Connect with us

Politika

Nema Andrija ni bradu, pa je opet vojvoda

Published

on

Piše: Nebojša Redžić

Bio je to u Srbiji samo još jedan običan izborni dan. Ništa novo, ništa neobično. Kao kad gledaš Pink i samo se pitaš hoće li ti toga dana mozak ispirati Dragan J. Vučićević, Dragoslav Bokan, domaći izdajnik Vladimir Pavićević ili onaj nacista Raković. Zapravo, jedina dilema izbora bila je ko će ucjenjivati Vučića sa famoznih 5 odsto. Opoziciji, po difoltu, pripada četvrtina glasova onih koji su glasali, a znajući kakvi su – i to im je previše.

Ona trajna nepoznanica zapravo se svodi na pitanje kada će doći dan da se projekat AV uruši sam od sebe. Recimo, kao ona nesrećna tvorevina zvana SR Jugoslavija. Jer, kada jednoga dana padne Vučić, neće to biti zasluga ni Đilasa, ni nekog novog Čede ili Đinđića, već činjenice da će i u najudaljenijoj srpskoj pripizdini, ljudi shvatiti veličinu njegovih laži i raskrinkati mehanizam kojim ih je obmanjivao. Krčag ide na vodu dok se ne razbije. Krug se naprosto, jednom mora zatvoriti.

Izbori u nikada bratskoj Srbiji, iznenadili su samo Ivicu Dačića i njegov SPS. Možda bi, da je ustao onda kada je cijela sala ovacijama pozdravljala Vučića, dobio šansu da politički preživi. Ili, recimo, da je rehabilitovao Slobu Miloševića i afirmisao domete njegove politike, možda bi probudio sentiment starijih glasača. Ali, Ivica Dačić je ovoga puta ostao na pola puta, ni dovoljno Vučkov, još manje svoj, pa će uskoro vjerovatno prepustiti liderstvo u stranci nekom mlađem, a on čekati Šefovu milost da ga pošalje negdje u diplomatiju.

Opoziciji, po difoltu, pripada četvrtina glasova onih koji su glasali, a znajući kakvi su – i to im je previše

Nekoga će obradovati izborni krah Voje Šešelja, neko likuje zbog neuspjeha Boška Obradovića i Milice Zavetnice. To će protumačiti kao propast desnice i pomisliti da je Vučećeva politika u kojoj nema desničarenja, zaista najbolji izbor za Srbiju. Pa će još potencirati da je umivena desnica, kakvu personifikuje doktor Nestorović, dokaz da Srbija popravlja imidž u očuvanju nacionalnog dostojanstva. E sad, koliko je stranka srpskog predsjednika daleko od desnice, moglo bi se dugo raspravljati, pa opet ne stići do zaključka koji bi bio toliko podoban da ga objave Pink i Happy. Zato se bolje osvrnuti na rezultat doktora Nestorovića.

Njegova je lista zaista dala potrebni šarm ovoj novoj srpskoj lakrdiji od izbora. Učinila je da antivakseri, ravnozemljaši, antizapadnjaci s likom Trampa na majicama, teoretičari zavjere i ostali pripadnici Ludističkog pokreta u Srbiji, konačno dobiju autentičnog i na „nauci“ utemeljenog predstavnika u parlamentu. Za neznavene: radi se o ljekaru koji je tokom pandemije covida javno umanjivao opasnost i širio antivakserski sentiment. Sada je nagrađen za svoj populizam uprkos tome što je statistika neumoljiva: 2020. i 2021. godina Srbiji su donijele ubjedljivo najveću smrtnost nakon 1945. godine. Doktor je, uz sve, revnosni podržavalac ruske agresije na Ukrajinu i osoba koja se ruga tragediji ukrajinskog naroda, pa ima onih koji tvrde da će Putin, kroz lik doktora Nestorovića, biti taj koji će odrediti sudbinu buduće vlasti u Beogradu. Jer, vlast u glavnom gradu, kako sada stvari stoje, zavisi od toga kojem će se carstvu doktor Nestorović prikloniti.

Srbija je, dakle, u nedjelju izvela samo još jednu rutinski radnju ubacivanja glasačkih listića u za to namijenjene kutije. Dobro de, ne samo Srbija, nego i nešto i njeni zamišljeni djelovi, jednom kad bude Velika. Ovi novi Srbi, koji su riješili da prelome u glavU i izmijene svoju izbornu volju, dobili su svog izabranog doktora. Produkt adekvatan njihovim strateškim stremljenjima. Osobu čija istrajnost u mentalnim egzibicijama prevazilazi moći najnastranije imaginacije i dostiže neslućene visine ludila. Nešto poput onoga mita o „nebeskom narodu“.

Doktor Nestorović: Ravnozemljaška Srbija konačno dobila legitimnog političkog predstavnika

Birajući listu doktora Nestorovića kao jedinu novinu na političkoj sceni Srbije (sa velikih 5 odsto, rekao bi Vučić), ta nova Srbija pokazala je da njeni dometi završavaju na obodima planete Zemlje kao ravne ploče, dok sa likom Trampa i sve bolesni od korone slave smrt Ukrajinaca i brinu za Srbe „iz preka“.

Andrija, senza barba e cravatta

No, manimo se izbora u Srbiji. Oni su ionako stvar tamošnjih stranaka, javnosti, posmatrača i predsjednika Skupštine Crne Gore. Ups…To što se Andrija Mandić, glavom i bez brade pojavio na pobjedničkom presu Vučića i comp, najintrigantniji je detalj kojim se od neđelje uveče bavi ovdašnja javnost. I to je dobro. Neko je prosto konstatovao da to ipak nije opis poslova šefa crnogorskog parlamenta. Oni drugi, reklo bi se, reagovali su na način kroz koji provijava ljubomora što oni nijesu bili pored Andrije. Što drugo da vidim u reakciji Jakova Milatovića i ostatka „srpskog sveta“ u nas, u ćutanju Alekse Bečića i njemu sličnih, do da lideru svih Srba neće lako oprostiti to što ih nije poređao do Ane Brnabić i onog međeda iz Šumske, Dodika.

Ili, valjda treba da budemo počastvovani što je, po protokolu, Andriji pripao prvi, a Dodiku drugi red?! Čak i takvom Andriji koji je – kako je fino objasnio Slaven Radunović – tamo otišao kao prijatelj, zaboravivši čak i kravatu! Što bi tek bilo da je Andrija stavio kravatu? Je li baš kravata mjerilo državničkog odnosa prema izborima u susjednoj, međunarodno priznatoj državi? Ili bi bilo prigodnije da je Andrija, sa sve kravatom, uzeo mikrofon i (kao ekskluzivitet sa popisa) saopštio da mi više nijesmo Crnogorci, no Srbi, donijevši Vučiću sebe na dar – kao simbol uspjele asimilacije? Uostalom, Andrija nema ni bradu, pa je opet vojvoda.

Samo su falili Jakov i Jovana Jeremić

U prvoj reakciji na Vučićev pres, napisao sam na društvenim mrežama da je u TV kadru „srpski svet“ i da nedostaju Jakov i Jovana Jeremić da bi utisak bio kompletan. Na nečiju opasku da nedostaje i Dritan, objasnio sam da je i on sigurno bio tu. Ali, u nekoj korpi za otpatke u vidu potrošene papirne maramice koja više nikada nikome neće poslužiti nizašto, osim što će trunuti na nekom lokalnom smetlištu.

Jer, koja je razlika između Andrije i Dritana? Neću biti nov, ali ću reći: sa Andrijom nema foliranja. On ima jasan politički stav, transparentan je u iskazivanju svog političkog ubjeđenja, ne krije kojoj ideologiji pripada i rado bi nas vidio u okvirima Velike Srbije. Za razliku od njega, Dritan je sve to, ali i ponešto mnogo prljavije i po Crnu Goru pogubnije radio iz pozicije osobe koja je najprije prevarila dio crnogorskog biračkog tijela (uglavnom bivše liberala), činio niz svinjarija kakve sebi nije htio dozvoliti ni vjerski fanatik Zdravko Krivokapić – i na kraju, iscijeđen i islužen, bačen na smetlište istorije.

Ali, što ćemo sa ostalim dritanima koji su nakon famoznog 30. avgusta, što metodom prelijetanja, što zaslugama sa litija, uskočili u državne jasle i našim novcem unižavaju nesretnu Crnu Goru vodeći je ka nestajanju? Čime bi to neko mogao garantovati da ostaci Dritanove Ure, Bečićeve Demokrate, razni Civisi i slične trice i kučine, a SNP da ne govorimo, ne bi silno željeli da ih Vučić pozove za svoj sto i stavi na svoj platni spisak?!

Jedino što još nijesam načisto dok svakoga jutra gledajući Pink tv analiziram profil ličnosti Aleksandra Vučića, jeste kako to da čovjek još nije shvatio da je za „srpsku stvar“ u Crnoj Gori mnogo korisniji onaj soj političara koji se NE nalazi u bivšem Demokratskom frontu? Ne bih da mu dajem ideje, ali da sam (ne daj Bože) na njegovom mjestu, odvojio bih mnogo više miliona Judinih srebrenjaka za Bečića, Jokovića ili Jakova, nego na Andriju i Srpsku kuću! Takvi će završiti i najprljaviji posao za Srpstvo, a da to neće primjetiti, još manje im zamjeriti, preko 30% stanovništva Crne Gore.

Kako bi samo Jakov i Aleksa voljeli da su u neđelju veče probali Vučićev parizer

Andriji ne krije da je protivnik nezavisne Crne Gore. I zato se dva dana priča i piše samo o njemu. Istina, Andrija Mandić, dok nije bio na mjestu šefa parlamenta, nije ni imao priliku da srbuje našim novcem i u ime države Crne Gore. One Crne Gore koja je za njih u Srbiji bila vapaj za slobodom dok su tradicionalno, 500 godina, šetali opanke i nosili fesove. Sada bi ipak morao malo da pripazi što mu na toj poziciji pripada, a što ne. Da bude uz šefa druge države, dok se slavi pobjeda tamo neke stranke u tamo nekoj susjednoj zemlji, a ovamo predsjedava Skupštinom – e to zaista ne ide.

A vi ste tada ćutali

Rekoh već – srpska je stvar i neka se nose sami sa tim – kakav je rezultat postigao neki tamošnji nacista iz neke tamo stranke ili strančice. O Crnoj Gori – ispravite me ako se varam – svi misle jednako. Dobro de, neko bi je popio u jednoj čaši vode, nako bi je cijedio na slamčicu. Ali, dođe mu na isto. I neka mi niko ne kaže da je dovoljno to što Nenad Čanak ili Čeda Jovanović ponekad progovore neku afirmativnu o Crnoj Gori. Nema niti jedne stranke i niti jednog relevantnog političara iz te države koji ne misli da Crna Gora treba da nestane, da more nije srpsko, ili da naša istorija nije njihova. I zašto bih se sada prenemagao zbog tamošnjeg izbornog rezultata i kleo zlu sudbinu što nijesu bolje prošle tamošnje „proevropske“ stranke.

Napisao sam lani i opet ću: niko tako iskreno ne mrzi kao prosječan Srbin Crnu Goru. Niko nas ne bi suturao u „mutnu Maricu“, kao prosječan Srbin. Ničiji spisak „grijehova“ Crne Gore nije tako pun kao u Srbiji: priznali Kosovo, ušli u NATO, uveli sankcije Rusiji, „otišli bez reakcije“ 2006.! Da, ovaj posljednji grijeh aktuelizovan je čak i u ovoj predizbornoj kampanji – i to iz usta A. Vučića, jer on nikako ne shvata zašto su Tadić i društvo tako „olako pustili Crnu Goru da ode“ prije 17 godina! Baš me zanima kako bi to on. Što mislite?

Ali, ne manje nego „kako bi to on“, zanima me kako bi na “odlazak” Crne Gore danas reagovali Đilas, Šolak ili Marinika Tepić. Ili doktor Nestorović. I neka me Bog ubije ako bi reakcija bila suštinski drugačija od Vučićeve. Oni bi to izveli samo malo „nežnije“. I mi tako ne bismo niđe, da su se oni pitali. Mada smo i ovako došli na „niđe“.

Konačno, drago mi je što se toj „građanskoj“ i „evropskoj“ Srbiji (protiv nasilja) desilo nešto što se već tri decenije dešava nama, a o čemu oni nikada nijesu izrekli ni riječ protivljenja. A ćutanje je, znamo, odobravanje.

I srpski gradŽanisti počeli da reaguju na to što im sudbinu opredjeljuju glasači iz susjedstva

U Beograd je, da bi glasili, stiglo oko 40 hiljada žitelja bosanskog entiteta RS. Da odrede sudbinu Beograđanima. Da ih nauče što je najbolje za njih. Da im kažu kako nije evropski to što oni misle da je evropski, već da treba težiti onim vrijednostima koje oni donose iz zavičaja: Srebrenica, Mladić, Karadžić…ili njihov moto: „idemo u gradove da bijemo gadove“.

Znate, gospodo srpski gradŽanisti, sudbinu Crne Gore tradicionalno opredjeljuju isti takvi, oni koje smo ranih 90-tih otvorenog srca primili sa ratom zahvaćenih područja, a koji decenijama glasaju protiv svega što nosi prefiks „crnogorski“. I ne samo oni. I danas, kada su u Crnoj Gori izbori (ili popis stanovništva), pohode nas neki novi „vjernici“ iz Šumske, pa i iz vaše Srbije. Da nas nauče da nijesmo ono što jesmo. I da budemo kao oni.

Znate li onu – da zbog toga što ste vi svih ovih godina na to ćutali – više neće imati ko da progovori kada se to desi vama? I zabolje.me što ste i vi vidjeli i doživjeli ono na što smo mi već navikli. Jer, karma je kurva, izvin’te me što psujem.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije