METASTAZA PARTIJSKOG UHLJEBNIŠTVA: Roćen i Dritan ne bi postojali bez Ašanina

Piše: Balša Knežević

Stanje u Crnoj Gori od potpunog ”oslobodilačkog” svetosavskog haosa koji je uslijedilo nakon 30. avgusta 2020. godine, polako ali sugurno prelazi u novi stadijum – obamrlost na granici apatije. Prosječan crnogorski građanin, koji je sa neizvjesnošću čekao da iskusi život nakon promjene vlasti, prinuđen je da prestane da se sablažnjava svakodnevnim društveno-političkim ispadima i takvo stanje prihvati, nažalost, kao novi parametar normalnosti.

Ovo je sasvim prirodna i logična etapa društvene disfunkcionalnosti koja se javlja usljed kulminacije destruktivnog djelovanja nesoja i diletanata kojima u normalnim istorijskim okolnostima ne bi moglo biti povjereno da rukovode omanjim stadom ovaca, a kamo li državom.

Ali bilo bi krajnje nepravedno i neralno, svaliti svu krivicu za etičko i estetsko potonuće Crne Gore na trenutnu garnituru ljudi koja je na vlasti. Jer nakon 30. avgusta 2020. godine samo je pukao demagoški čir iz koga je isplivala bujica gnoja korupcije, nepotizma, javašluka i licemjerja, skupljana u decenijama trulih kompromisa.

Nesposobnost i kukavičluk da se preduzmu bolni koraci na emancipaciji crnogorskog društva, uzrokovali su da taj čir konačno pukne prije oko dvije i po godine. A kad čir pukne to ne izgleda lijepo i niko ne voli da osjeća smrad gnoja i posmatra njegove odvratne kapljice kako se prelivaju po odumrloj, smežuranoj koži…

Čir crnogorskog društva punjen je godinama, ako ne i decenijama kada se u periodu tranzicije razvijala jedna potpuno nova subkultura moralnih ameba koje su državu, društvo i svaki vid socijalne komunikacije gledali kroz oportunističku prizmu lične koristi, lišenu bilo kakvih moralnih skrupula. Često i elementarnog kućnog vaspitanja.

Stoga vladu Zdravka Krivokapića, zatim Dritana Abazovića, i razne milatoviće, spajiće i sve što je uz njih išlo, ne treba posmatrati samo u kontekstu posljednje dvije i po godine. Jer su destrukcija i pad crnogorskog društva u jamu društveno-političke dekadencije pripremani još i prije maja 2006.

Priče o organizovnom kriminalu i korupciji, švercu cigareta i kokaina postale su opšta mjesta, jer je sasvim jasno da su te pojave u najznačajnijoj mjeri doprinijele naduvavanju čira društvene dekadencije do neslućenih razmjera. Čir su do pucanja punile i subverzivne, ekstremističke organizacije kakve su svetosavska sekta (SS), veliki doprinos davala je hegemonija zvaničnog Beograda i nezvanične Moskve… Sve su to okolnosti koje su jasna i konstantna prijetnja za Crnu Goru što je postalo očigledno nakon pucanja upaljenog društveno-političkog čira 30. avgusta 2020. godine.

Ali čini se da je maligni uticaj jednog posebnog fenomena, (koji nije isključivo vezan za crnogorsko društvo), prošao prilično neopažen iako je baš u Crnoj Gori doživio svoju apoteozu. U mračnim kanalizacionim odvodima trule partitokratije decenijama se u Crnoj Gori razvijao i afirmisao fenomen partijskog uhljeba, preletača. To je specifičan sloj ljudi bez ideologije, principa i stava – kome je konformizam i zadovoljenje najnižih materijalnih poriva osnovni životni moto.

Partijski uhljeb je uvijek poltron bez stava – danas je Crnogorac sjutra Srbin, preksjutra po potrebi Bošnjak ili Albanac… Prelazak iz jedne u drugu partiju doživljava kao promjenu starih cipela, koje je ponovo spreman da obuje ako mu to bude od koristi. Uhljeb je ateista sa članskom kartom KPJ, koji je 90-ih jurišao na Dubrovnik i kleo se u srBstvo, da bi onda po potrebi postao ”stari liberal” i suverenista, i na kraju kada je svojim ameboidnim pipcima osjetio kraj vladajuće garniture zaokružio je svoj preletački pohod stekavši titulu počasnog litijaša i kožnu fotelju u državnoj službi. Preletač nerijetko ima i svoj privatni biznis i državna služba mu koristi upravo za ”samoispomoć” u tom ličnom biznis poduhvatu.

Čovjek koji je prosto obožavao partijske uhljebe jer su se nekako uklapali u njegov delikatni sentiment iskovan u sivoj zoni odsustva principa, je bivši političar Milan Roćen. Već smo nebrojeno puta pisali o devastaciji koju je armija njegovih uhljeba ostavila po državu Crnu Goru. Te uhljebe rado su prihvatile garnuture koje su došle na vlast nakon 30. avgusta 2020. godine, pa je red da na osnovu individualnog slučaja javnosti dočaramo kako funkcioniše profesionalni preletač, bez koga ”njegovatelji uhljeba”, kao što su Roćen ne bi ni postojali.

Kada govorimo o samom uhljebu, čini se da nema boljeg i svježijeg primjera  koji bi dočarao funkcionisanje ove društveno-političke anomalije  od potpredsjednika Opštine Mojkovac i bivšeg člana Borda direktora Skijališta Crne Gore Ivana Ašanina.

Ovaj profesionalni preletač o kome je Portal Aktuelno već prilično pisao, dokazao je da je spreman na razne moralne akrobacije zarad fotelje. Bio je bivši predsjednik mojkovačkog odbora Demokratske partije socijalista (DPS), ali partiju je napuštio čim nije mogao da bude predsjednik Opštine. Zatim je osnovao svoju stranku koja je pred lokalne izbore u Mojkovcu 2013. godine koketirala sa Pozitivnom Crnom Gorom. Kasnije se Ašanin nakačio na URA i novog uhljebničkog sponzora Dritana Abazovića, od kojeg je dobio mjesto potpredsjednika Opštine Mojkovac koje trenutno zauzima.

Iako se busa da je zakleti Crnogorac, Ašanin kao profesionalni uhljeb predstavlja soj ljudi kojem ni malo nije smetala Abazovićeva odluka o podršci DF-u i novoj parlamentarnoj većini, nije mu smetalo potpisivanje takozvanog temeljnog ugovora, 5. septembar 2021. na Cetinju i mnoga druga nepočinstva koja bi uvrijedila čovjeka sa stavom i principima.

Samoproklamovanom Crnogorcu nije sporno što ne poštuje simbole svoje države i sjedi u zgradi u kojoj je trobojka. Očigledno mu imponuje kad predsjednik Opštine, četničić i DF-a Vesko Delić ide u Beograd da poltroniše i bruka se pred Milicom Zavetnicom, i još govori da mu je ”čast i zadovoljstvo” što šeni pred velikosrpskim gazdama. Ašaninu kao ortodoksnom uhljebu ne smeta ni kad Delić prijeti da će ”trobojka u kabinetu predsjednika opštine Mojkovac ostati još dugo”.

Iako smo sad u sred tog neočetničkog blata, Ašaninu nije ni najmanje neprijatno. Jer to je odsustvo principa i ideala koje karatkeriše svakog partijskog uhljeba! Crna Gora ih je puna, a Ašanin je samo njihova paradigma.

Preletač kao ideološka ameba u dosta slučajeva, kada dobije državnu fotelju ima ambicije da iskoristi položaj za razvoj svog privatnog biznisa. Ašanin nije izuzetak. Kao proizvođač voća, kako saznajemo, već duži vremenski period pokušava da proturi svoje obrađene proizvode kao ”organske” iako za to nema nikakav seritfikat, niti osnovu u zdravom razumu. Po principu ”ako prođe prođe” uhljeb i kad dobije državnu funkciju, gleda da od države zakulisnom radnjama izvuče još neku koristi. Voćar Ašanin je najbolji primjer i za taj parametar uhljebništva.

Partijskom uhljebu angažovanje intelektualnih sposobnosti nije jača strana. Ašanin se uklapa i u taj obrazac, što je dokazao reagovanjem dostavljenom Portalu Aktuelno koje će ući u istoriju nepismenosti. Njemu nepismenost međutim, ne smeta da državnim organima povodom svog voćarskog angažmana šalje dopise, koje mu po nekoliko puta vraćaju uz molbu da ih ”dešifruje” jer su nepismeni i nerazumljivi.

Sam po sebi, kao individua, Ašanin je nebitan i ne zavrijeđuje neku posebnu pažnju. Sa druge strane Ivan Ašanin kao idvidualni virus bolesti uhljebništva je i te kako značajan za uspostavljanje dijagnoze bolesnog društva.

Jer dritani i roćeni, koji koriste uhljebe u svojim manipulacijama, dolaze i prolaze sa političke scene, i nakon njih nastupaju novi ”državnici” u pokušaju koji će jahati na talasu demagogije i licemjerja.

U toj tranziciji, u svojoj rupi prevrtljivosti, niskih kalukulacija i odsustva principijelnosti ostaju partijski preletači, razni ašanini koji čekaju novog Roćena ili Dritana da se prišlepaju sljedećoj vladajućoj garnituri. Naravno dok god mogu da ispune svoje oportunističke porive, ili do pojave bolje ponude na uhljebničkom tržištu.

Stoga Ašanina treba posmatrati u isto vrijeme kao sociološki, politički, ali i biološki fenomen, čije je uhljebništvo samo organska adaptacija pomoću koje preživljava svaku tranziciju i u stilu amebe spreman je da se prilagodi svakoj novoj vladajućoj garnituri.

Dritan i Roćen, možda i nijesu najveći problem, jer oni ne bi postojali bez raznih ašanina. To je u krajnjem simbioza izgrađena na odsustvu karatkera i principa u kojoj su roćeni i dritani samo očigledna manifestacija, dok su ašanini oni koji prežive svaku političku dezinfekciju i ostaju u skorčalim djelovima društva. Tu čekaju pogodan momenat da se ponovo aktiviraju i doprinesu metastazi partijskog uhljebništva na biću oboljele države.