Connect with us

Politika

Periferni put propagande

Published

on

Piše: Vlatko Sekulović

Propagandisti kojima je cilj da proizvedu promenu stava koja odgovara nameri propagatora oblikovanjem opažanja i manipulacijom razmišljanja čvrsto se drže određenih pravila, poput pravila KKK (ko, kako, kome) i „š“ (šta), a još je Aristotel navodio da su načini uveravanja zavise od karaktera govornika, stanja duha publike i dokaza ili nazovi dokaza. Ovo KKK pravilo je ključno u sastavljanju propagandističkih tekstova koji koriste periferni put ubeđivanja. Njihova karakteristika je da je akcenat na „stručnosti“ pisca i dužini teksta pokušavajući da utiču na stavove publike karakteristikama koje nisu suštinske za samu poruku. U centralnom putu ubeđivanja, za razliku od perifernog, akcenat je na činjenicama i njihovoj logičnoj povezanosti. Način perifernog puta propagande određen je i time da je publika više pod uticajem poruka kod kojih nije očigledno da su usmerene na menjanje stavova.

Vlatko Sekulović

Elaboracije rogobatnih jezičkih kompozicija „novocrnogorci“ predstavljaju perifernu propagandu. Radi se o plasiranju poruka u kojima nije očigledno da su usmerene na menjanje stava „Crnogorci postoje kao narod“ već ulivanja nesigurnosti u taj stav i njegovo postepeno preoblikovanje, radi uklanjanja nelagode, u centralni ideološki stav srpskog nacionalizma u vezi Crne Gore: „crnogorci su teritorijalna odrednica dela srpskog naroda, poput šumadinica ili piroćanaca“ odnosno „crnogorska zajednica ne poseduje neophodnu kulturnu i jezičku posebnost i samim tim nema potrebe da postoji politički kao suverena ili nezavisna zajednica u odnosu na Srbiju“. U kamufliranju ovog pokušaja identitetskog  preoblikovanja propagandisti plasiraju „kompenzatornu“, „omekšavajuću“ tezu o posebnosti istorijskog iskustva crnogorske političke zajednice kao identitetske osnove Crne Gore. Međutim, nelogičnost ovog argumenta sa prethodnim je očigledan, ako postoji posebnost istorijskog iskustva u formiranju političke zajednice, samim tim postoji i kulturna posebnost jer ideja o državi Crnoj Gori nije isto što i „Šumadija“ ili „Pomoravlje“, te posledično postoji i crnogorska identitetska posebnost koja prevazilazi puku teritorijalnu određenost „mačvanina“ ili „moravca“.

Cilj propagandističkih uradaka o ’’milogorcima’’ ili ’’novocrnogorcima’’ je da pobude određeno stanje duha kod publike negativnom asocijacijom, igrajući na emociju gađenja, u cilju umanjivanja značaja koje stanovnici Crne Gore daju svojoj posebnosti, a radi lakšeg identitetskog preoblikovanja i identifikacije isključivo sa konceptom Srbin/Srpkinja. Razlog upotrebe novokovanice je jasan, kako je u percepciji javnosti kvalifikativ „milogorac“ izgubio na „težini“, pokušava se plasirati drugi „pežorativni“ atribut poput kontekstualizovanog „novo“ kao lošeg, u odnosu na „staro“ kao dobrog, a ako taj ne „uhvati korena“ ili se promeni target političkog „etnizovanog“ izopštavanja prekrstiće se u npr. „spajkegorci“ kojim će kvalifikovati članove PES-a i druge političke neistomišljenike.

U perifernom putu propagande autori intenzivno koriste definicije sopstva pretpostavljene stručnosti te se potpisuju kao „politički teoretičar“, „politički analitičar“ i redovno se pozivaju na institucije čija su „ekstenzija“ ili „emanacija“, a koje imaju „naučni“, tj. „stručni prizvuk“, poput „Instituta za napredne studije“ ili „Instituta za evroazijske studije“. Pošto ubeđivanje nije zasnovano na snazi argumenata, usled njihove nedokazivosti ili nelogičnosti, ono mora biti „učvršćeno“ pretpostavljenom stručnošću radi uticaja na publiku putem karakteristika koje nisu suštinske za samu poruku, jer se etnička pripadnost ne dokazuje, a propagandista upravo pokušava da „dokaže“ nepostojanje određenog identiteta.

Takvi su tekstovi redovno predugački i pretrpani stranim rečima ili „zvučnim“ konstruktima poput „kolektivno Mi“ ili „značajno Drugo“.  Besomučno citiranje poznatih ličnosti, nespornih autoriteta u oblasti koja je predmet teksta propagandista, koristi se radi pozitivne asocijacije i kao nazovi dokazi.  Nešto slično je i autor ovog teksta uradio ukazujući na Aristotela, kako bi „učvrstio“ svoje argumente, ali je namerno propustio da navede druge mislioce posebno iz oblasti socijalne psihologije koji obrađuju teme „centralnog i perifernog puta ubeđivanja“, „propagande“ ili  „kognitivne disonance“.

Summa sumarum, („smeh vrabaca iz off-a“) propagandista tlapnjom o „novogorcima“ suptilno, „mekano“ podmeće „otadžbinski“ projekat sudbinskog vezivanja za Srbiju, umesto samoodređujuće Crne Gore, vešto maskirajući činjenicu da srpski nacionalizam nijednoj etničkoj grupi, čak ni Srbima, ne daje sigurnost pretnjom stalnog stanja rata za teritorije.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije