Povratak sluge Golubana

Piše: Milenko A. Perović

Velikosrpski ideolozi, političari, planeri i terenski radnici nikad za zli rad protiv Crne Gore nijesu u njoj mogli naći ljude od vrijednosti. Od crnogorskog nacionalnog korpusa uspijevali su otrgnuti i u svoju službu staviti samo loše karaktere, sitne račundžije, ablećine i zavedene neznalice podložne prevarama “nacionalnih” mitomana.

Morali su se u Crnoj Gori uvijek oslanjati na antropološki i moralno najlošije “elemente.” Od njih su stvarali kohorte svojih slugu i petokolonaša, sitnih doušnika, špijuna i štetočina. Nijesu mogli naći boljih terenskih radnika u specijalnom ratu “srpstva” protiv Crne Gore koji bez prekida traje evo već preko vijek i po.

Danas je cjelokupna “pobjednička većina” s potonjih parlamentarnih izbora sačinjena isključivo od takvih “elemenata.” Kad bi se s Diogenovom lampom zašlo među njih s namjerom da se nađe čovjek, poražavajući bi bio tragalački učinak!

Činjenica je da su se izuzetno namnožili  da im nije bilo teško da se dokopaju vlasti. Njihova brojnost ne osporava očiglednu činjenicu da su plaćene sluge Beograda i Moskve te izdajnici vlastite domovine! Izdaja se ne mjeri brojem izdajnika, nego kažnjivošću izdajničkih radnji koje tretira Krivični zakonik.

Uostalom, većinska se Crna Gora 1942-1943. godine bila priklonila četništvu i zajedno s njim ugazila u nacionalnu izdaju. Ipak je Crna Gora uspjela da se makne s toga zloga puta i stupi u red jugoslovenskih republika koje su najviše dale za pobjedu Partizanskog pokreta i stvaranje federalne Jugoslavije!

Domaći primitivizam je bio najopakiji i najuporniji neprijatelj Crne Gore i Crnogoraca tokom hljadu godina! Beogradska anticrnogorska strategija uvijek je za najpouzdanijeg svog saveznika u Crnoj Gori imala primitivizam jednog dijela Crne Gore. Taj je primitivizam rodio crnogorsko četništvo u Drugom svjetskom ratu. On je u AB kontrarevoluciji razorio socijalističku Crnu Goru i doveo do jačanja neočetništva. Primitivizam je doveo do stvaranja prve i druge “demokratske” Vlade!

Protiv primitivizma i njegovih ideoloških, političkih, duhovnih i kulturnih derivata vijekovima je građena i održavana crnogorska nacionalna ideologija – čak i kad je nije uvijek pratila odgovarajuća praksa – najdubljeg prezira prema svakome ko se sluganjski stavljao u službi neprijatelja Crne Gore i Crnogoraca. Svaki put kad je slabilo djejstvo te ideologije, Crnogorci su bacani u vrtlog primitivizma koji je zakonomjerno proizvodio izdajnike i veleizdajnike.

A onda je došao dvadeseti vijek! U njemu se slomila ova ideologija. Svima koji su se mislili okoristiti izdajom Crne Gore, bili su otvoreni široki putevi. Žbiri, ližisahani i izdajnici smislili su “ujediniteljske” ideološke razloge da se stave u službu velikosrpskim neprijateljima Crne Gore. Smislili su i ciničnu “filozofiju” snalaženja koja ne mari za moralne skrupule.

Nijesu se stiđeli da sebi stalno traže gospodare i služe im protiv Crne Gore. Dobar im je bio svaki gospodar od koga se moglo lijepo živjeti, koliko god da je mislio nanijeti zla Crnoj Gori i Crnogorcima. Razvili su i umijeće mijenjanja gospodara kao prljavih čarapa. Bitno im je bilo da imaju gospodare i da ih zapadaju mrvice s njihovih sofri.

U ogromnoj koloni crnogorskih slugu, kamerdinera, skutonoša, marioneta, podrepaša, trabanata, poslušnika i seiza velikosrpskih gospodara posebno mjesto zaslužuje jedan rajetnik koji je cijelog života glumio gospodstvenost i svjetski šlif.

On je paradigma crnogorskog slugeranjstva. U umijeću “sasluživanja” dostigao je, ako nije i nadmašio najslavnije crnogorske slugeranje rasute po “svim srpskim zemljama!” Malo je kome od njih uspjelo da za života promijeni onoliko gospodara koliko ih je on promijenio, čak i “politički” i “karijerno” nadživio! S naše je strane dosta davno i više nego zasluženo dobio kodno ime – sluga Goluban! Koliko god da je glumatao Evropejca, bio je i do danas ostao epski obrazac sluge!

Vrhunac karijere ovoga sluge događa se u pokušajima četničke “pobjedničke većine” s potonjih parlamentarnih izbora da ga isturi na premijerski položaj u trećoj anticrnogorskoj vladi zaredom. U takvoj Vladi, on bi mogao i dalje biti samo sluga koji glumi gospodara. Bio bi to ujedno i krešendo svih ambicija i želja ovoga longitudinalnog seiza.

Suverenistička Crna Gora je taman i zaslužila da se nad njom – makar i formalno – zaglavari sluga Goluban! Možda bi tada počela ozbiljno razmišljati kako je dospjela u takav ponižavajući položaj i kako se misli iščupati iz njega!

Da bi se bolje razumjela dubina poniženja koja se sprema Crnoj Gori sa slugom Golubanom kao premijerom, valja se spomenuti  njegove duge slugeranjske karijere. Koga je sve tokom četiri decenije on služio kao visokotrenirani sluga? Je li ikada služio ikome koga  nesretni tok novije povijesti u Srbiji i Crnoj Gori nije izdacio na površinu vlasti i moći?

U socijalističkom periodu počeo je njegov kamerdinerski uspon u hijerarhiji skutonoša crnogorske vlasti. Od barskog malog od kužine stigao je do ministarskog položaja u crnogorskoj Vladi, a onda i do diplomatskih namještenja po zemljama Trećeg svijeta. Kad je prestao “komunizam,” postao je antikomunista. Obračunavao se s njim onako kako su to umjeli samo oni koji su se najviše od njega okoristili.

Sluga Goluban je uspio politički vješto “preživjeti” AB kontrarevoluciju. Novi gospodari uvijek zadrže nešto od staroga personala. Pod „mladim rukovodstvom“ stekao status visoko kotiranog kamerdinera.

Ubrzo je procijenio da se na crnogorstvu ne može daleko stići, nego je ono još i povezano s velikim rizicima po uzornu karijeru seiza. Sve karte je bacio na slugeranjsku službu režimima Slobodana Miloševića i Vojislava Kortunice. Ziheraški je računao da ne može izgubiti ako se stavi u službu nacionalističkog Beograda. Postao je tada sluga Goluban velikosrpskog nacionalizma.

U opisu službe – od tada do danas – stoji mu stalna obaveza da se hvata u svako kolo protiv  Crne Gore. Ko nije slušao ni gledao kako on po italijanskim televizijama “širi istinu” o onome što se dešava na jugoslovenskim prostorima – koje je mljela velikodržavna soldateska njegovog gospodara – taj ne može do kraja shvatiti kako izgleda moralno stropoštavanje jednoga sluge.

Kad je zakoračio u zonu neljudskosti, sluga Goluban je morao pristati na sve naloge i zadatke koje mu izdaje velikosrstvo. Dobro je zapamćen njegov silni agitatorski rad protiv održavanja Referenduma o državnoj nezavisnosti Crne Gore. Zapamćeno je i njegovo sasluživanje u štabovima za ometanje Referenduma.

Zapamćeno je i kako je „medijskom magnatu“ prodavao svoje slugeranjske usluge. Jednom je pokušao biti batina u obračunu profesora računa s crnogorskim intelektualcima iz dijaspore. Krivica ovih intelektualaca bila je što svim srcem podržavaju nezavisnost i suverenost Crne Gore. Krivica im je bila i što su prozreli anticrnogorski rad „medijskog magnata.“ Krivica im je bila i što su shvatali ko su plaćene sluge velikosrpstva. Nije se sluga Goluban dobro proveo u ulozi ućerivača srpstva u Crnogorce! Nije ga to omelo u čvrstoj odluci da i dalje neumorno služi!

Kad po zapovijesti Beograda i Moskve, sluge sebi biraju „vođu,“ zakonomjerno je da izaberu najsluganjskijeg među sobom. Misle oni tako slukaviti da im izabrana slabotinja od sluge neće smetati da njime lako manipulišu i gospodare mu.

Sluga Goluban je svojevremeno prihvatio da bude „liber opozicije.“ Pod stare dane, ipak je to bila stagnacija u karijeri sluge, jer je prihvatio da bude konjovodac četničkom „vojvodi“ i njegovoj antropološkoj stokupljevini.

Kad je propao kao „lider opozicije,“ četnička stokupljevina ga je isturila da glumi predśedničkog kandidata. Iako je bilo zakonomjerno da i u toj „misiji“ mora propasti, frapantno je bilo otkriće da sluga Goluban ništa ne zna o vitalnim funkcijama crnogorske države i društva. Osim vreće besmislenih fraza – koje je rođeni sluga tokom dugih godina napabirčio od svojih gospodara – kao diplomorani politikolog pokazivao je zapanjujuće neznanje o stvarima iz svoje struke.

Sad kad se dokopao lažne premijerske kandidature, ne može skriti radost vječitog sluge kome se pričinilo da zaista i napokon može postati gospodar! Uistinu, čak i kad bi postao premijer, ne bi bio gospodar. Njemu bi gospodari postali beogradski diktator i šef ruske države.

Kako bilo, ipak bi to bio krešendo karijere jednoga kamerdinera. Mala li je stvar započeti kao sluga lokalne barske vlasti pa postići da budeš sluga Beograda i Moskve!