Milojko sa Zvezdare potcijenio Crnu Goru

Piše: Nebojša Redžić

Neću se baviti time da li nas je i koliko krupno varao Milojko Spajić dok je krčio put na ovdašnjoj političkoj sceni pričama o stipendiji japanske Vlade, o završenim studijama Ekonometrike i kvantitativne ekonomije, o svom start up-u, o Tokiju, Singapuru, Goldman Saksu i Black Rocku, znanju šest jezika, reckama sa Francuskinjom, Indonežankom, Indijkom, Japankom…

Milojko je sada i ovdje zbog nečeg mnogo krupnijeg uhvaćen u laži i nema više te bajke koju će nam plasirati kao uspomenu sa Istoka ili Zapada u koju će neko ko drži do časti i ljudskog integriteta, povjerovati. Ipak, kad bolje razmislim, možda i nijesam u pravu. Zašto bi uopšte farsa o njegovom prebivalištu i državljanstvu imala više elemenata prevare nego što ih ima priča o ekonomskom čudu zvano “Evropa sad” ili novo obećanje o hiljadu eura prosječne plate u državi koja nema ni ekonomiju, ni investicije, ni poslovni ambijent, ni ljude koji nijesu skloni korupciji….

Zapravo, sada je konačno ogoljeno zašto je dječak sa pljevaljske kaldrme koji je u bijeli svijet odnio sjevernjačku bistrinu, balkansku maštovitost i slovensku gordost, nakon svih ”uspjeha” vani, riješio da se vrati u rodnu grudu. Jer, ako pod “balkanskom maštovitošću” podrazumijevamo laž, obmanu, lopovluk, sklonost ka korupciji, ispraznu patetiku… svojstvene našem regionu, onda znamo i da tamo gdje je žario i palio Milojko, toga – nema. Ili ne, makar u mjeri koliko ima ovdje. Tamo prevaranti bivaju izopšteni iz društva i biznisa, tamo su lopovi u zatvoru, tamo se zbog korupcije sudi, tamo ako lažeš – lažeš jedino sebe. I zato je došao ovdje, gdje sve to može. Jedno po jedno, u paketu, pa opet… Do jedne ure.

“Možeš lagati neke ljude sve vreme, možeš lagati sve ljude neko vreme, ali ne možeš lagati sve ljude sve vreme”, znao je reći bivši američki predsjednik Abraham Linkoln.

Crni Milojko lagao je sve ljude, sve vrijeme. Makar kada je u pitanju Beograd, prebivalište, državljanstvo, bivša partnerka, promet nekretnina, keš, provizija, Muo, Beograd na vodi… A trebalo je samo malo truda, dobre volje, savjesti i možda bolji advokat (dosadašnji se, začudo, još ne oglašava), pa da se stvari dovedu u red i da Spajić sa urednim dokumentima bude kandidat na predsjedničkim izborima. Potcijenio nas je. Sve. I njegove i one druge. I treće.

Milojko je rekao da državljanstvo nema. Onda da ga ima, ali da ga je odjavio. Kako ga je odjavio ako ga nije imao? Ako ga je imao, iako je govorio da ga nema, pa ga odjavio, zašto ne objavi Rješenje MUP-a Srbije? Čovjek se baš zapleo. Kao pile u kučinu.

On je meni povećao platu

Za samo nekoliko dana, Milojko je srušio mit o genijalnosti njegovog ekonomskog projekta od kojeg je, dominantno državnim novcem, napravio političku partiju. Čovjek koji je od 250 stvorio 450 eura i čvrsto obećao da će to za njegova vakta na mjestu predsjednika države narasti na 1000, ličio je na mesiju. “On je meni povećao platu”, postala je gotovo biblijska misao prosječnog stanovnika Crne nam Gore, kada bi prozborio o Spajiću. Sve je djelovalo gotovo idilično, istraživanja javnog mnjenja govorila su da ga ljudi gotive, potpise podrške kandidaturi dobio je ekspresno, mirisalo je na čisto… A onda je neko ugasio svjetlo.

Nije pojava poput “Evrope sad” totalna novina na našoj političkoj sceni. I ranije se dešavalo da značajan dio javnosti želi neko osvježenje i na glasanju potvrđivao da hoće nekog novog. Bješe tako sa Pokretom za promjene, Pozitivnom, Urom… I baš svaka je iznevjerila svoje izvorno članstvo, vremenom prerastajući u vlastitu suprotnost. Zanimljivo je da je svaka sljedeća prevara bila veća i bezočnija od prethodne. Čovjek bi mogao ruku u vatru da od Ure teško može biti većeg zla. Milojkove laži, nijesu dobar nagovještaj. Naprotiv.

Hajde da mu nekako pređemo preko misterije koja je pratila kredit koji je zajedno sa svojim nesuđenim tastom uzeo čak i prije nego što ga je pod Ostrogom Amfilohije promovisao u ministra. Istina, tada je od dogovorenih 750, u Crnu Goru ušlo tek 745 miliona eura, ali valjda je ta provizija od pet miliona “uobičajena” za jednu balkansku transakciju. Dobio je Milojko kasnije za svoj rad na mjestu ministra finansija duplo negativno mišljenje Državne revizorske institucije, isto onakvo zbog kojeg je neki raniji DPS-ov ministar sa lisicama na rukama privođen u SDT. No, zašto da sada to aktuelizujemo kada Tužilaštvo nije otvorilo ni predmet!? Porijeklo pola miliona u kešu za kuću u neselju Muo i još toliko za stan u Beogradu na vodi, izgleda nijesu tako problematične cifre da bi se time bavili državni organi.

Tek, Milojko je do sada odolijevao svim udarima i relativizovao sve optužbe dovodeći ih na nivo banalnosti. Zaboga, njega narod voli, on će biti predsjednik, šaputali bi njegovi budući glasači. Valjda ubijeđen da je zbog ovih laži koje je javnost lako progutala, popio svo lukavstvo svijeta, Milojko je u predsjedničku trku ušao nekako nespreman, sam, osion, samouvjeren, mesijanski superioran. Biće ipak da je u njemu ostalo nešto od onog naivnog, neišlifanog pljevaljskog dječaka, koji nije savladao baš sve bjelosvjetske zamke…

Da nije tako, ne bi ga njegov najbliži saborac, nesuđeni gradonačelnik Podgorice Jakov Milatović grozno srozao tvitom da “ni Spajić, ni partija nijesu pokazali potrebnu dozu odgovornosti”, pa potom sve nazvao greškom i od njega tražio izvinjenje građanima koji su “obmanuti”. Onako, podgorički, ka’ da neće….

Potom se desilo još jedno raskrinkavanje. Izgleda da se iza “Evrope sad”, kako je nagovijestio mlađani kadar te stranke Andrej Milović, krije ”Šavnik sad”. U prevodu, ako Spajić bude osporen kao predsjednički kandidat, očekujte razbijanje glasačkih kutija, nerede na biralištima i potpunu gungulu. Pošteno.

Raskrinkavanje

Iako rijetko citiram velike misli, već drugi put u ovom tekstu činim izuzetak. Jer, o Milojku, svjetskom čovjeku je riječ. Tako je Džordž Orvel, taman kao da analizira Milojkov slučaj, negdje zapisao: “Narod koji bira korumpirane, lažljivce, lopove i izdajnike, nije žrtva. On je saučesnik”.

Uvjeren sam da bi, uprkos svemu, za Milojka, da je ušao u trku za predsjednika, na parlamentarnim izborima glasao značajan broj pučanstva. Zato što je ovdje korupcija postala način života, laž je vrlina, lopovluk svakodnevnica, a izdajstvo put ka životnom uspjehu. Sve te osobine krase i Milojka Spajića. To što je čovjek vjernik, to što se u Crnu Goru vratio “zbog nepravednog Zakona o slobodi vjeroispovijesti”, to što je želio pomoći Đedu, to što je u SAD lobirao “za podršku SPC i srpskom narodu u Crnoj Gori”, ne čini ga ni vjernikom, ni poštenjačinom. Ali ga čini podobnim za predsjednika.

Milojko Spajić je, naprosto, oličenje modernog žitelja Crne Gore, makijavelistički spremnog na sve, on je ona sve zastupljenija pojava bez uvjerenja, ideala, časti i dostojanstva, kod njega je sve podređeno borbi za moć, novac i olako obećanu brzinu. Da je Orvel živ, posmatrajući Milojka pronašao bi barem još jednu osobinu koja bi mu pomogla da narod koji ga glasa okarakteriše kao saučesnika. Jer, uopšte nijesam siguran da će Spajićevo raskrinkavanje čije epizode gledamo iz sata u sat, uticati na njegovu popularnost. Zaboga, 1000 eura je više od 450 i to je jedini “moralni” kodeks kojim se rukovodi većina naših komšija i sunarodnika.

Da nije tako, Spajić bi već bio naslonjen na Stub srama poput onoga srednjevjekovnog koji postoji u kotorskom Starom gradu, gdje bi stavili prestupnika kako bi ga svak mogao vidjeti, pljunuti ili gađati pomodorom. Ali, ovo nije ponekad nepravedno karakterisani Srednji vijek. Ovo je Crna Gora trećeg mijenijuma na kakvu smo se već navikli.

Uzgred, ako bih već morao da glasam za Beograđanina koji se zove Milojko, za stanovnika Zvezdare ili nekog sličnog naselja, za državljanina Srbije, onda bi to zasigurno bio Milojko Pantić, a ne Spajić.