tajkuna. Jedan od njih, kod koga sam nedavno bio u Baru pokušavši da mu prodam svoj internet portal, prejudicirajući ishod našeg susreta rekao mi je: “Kad to (portal) bude moje, udri po ovima novima, ali ne diraj Spajića, Milatovića i Tamaru Srzentić! Gledao sam ga kao da mi je pohvalio neki novi soj koronavirusa. Sve dok nijesam saznao da je tip Roćenov čovjek i da odmah treba da odustanem od posla sa njim.

Nekako ubrzo nakon toga, Mickey je obradovao naciju  programom “Evropa sad”, “čiji je cilj da kroz set poreskih politika obezbijedi dominaciju socijalne pravde i bolji životni standard svih građana Crne Gore”. Dobivši, navodno, podršku Brisela, Milojko je rekao i da su “građani Crne Gore veoma zadovoljni zbog najavljenih reformi i da u stalnoj komunikaciji “cijeli njegov tim dobija veliku podršku”.

To mu, otprilike dođe kao kada bračni par “koji će ubuduće imati najmanje 900 eura mjesečno”, kliče od sreće iz svog podstanarskog stana, sit od hljeba od 50 centi i dječjeg dodatka od 30 eura, dok im Mickey maše – jedan dan iz mercedesa, drugi iz Range Rovera, treći možda iz Ferarija…

Zaboga, tip zaista misli da je mesija, počeh da razmišljam kada sam shvatio da je Milojko izračunao da par hiljada eura u Podgorici vrijedi više nego 20.000 dolara koliko je, veli, primao u Singapuru. I još ti dođe da se uplašiš da nas jedan takav kapacitet, britkog uma i sjajnih vizija, ne pošalje jednog skorog dana dođavola i vrati se u bijeli svijet.

Kad se vratim u Singapur, pa mi iskeširaju 20.000… mjesečno…

Ali, avaj. Znam da mi je još davno jedan svjetski čovjek pričao kako su mnogo veće šanse da 100.000 u kešu koje je neko izgubio, nađeš na ulici u Podgorici, nego u Njujorku. I shvatiš da je kvaka – u kešu.

Onda me zabrinula jedna druga stvar. Sjetih se da su Slovenci, kada su s kraja 1989. godine lansirali “Evropa zdaj”, “doprinijeli” da uskoro krene dramatičan raspad SFRJ čije posljedice trpimo i danas.

Ne mislim da je Milojko dovoljno moćan da, upleten u dva velika projekta od kojih je jedan poznat kao “Srpski svet”, dovede do nekog dramatičnog raspleta u današnjoj Crnoj Gori. Ne mislim, jer Vlada kojoj pripada nije vječna, a neka nova većina će ga možda oduvati iz kombinacija za sastav izvršne vlasti. Moguće je da se i varam.

Ali, priznajem da se bojim osoba kakva je Mickey. Beskrupuloznih, lišenih ubjeđenja, dualnih, spremnih da zaigraju svim raspoloživim sredstvima.

Jer, ako takvi na dugi rok budu dominantan primjerak ovdašnjeg homopolitikusa, od Crne Gore će ostati samo samo sjećanje na krš i draču gdje su nekada živjeli Crnogorci.

1 Comment

1 Komentar

  1. flamantes

    01.12.2021. at 23:55

    Spaić je velika štetočina

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije