Povežite se sa nama

Politika

“Kukaju Turci, leleču bule” je Dritanova „Oda radosti“

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Crnogorska politička stvarnost sve više liči na grotesku koja ne prestaje da uveseljeva onu emancipovanu polovinu Crne Gore, taman toliko koliko je zna rastužiti. Recimo, samo se ovdje može desiti da najsvetiji praznik njenih stanara koji drže do sebe – Dan državnosti, počinje neodoljivo podsjećati na 8.mart – Dan žena.

Baš kao što osmog dana u martu žena postaje centar univerzuma svakog muškog licemjera koji joj nosi ruže i samo toga dana zaklinje joj se u ljubav, tako su 13. jula prononsirani nacisti, svetosavski otpad civilizacije, potomci saradnika okupatora, klerofašisti, litijaši i pobornici Crkve Srbije – odlučili da makar na dan glume antifašiste. Pa tako, kontra svemu što čine tokom godine, počnu prisvajati i veličati taj datum, drsko i protivno zdravom razumu igrajući ulogu pobornika onih vrijednosti koje su utkane u temelje moderne Evrope. Ali, ne stoji im.

Bez trunke utemeljenja u istorijskim faktima, oni pokušavaju izvući politički kapital iz činjenice da je 13. jula u Crnoj Gori podignut opštenarodni ustanak, te da četnički pokret još nije bio u zamahu, pa su neki budući lideri ravnogoraca takođe učestvovali u oružanom ustanku. Ali, što im je bolje? Poput Armani odijela na tijelu paora iz Mokrina, ili poput beskućnika u sobi hotela sa 5 zvjezdica, tako neprirodno šljašti oreol antifašiste uz pojavu kakva je, recimo, predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević ili njegov kolega iz Budve Bato Carević.

Nalik njima su i paramilitarne grupe koje je osnovala i finansira Crkva Srbije. Okupe se 13. jula ne bi li parirali potomcima tamo nekih komita i partizana, a onda motive svoga okupljanja raskrinkaju klicanjem evropskim državama sa mnogo elemenata neonacizma – Rusiji i Srbiji, te univerzalnim hitom svih otpadnika od civilizovanog svijeta „Leleču Turci, kukaju bule…“

Zaista, kad bolje razmislim i posložim kockice, dođem do zaključka da postoji sprega ekstremističkih grupacija bliskih Joanikiju Mićoviću, Adžićevih policajaca kojima se na pomen pridjeva crnogorski budi uslovni refleks u vidu škripanja zubima i hvatanja za suzavac, te Dritanovog bezbjednosnog sektora kome su to elitne formacije. Više nego ikada je jasno da je premijerov put u Evropu popločan upravo takvim songom.

Priča o tome da „temeljni“ ugovor „miri pravoslavce“ i „stavlja tačku na crkvena pitanja“, te „vodi na evropski kolosjek“, u istoj je ravni sa ubjeđivanjem sljedbenika da Crna Gora na putu ka EU, umjesto „Ode radosti“, treba da pjeva pjesmu o Lulu zbog koga „leleču Turci i kukaju bule“.

Zapravo, ono što me kod majušnog Dritana u posljednje vrijeme fascinira jeste upornost u  nemuštom pokušaju da svaku političku anticrnogorsku piruetu naručenu iz Beograda, nekako preko noći retorički pretvara u “kapital” koji samo što nije natjerao evropske lidere da mu prostru crveni tepih i požele dodošlicu u EU. Naravno, sasvim je izvjesna mogućnost da ima onih koji su skloni da povjeruju u svaku njegovu novu izrečenu laž.

Ispada da je potpuno nevažno što su ga evropski lideri noć uoči usvajanja teksta ugovora kojim, nakon crkava i manastira –  i ključeve grobalja naših predaka poklanja Aleksandru Vučiću, upozoravali da će to usporiti evropski put. Nebitno za njega je bilo i što je znao da će mu – u slučaju da Vlada počini taj veleizdajnički potez – povjerenje uskratiti kompletan suverenistički blok.

Abazović je potvrdio sumnje da je zbog vraćanja dugova zvaničnom Beogradu spreman žrtvovati ne samo Vladu, nego i sve izvjesnije približavanje Crne Gore Evropskoj uniji. Dao je za pravo svima koji su tvrdili da je on, zapravo, postao premijer po Vučićevom zadatku, kako bi Crnu Goru trajno zaustavio na putu ka EU i zakovao je u projektu Otvoreni Balkan, koji je utočište za odbačene, mjesto koje je projektovano da bude supstitut za neuspjele aspirante za EU.

Suzavcem na državnost

Osim da ruši sopstvenu Vladu zarad ispunjenja zadatka koji je dobio od zvaničnog Beograda, majušni Dritan je potvrdio da je spreman da guši suzavcem i najsvetiju tekovinu savremene Crne Gore – antrifašizam. Jer, ako je suzavac bačen na Cetinju 5. septembra lani simbolično bio „samo“ poruka crnogorskoj naciji, njenoj viševjekovnoj crkvi, kulturi i identitetu, gušenje antifašističke Crne Gore koju su slavili njeni najbolji sinovi i kćeri na trgu u Nikšiću, poruka je crnogorskoj državnosti utemeljenoj na antifašizmu. A ona glasi da je neće biti, jer tako želi on, zato što su mu to naredili Aleksandar Vučić i Porfirije Perić.

Zaista, postoji li država na svijetu čija policija baca suzavac na građane koji mirno i dostojanstveno slave dan njene državnosti? E, sad ako uz tu činjenicu stoji ona druga – da ista ta policija organizuje, naoružava i huška paramilitarne crkvene organizacije na građane koji se zaklinju u vječnost svoje države, onda je ovdje đavo odnio šalu.

Ostaće zapisano da je Dritan Abazović u sadejstvu sa valjda jedinim gorim od sebe – Filipom Adžićem, pucao u antifašizam Ljuba Ćupića, u besmrtnost Save Kovačevića, u grandioznost djela Vita Nikolića i Miladina Šobića. Obojica su pucali u onu Crnu Goru koju su, po vlastitom kazivanju, sanjali kao dječaci, uprljavši vječnost njenog antifašizma paramilitarnim organizacijama kakve su Tvrdoš, Zavjetnici i ostala nacistička bagra, koju podstiču, finansiraju i pripremaju za „odlučan boj“.

Osim što će rušitelji svih vrijednosti crnogorskog društva jednom svakako odgovarati za niz akata veleizdaje, istovremeno će morati da daju odgovore na sva događanja u bezbjednosnom sektoru Crne Gore dok su ga, nakon decembra 2020. godine predvodili. Recimo, odgovoriće da li su uz njihovo znanje i podršku isti oni koje prepoznajemo kao crkvene militante obučene da destabilizuju Crnu Goru, bili prošle godine na obuci u Ukrajini, gdje ih je pukovnija Azov pripremala za atak na vlastitu državu. I da li je to, a ne ruska agresija na Ukrajinu, bio razlog što je Abazović posjetio i podržao zvanični Kijev u sukobu sa Rusima, kako bi mu zahvalio za borbenu gotovost svojih elitnih jedinica. Potvrde li se navodi koje je portal Aktuelno dobio iz vrha bezbjednosnog sektora jedne moćne zapadne sile, eto razloga da Abazović odgovara za sijaset krivičnih djela u procesu za veleizdaju.

Kako izjednačiti dva nacionalizma?

Događaja u Nikšiću vjerovatno ne bi bilo, makar ne u ovom vidu, da ne bješe nacističkog pamfleta koncerna Vijesti koji je prije sedmicu postavio osnove za djelovanje sa ciljem nestanka Crne Gore iz društva civilizovanih naroda. Već od prije nekoliko decenija znana mantra o sukobu srpskog i crnogorskog nacionalizma, plasirana ovoga puta na portralu tog kvazimedija, dala je podstrek za djelovanje crkvenih militanata koji nijesu prezali da u mirnim građanima koji su sa porodicama slavili Dan državnosti – vide ekstremiste sa kojima se treba sukobiti.

Miodrag Perović – “Lupež iz Morače” – tako ga u svom dokumentarnom romanu “Miško Kesedžija i njegove bize/ esej o montenegrinskom zlu”, zovu Marko Vešović i Šeki Radončić

Rekoh već – ta logika u kojoj postoje dva nepomirljiva ekstrema i u sredini vladajuća struktura koja ih miri i ne dozvoljava im da povade oči – postojala je još od početka višepartizma kada je DPS projektovao Liberalni savez i Narodnu stranku na po 12-13 mandata, neprekidno stojeći između njih kao pomiritelj i garant stabilnosti. Ako je Milo Đukanović nekada bio tvorac takvog koncepta, onda se nije čuditi što vladajuća URA želi prekopirati takav model, ne  bi li u potpunosti preuzela negdašnju tehnologiju vladanja DPS-a. One koji bolje znaju ideologe Ure, posebno Miodraga Perovića, znaju i da je Đukanović u svemu bio predmet njegovog obožavanja, naročito nakon 1995. godine kada je počeo da ga slijedi u „Monitoru“, a naročito nakon 1997. godine kada mu je ovaj poklonio ogroman novac da osnuju dnevni list Vijesti i promovišu ga u višedecenijskog lidera. To što su kasnije postali njegovi najljući protivnici, ima jake razloge u neispunjenim obećanjima za premijersko i neka ministarska mjesta. No, to će biti predmet jednog od narednih tekstova.

Promovisanje „narativa“ o dva nacionalizma koji, je'l da, udaraju jedan na drugi, podmukla je podmetačina u maniru reketaškog glasila Druge familije. Podstaknuta je od odnedavno većinskog vlasnika tog kocnerna u vidu najmoćnijih ljudi aktuelne srpske opozicije. Pamflet Vijesti, ne samo da nam je dokazao da je zarad vlasti Ure taj kvazimedij spreman izazvati sukobe u Crnoj Gori, nego je i potvrdio tezu koju sam više puta pominjao – da Srbin može biti demokrata, ali samo dok se ne pomene Crna GoraNaime, Đilas i Šolak možda jesu Vučićevi oponenti, možda žele neku drugačiju Srbiju, ali i ta nova, imaginarna Srbija, ne vidi Crnu Goru nimalo drugačije nego Vučić – kao vječiti privjesak Beograda i ubogu provinciju koja nema ni ime, ni identitet.

Na stranu sada što je pokušaj Ure i njenih osnivača i vlasnika da izjednače ljubav prema domovini sa destrukcijom onih koji bi da vlastitu domovinu ukinu – za svakog mislećeg čovjeka zaludna rabota i bezuman čin. Izjednačavati crnogorski nacionalizam sa srpskim može samo neko ko je beznadežno glup ili je drzak lažljivac. Efekti djelovanja srpskog nacionalizma – da ne idemo daleko u prošlost – vidljivi od od Sarajeva, Srebrenice i Vukovara, do Kosova i Crne Gore koja je zbog njega na ivici građanskih sukoba. I to ne sukoba protiv crnogorskog nacionalizma, nego pritiv države Crne Gore koja je upravo pod udarom kakav ne pamti od saveznih izbora 2000. godine. Ili možda od 1918.

Svi znamo gdje živimo i koliko je ovo plodno tlo da svaka laž neumornim ponavljanjem ili potenciranjem postane „jedina istina“. Još ako takvu manipulaciju, zamjenu teza i spinove plasiraju svi mediji koji podržavaju Uru, eto prilike za još jednu varijaciju na temu: kako doći glave crnogorskoj nezavisnosti. Jer, svi pamfleti Vijesti, svi dritani i adžići, svi tvrdoši i zavjetnici, nijesu ništa drugo do ujedinjena bratija za razdržavljenje Crne Gore i vraćanje ključeva njene budućnosti beogradskom gazdi. Naravno, sve podmazano debelim novčanim sumama kojih Beograd za svođenje Crne Gore na „Jadransko primorje“ – ima u neograničenim količinama.

Kako se boriti protiv tako silno motivisanog i moćnog neprijatelja?

Onako kako su se „borili“ oni koji su slavili Dan državnosti u Nikšiću: porukama ljubavi, slobode, mira, zajedništva, antifašizma… Protivnika ujedinjenog u udruženi zločinački poduhvat protiv crnogorske nezavisnosti, zapravo, ništa ne nervira kao gandijevski otpor i poruke ljubavi. Tako treba – uprkos napujdanoj policiji, suzavcu, ”pravoslavnim bratstvima”. Jedino tako, neće se nasjesti na novu obmanu oličenu u dva „nepomirljiva nacionalizma“.

Ne ostvari li se na takav način efekat u vidu odbrane svih vrijednosti koje čine evropsku Crnu Goru, Crnogorci će znati što im je činiti. Ono što su radili naši preci odupirući se svim neprijateljima i zlu domaćem kroz istoriju. Ako do toga dođe, to neće biti „ekstremni nacionalizam“, već borba za odbranu ideala slobode i nezavisnosti. U takvoj borbi, Crna Gora je uvijek bila pobjednik.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
1 Komentar
Prijava
Notifikacija
guest
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najviše glasova
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Nikšić uz Cetin
Nikšić uz Cetin
16.07.2022. 12:07

Odličan tekst i snažne poruke, svaka čast. Ne smijemo im zaboraviti ovo nepočinstvo i nasilje. 🇲🇪❤️🇲🇪❤️🇲🇪❤️

Sponzor

Najčitanije