Povežite se sa nama

Tema

Redukcionizam

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Slobodan L. Jovanović

Da na početku razjasnimo što znači pojam redukcionizam. Redukcionizam je iznošenje  stava da je dovoljno navođenje jedne vrste činjenica, dok se za druge smatra da su nebitne.  Ni sam nijesam siguran da li ovaj pojam izražava najbolje situaciju na Cetinju oko izbora lokalne vlasti, jer sumnjam da se u ovom slučaju radi o namjeri da se redukcijom razlozi učine jasnijim, više se čini da se pokušava tim načinom relativizovati politički oportunizam, nemoral i kratkovidost. Ovo potonje samo ako vjerujemo u dobre namjere u smislu izlaska iz agonije u koju je Crnu Goru uvela velikosrpska vlast.

Ne bih se bavio političkim svingerajem na Cetinju, u kojem može svako sa svakim, smatrajući da je dovoljno štete urađeno time što se preko društvenih mreža doskorašnji prijatelji i saborci gađaju svakakvim izlučevinama i međusobno vrijeđaju na nedoličan i pritupast način, da nijesam odgledao nastup Raška Konjevića na podgoričkoj Gradskoj televiziji, u emisiji poštovanog Senada Pećanina „Hej Sloveni“. Pade mi na pamet onaj nastavak „… i ostali, debelo smo zaostali“. Iako vjerujem da se g-din Pećanin naslušao političkog licemjerja po BiH u ogromnim količinama, čini se da je bio iznenađen u kojoj mjeri je Raško Konjević spreman sebe degradirati kao nekoga ko je imao političku težinu, obraćajući se sudionicima u studiju i javnosti kao da smo svi ometeni u razvoju. Upotrijebiću taj izraz Andreja Nikolaidisa. Njegov pokušaj uzdizanje sitnog oportunizma na nivo samorazumljivog principa je samo u potpunosti razgolitio amoralnost onoga što je uradio SDP na Cetinju. „Ljude uče da govore, a međutim, glavna je nauka kako i kad da ćute“, pisao je Lav Tolstoj.

Mi i inače živimo u vremenima kad se ljudskoj riječi ne vjeruje, kad ona služi samo da zavara trag, da se sakrije, da se ponašanje, iskrenost i povjerenje gube u međuljudskim komunikacijama. Istina je da prijemčivost građana za populističke ideje raste, to je bilo vidljivo i u potonjih godinu i četiri mjeseca sada već vlade u tehničkom mandatu, kada se jeftinim trikovima kupovala naklonost građana, ali misleći ljudi očekuju i vjeruju da je jedini izlaz Crne Gore iz pandemonijuma u kojem se nalazi, politika koja neće obmanjivati građane, koja će istinom i transparentnošću građane učiniti saučesnicima u donošenju i teških odluka, kojima se neminovno moramo nadati. Vremena su sve samo ne regularna. Uostalom, u Crnoj Gori se vazda insistiralo da se riječi olako ne izgovaraju, da se strogo vodi računa o njihovoj težini, o njihovom značenju prije nego što se izgovore.

SDP se nije samo zadovoljio time što se pukom aritmetikom dokopao mjesta gradonačelnika i drugih funkcija u opštini, već pokušavaju redukcijom argumentacije na polje rupa na ulicama, kanalizacije i vodovoda da teorijski utemelje svoje gledište, da nas ubijedi kako je njihov potez nešto sasvim normalno. Vjerovatno bi to i bilo prihvatljivo da mi živimo u okolnostima koje nijesu kakve jesu. Čak i politički diletanti znaju da u politici ništa tako dobro ne uspjeva kao uspjeh. Empirijski je lako dokazivo da partije koje se penju na društvenoj ljestvici uvećavaju svoje članstvo i podršku, postaju atraktivne za mnoge koritare, preletače i one koji u njima vide neki interes, śetimo se one rečenice „kad vi budete vlast glasaću za vas“, kao što i partije koje ne ostvaruju uspjeh imaju obrnutu krivu. Postavlja se pitanje što je bio cilj SDP-a, sem da osvoji funkcije u gradu? Da li je to nerealna ambicija da zauzmu mjesto DPS-a u hijerarhiji indepentističkih stranaka time što će da naude DPS-u i od njega načine gubitnika cetinjskih izbora, ili tu ima ličnoga još iz vremena kada je Milo Đukanović prestao da bude ”najznačajnija ličnost crnogorske istorije” i postao neko ko je „razbio SDP“ izdvajanjem SD-a iz nje? Ako je ambicija da postanu značajniji u indenpentističkom bloku onda je to jalovo očekivanje, jer nakon abominacije na Cetinju mogu samo očekivati novo osipanje i cijepanje. A da su načinili štetu indepentističkom boku, apsolutno jesu, naročito uništavajući sinergiju, zajedništvo u otporu procrnogorskih građana anticrnogorskoj vlasti. Belveder je samo vrhunac te sinergije. I simbol.

Profesor sociologije Ratko Božović je dosta riječi posvetio pojavi da ljudi ne idu za idejom, nego za autoritetima. Postavlja se pitanje kako je moguće da se pregovaralo sa nekim dva mjeseca, da je opšte raspoloženje u independističkom dijelu građana bilo za objedinjenje suverenista, a da se nakon neprincipjelnog formiranja vlasti na Cetinju, iz dijela sljedbenika SDP-a krenulo sa asortimanom optužbi prema DPS-u iz repertoara Ure, Demokrata i DF-a? Da se ljudi povijaju za ponašanjem partijskih rukovodstava, a ne za sopstvenim mišljenjem?  Svakom društvu prijeti mogućnost moralnog pada i amoralizma. Ta mogućnost veća je u društvima koja preživljavaju krizu: ekonomsku, socijalnu, nacionalnu, političku, zdravstvenu ili neku drugu. Iako to važi za sve države bivše zajedničke nam zemlje, nekako mi se čini da je Crna Gora najviše posrnula u tome.

Iako nijesam prećerani fan beogradskog Van Goga, valjda što imam previše dobre muzike u ušima, dok ovo pišem vrzmaju mi se kroz glavu stihovi njihove pjesme: „Više se ne zna ko je ko, ne zna se i niko ne zna ko je lud, ne zna se“. Društvo u kojem se građani ne udružuju na osnovu društvenih i moralnih vrijednosti, na osnovu određenih ideoloških matrica, već se vode isključivo sopstvenim i izvanjskim interesima teško da može izaći na zelenu granu. U društvu nemorala nema ni moralne osude, pa nema ni griže savjesti, stida, a ni prezira. Mnogi će lako optužiti protekle vlasti, čiji je stožer bila DPS, kao krivca, ali, bez obzira na sve mane koje vuče za sobom DPS, višestruko uvećavane i spinovane, njihove zasluge su stostruko veće. Jer ne želim ni da zamislim kako bi izgledala Crna Gora u moralnom i svakom drugom pogledu da dijeli teritoriju i društvene vrijednosti sa Vučićevom Srbijom. Kao žrtva svakodnevnog populizma, izvrtanja istine, okretanja činjenica naglavačke, političke bestijalne kampanje u toj i takvoj Srbiji, kao vrlo iskusan u njihovom prepoznavanju, gotovo veteran, vrlo dobro razlikujem suštinu od njenog zamagljivanja kada je u pitanju Crna Gora.

Upravo stoga se ne mogu oteti utisku da su pregovori između SDP-a i DPS-a bili najobičnija simulacija, izgovor, a da je rezultat bio već unaprijed određen. U potonje vrijeme smo se naslušali besmislica o narooodnoj volji i njenom negiranju, kao da predstavnički sistem nije tako koncipiran da se izborima volja građana predaje partijama, a nepoštovanje te volje kažnjava na izborima. Što i očekujem da će biti posljedica infamantnog ponašanja SDP-a na Cetinju. Tome se, naravno, ne radujem, kao što se ne radujem njihovom ponašanju evo već 7 – 8 godina, iako sam prije toga bio njihov veliki podržavalac. Takvo ponašanje SDP-a, licemjerno pozivanje Bečića iz Demokrata da se ne demonstrira dok mu mjesto predśednika parlamenta nije bilo ugroženo, slično ponašanje DF-a dok nijesu shvatili da su izvisili u budućoj priči o manjinskoj vladi, sve to govori o žalosnoj istini da se večina partija ne mogu smatrati državotvornim i da im je partijski interes, kroz njega i lični, iznad interesa države.

Btw, lično se ne bih radovao saradnji sa Starom gardom. No, ko zna, možda je dobro da Cetinjani vide da sa budžetom Cetinja nije moguće zadovoljiti ni 0,5% ambicija koje mnogi na Cetinju imaju. A SDP će se po ko zna koji put uvjeriti da se populističkom teatralnošću lako pridobija popularnost, ali i da se lako gubi nedosljednošću i diskrepancijom između pojavnog i suštinskog, između jedne ruke na srcu i druge u džepu. Makar taj džep bio samo personifikacija partikularizma, a ne materijalnog.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije