Connect with us

Tema

Lažni car Dritan Mali

Published

on

Piše: Nebojša Redžić

Može slučajni anticrnogorski premijer Dritan Abazović u svom izdajničkom pijanstvu ponovo i ponovo ići u Patrijaršiju kod mitroplita Crkve Srbije Prleta Perića, može tamo kleknuti i zatražiti oprost što nije ispunio obećanje da će mu na oltar prinijeti temeljni ugovor, može učestvovati čak i u nekom bludnom piru sa Porfirijem i novim kontigentom srpskih dječaka, ali to mu neće pomoći da svojoj izdaji udahne pravni osnov.

Već od svih crnogorskih Srba: Dritan Abazović

Međunarodno javno pravo je jasno: tzv. SPC nije subjekat međunarodnog javnog prava i nema status državne crkve. Temeljne ugovore mogu da sklope samo države. Odnos države Crne Gore i četiri eparhije SPC u Crnoj Gori može biti definisan jedino ugovorom i to istim onakvim kao sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom u Crnoj Gori i takvi akti se zovu Ugovori o uređenju odnosa od zajedničkog interesa.

Uzalud mu je na sjednici Vlade ovu situaciju naslikao Ranko Krivokapić, uzalud mu je Dragutin Papović iz DPS-a predočio sjajnu pravno-istorijsku analizu iz koje je i polazniku večernje škole opismenjavanja u Surdulici jasno u kolikoj je zabludi maleni Ulcinjanin sa viškom nadmenosti i manjkom intelekta. Abazović je na toj istoj sjednici, ponovio da će temeljni ugovor biti potpisan i da on tu ne vidi razloga za tenzije. Opet je mališa sa napoleonovskim kompleksom s visine demonstrirao sav očaj projekta tzv. manjinske Vlade u kojoj on, u umišljenoj veličini, želi svoju izdaju crnogorskih državnih i nacionalnih interesa prinijeti na tacni Aleksandru Vučiću sa lakoćom kojom je nekada otvarao suncobrane na Velikoj plaži.

“Način na koji je ovom pitanju pristupio premijer Abazović je primjer opasne kombinacije neznanja, loše namjere i protivzakonitog skrivanja pregovora i nacrta ugovora od javnosti”, napisao je u briljantnoj analizi Papović, dajući tako ovom problemu najveći doprinos koji je ikada stigao iz redova DPS-a kada je na dnevnom redu pitanje crkve.

Problem je samo na koju kartu igra kudravi Abazović sada, kada je pritisnut uz zid nespornih pravnih i istorijskih argumenata. Ti su argumenti obesmislili njegovu namjeru da Crkvi Srbije omogući status državne crkve u Crnoj Gori, onakav dakle kakav nema ni u matičnoj državi Srbiji. Možda mu je adut nemanje adekvatnih institucija u državi koje bi reagovale na pravne manjkavosti ugovora koji on ima namjeru da potpiše, pa misli da može zamajavati cjelokupnu javnost samoobmanom o “skidanju sa dnevnog reda važnog pitanja”. Moguće je da su mu podršku u naumu da svetosavsku ideologiju krvi i tla nametne kao vrhunski moralni ideal Crnogorcima, dali mentori sa Zapada zarad mira u kući. Ili se, pak, neženja sa juga toliko uživio u ulogu mesije, da su mu jelek, anterija i opanci, o šajkači da ne govorimo, postali metafora evropskog puta Crne Gore i ponavljanje istorije u kojoj lažni car, ovoga puta imena Dritan Mali, dolazi da podivljala plemena dovede u red.

Nevjerovatne sličnosti dvojice “malih”

Nekoliko zajedničkih osobina sa Šćepanom Malim ima aktuelni, slučajni crnogorski premijer. Prva je da je nepoznatog porijekla. Jer, ono što on demonstrira iz dana u dan, nikakve veze nema sa viteškim albanskim narodom sa kojim Crna Gora – ni u prošlosti ni danas – nikada nije imala problema. Sa njime – ima.

Poput Šćepana Malog, učvrstio je centralnu vlast. Sve druge grane vlasti tu su da odigraju samo epizodnu ulogu u realizaciji koznakakvog aranžmana koji je za Crnu Goru zamislio Gabi Eskobar i u kojem je glavnu ulogu dodijelio upravo njemu. Po modelu: što bezličniji gospodar, to veća mogućnost da aranžman uspije.

Za vrijeme vladavine Šćepana Malog, Turci su, nakon bitke na Ostružskom klancu, imali jedan od najsnažnijih udara na Cetinje, pokušavajući da ga zauzmu. Ipak, to im nije pošlo za rukom, iako su upotrijebili moćno naoružanje. Da su imali suzavac i bojne otrove, svakako da bi ih iskoristili. Istorija ne bilježi tačan datum bitke, ali se zna da je u pitanju 1768. godina. Vrlo je moguće da je u pitanju bio 5. septembar jer se, kažu, istorija ponavlja – nekad kao tragedija, a nekad kao farsa.

Lažni car Šćepan Mali – samozvani crnogorski gospodar

Iste godine, Šćepan Mali odbio je zahtjev Rusije da joj se pridruži u ratu protiv Turske. Ne znam je li lažni car tada posjetio Stambol, ali paralela sa Ukrajinom i sankcijama Rusiji – stoji. Rusi Šćepana nijesu podnosili, čak su prema njemu zagovarali otvoreno neprijateljstvo. Današnja Rusija nije se izjašnjavala o novoj lažavini u Crnoj Gori zvanoj Dritan Abazović, ali je nesumnjivo njihov stav nalik onome o Šćepanu Malom. Samo što je odnos prema Ukrajini jedna od rijetkih stvari kojom se Dritan može pohvaliti.

Nećete vjerovati, ali Šćepan Mali učinio je sve da se u Crnoj Gori dogodi popis stanovništvaDesilo se to avgusta 1773. godine, kako bi se dobili podaci o stanovništvu i imovini. Istina, Šćepan nije insistirao na izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti jer su u tadašnjoj Crnoj Gori svi bili Crnogorci, za razliku od današnje gdje je posrbljavanje pod Dritanom ušlo u završnu fazu.

Abazović na putu “od niđe do niđe”

Šćepan Mali je gradio i puteve. Nije zabilježeno da je želio autoput do Boljara, ali je svakako u graditeljstvu ostavio trag. Ono gdje Dritan nema nikakvu šansu da mu parira jeste podatak da je za samo šest godina vladavine, Šćepan Mali u Crnoj Gori postavio temelj za reforme koje je nadogradio naredni crnogorski glavar, Petar I Petrović.

Postoji nešto u čemu se Šćepan Mali nikako ne može porediti sa još manjim Dritanom. Naime, ovaj prvi razdvojio je svjetovnu od crkvene vlasti, što je značilo prekid u vladavini dinastičke kuće Petrović Njegoš. Dritan Abazović, ne samo da nije sačuvao razdvojene svjetovnu i crkvenu vlast koje su u Crnoj Gori takve bile i prije njega, nego je sluganstvom prema Crkvi Srbije, klerikarizacijom društva kojoj je dao značajan doprinos i klečanjem pred srpskim popovima koji su blagosiljali ratne zločine 90-tih, ostavio sramotan trag u crnogorskoj istoriji.

Paralelu sa krajem vladavine Šćepana Malog i  nadam se, skorim Dritanovim političkim krajem, neumjesno je praviti. Izvjesno je samo da će mu “glave doći” neko iz vlastitog okruženja.

Crnu Goru tretira kao Moskva Marijupolj

Odista je težak posao tražiti razloge Abazovićeve poniznosti pred ideologijom “srpskog sveta”. Moguće je da je odgovor na tu zagonetku posve jednostavan i leži u Vučićevom srebrenjacima koje mu je ovaj iskeširao kada je uoči prošlog ljeta letom iz Tirane putovao u Beograd. Možda razloge treba tražiti u genetskoj predisponiranosti malenog Dritana za služenje tuđinu – i otac mu je na Gazimestanu dao podršku ratnoj Miloševićevoj politici. Najgora od svih varijanti po Crnu Goru bila bi ona po kojoj je on odabran od strane zapadnih “prijatelja” da bude egzekutor nad crnogorskim identitetom zarad zadovoljenja hegemonističkih apetita ideologa SANU i Crkve Srbije.

Na raportu kod gospodara

Što god da je u pitanju, teško je ne uočiti da Abazović svoju misiju obavlja katkad podlo i sa neskrivenim ubjeđenjem u ispravnost onoga što radi, a nerijetko sirovo i siledžijski, tretirajući tradicionalnu Crnu Goru kao Moskva Marijupulj.

Taj mladić benigne pojave, lišen ideja i vizije u bilo kojoj oblasti, djeluje nerijetko kao osoba na koju se treba sažaliti jer se, kao pile u kučinu, upleo u nešto čega nije ni vrijedan ni dostojan. Tu, naravno, mislim na funkciju koja mu je nekim čudom pripala. Ipak, sagleda li se način na koji djeluje, surovost kojom razara ionako tanan državni i identitetski oklop Crne Gore, prije bi se reklo da se radi o beskrupuloznom tiraninu kojem nije ništa sveto i koji bi – kada bi ga zapalo – rado postao grobar crnogorske državnosti i neko ko će označiti kraj njenog milenijumskog trajanja.

Eskobar sa svojom marionetom

Da je Abazović samo marioneta za razne uloge koje mu dodjeljuju zapadni partneri, ipak nije sporno. Kada su shvatili da koncept Krivokapićeve apostolske Vlade nije vrijedan podrške jer je antipod zapadnim vrijednostima i ruganje civilizaciji, vjerovatno su nevoljno, bez mnogo mogućnosti da biraju, pomislili da bi Dritan mogao postati “igrač zadatka” i za neku novu viziju Crne Gore.

Problem je, dakle, ako Zapad zaista želi onakvu Crnu Goru kakvu nam servira Dritan Abazović. Okrenutu “Otvorenom Balkanu”, kao kraju snova o Evropskoj uniji i supstitutu za našu nedostojnost da budemo dio porodice civilizovanih država. Podređenu “srpskom svetu” u čijem središtu stoji Crkva Srbije kao moralni imperativ kojem se jednom moraju pokoriti i preostali nacionalni Crnogorci. Ubogu provinciju koja je dužna da igra po nalozima zapadnih partnera u zamjenu za vječito aktuelno obećanje o tobože evropskom putu i vrijednostima koja ćemo jednom dostići.

Varaju se svi koji misle da je Crna Gora prvo na šta pomisle važni ljudi na Zapadu kada ujutru otvore oči. Nijesmo mi slučajno označeni kao “periferija periferije” o kojoj se rasprave vode samo uzgred, u uglu neke kafane u predgrađu Brisela u koju su zaglavili evropski činbenici nakon napornog dana.

Crna Gora nikada nije bila, niti će uskoro biti faktor od koga zavisi bilo šta na Zapadnom Balkanu. Teško da bolji status u očima briselskih ili vašingtonskih diplomata ima i 10 puta veća Srbija, čiji lideri prkosno umišljaju da su neka veličina i da od njih nešto zavisi.

Zato nam je, valjda, i zapao Dritan. Vjerovati je da bolje nijesmo ni zaslužili. Jer, on je onakav kakvi smo većina nas. Izgubljen, nedovršen, bezličan… U takvoj Crnoj Gori, nažalost, svi scenariji su mogući. I u prošlosti su na planeti Zemlji nestajala carstva, države, narodi, jezici… pa nije zabilježeno da se neko zbog toga pretjerano uzrujavao.

Ne moramo biti naročito vispreni da bismo shvatili kako smo nama – ostali samo mi. Ne uzdignemo li se, ne poradimo li na svome identitetu i integritetu, ne izborimo li se sami za svoje trajanje, to umjesto nas neće učiniti niko. Vrijeme nam lagano ističe.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije