Sprema li vojvoda revoluciju?

Piše: Nebojša Redžić

Da bi Andrija Mandić sproveo u djelo svoju najavu da će organizovati ustavotvornu skupštinu i tako srpskom jeziku dati status službenog, Crna Gora bi morala biti nova država, koja je upravo promijenila državno-pravni status ili izvela revoluciju. Budući da o nekom novom referendumu o državno-pravnom statusu ne može biti ni govora jer je tek 18 godina od kada je Crna Gora stekla nezavisnost, Mandić će morati da potraži saglasnost Aleksandra Vučića za početak revolucionarnih akcija. 

Doduše, Mandićeva većina od 30. avgusta zdušno se potrudila da za ove četiri godine poruši i nagrdi sve što je mogla mirnim putem, pa se postavlja pitanje ima li potrebe da se oružanim putem dovrši zadatak dobijen iz središta “srpskog sveta”. Ipak, Mandić je još dok je bio opozicionar sam priznao da ima ekipu, da ima zakopano oružje i da ga ne dijeli mnogo od nakane da sve crnogorsko dokrajči sa psima rata i novoregrutovanim junošama iz pravoslavnih bratstava kojima su prve riječi koje su progovorili bile: mrzim Crnu Goru. 

Andrija Rajo Mandić u svom prirodnom okruženju – na ulici

Do zore bi se moglo nabrajati što su sve oslobodioci oslobodili od kada su zauzeli pozicije vlasti. Od uništenja domaće avio kompanije i formiranja nove sa nula eura i nula učinka za četiri godine, pa sve do pokradenog popisa u kome su ključnu ulogu odigrali popisni turisti iz BiH. Mandićeva vjerujuća ekipa inaugurisana u manastiru Ostrog jedino još nije udarila u ovdašnji krš, pokazujući da više nego Bog đavola mrzi sve crnogorsko. A tako lijepo govore o dijalogu i pomirenju. 

Posljednji veliki izum srpskih eksperata za Crnu Goru iz Francuske 7 u Beogradu, plasiran je Andriji Mandiću kao recept da srpski jezik, koji čak ni na pokradenom popisu nije prešao više od 43% kako vele, “govornika” (a polovina su nepismeni), milom ili silom postane službeni. 

Ali, to neće ići bez radikalnih poteza koji bi Andriju Mandića svrstali u red vođa revolucije ili inicijatora nasilne promjene državno – pravnog statusa Crne Gore. Jer, ako je Ranko Krivokapić za 17 godina koliko je proveo u bivšoj vlasti uradio nešto mnogo dobro, to je način na koji je “zaključao” moguće ustavne promjene koje bi otvorile mogućnost da se Ustav svako malo mijenja zavisno od trenutne volje neke političke većine. 

Ustav Crne Gore Mandić može promijeniti samo revolucijom ili ustavnim pučem

Mogao bi vojvoda da krene i drugačijim putem. Recimo, da u saradnji sa ministrom Krapovićem krene u protivustavnu i protivzakonitu smjenu nosilaca vlasti – što se razlikuje od revolucije – pa da sa onim što zovemo Vojska, izvrši državni udar. Ne onaj koji mu je nevješto prikačio Milivoje Katnić, nego pravi državni udar. No, kladim se da bi Mandiću više legla revolucija. Iako postoje i druge opcije. 

Ako bi, dakle, Andrija Mandić želio biti legalista, što bi mu i priličilo kao šefu zakonodavnog doma države Crne Gore, onda bi morao da zna da se ustavne odredbe o jeziku mogu promijeniti jedino na način na koji propisuje član 157 Ustava, a to je dvotrećinskom većinom svih poslanika uz potvrdu na referendumu od 3/5 svih birača u Crnoj Gori. I nikako drugačije. Ponajmanje ustavotvornom skupštinom jer se one, ponovimo, održavaju po pravilu nakon promjene državno-pravnog statusa jedne države ili radikalne promjene sistema vladanja.

Posebno je simptomatično da Mandić mogućnost održavanja ustavotvorne skupštine pominje kao alternativu nemogućnosti dogovora. “Ukoliko ne budemo mogli da napravimo dogovor, shodno tekovinama i najboljim praksama razvijenog svijeta, postoji rješenje, a to je pravljenje ustavotvorne skupštine”, rekao je Mandić. 

E pa sad, vojvodina spremnost na dogovor (s kim?) nekako mi liči na ono “pomirenje” koje zdušno, već četiri godine zagovaraju “oslobodioci” koji nikada nijesu eksplicirali sadržinu tog pojma u njihovoj izvedbi. A ono – vidjeli smo na djelu – podrazumijeva mirenje sa sudbinom svih nesrba u Crnoj Gori da je država pala u ruke sljedbenicima ideologije koja je vjerno služila nacističkom okupatoru. I da, shodno “pomirenju”, treba da imamo podaničku svijest, servilnost do neba i služenje svemu što Crnu Goru vodi u nestajanje. 

E pa, vojvodo, nećemo se miriti. Ni sa takvom sudbinom, ni sa logikom po kojom je služenje tuđinu – bio on Švaba, Talijan, Srbin ili Osmanlija – vrlina koja bi morala postati pomiriteljski standard.