Velikosrpstvo u epohi post-istine

Piše: Milenko A. Perović

Kako se dublje ulazi u građansku epohu, istinu sve više izgone iz političkog života. Oslobođena od obaveza prema istini, sve više ona postaje „politika post-istine“ ili „post-činjenička politika“ (engl. post-truth politics, njem. postfaktische Politik).

Decenijama prije no što je ova tendencija zaokupila javnu svijest Zapada, ideolozi velikosrpstva do tančina su razvili opsjenarstvo prikazivanja laži kao istine. Oni su predšasnici sistema proizvođenja post-istine, ne samo u politici, nego i u istorijskim, filološkim i ostalim naukama, medijima, društvenoj svijesti, jednim slovom,  u cjelini društvenog bića.

Šta je post-istina (post-truth) i kako se pravi?

U svim kulturama – čak i tamo đe je postala načinom života – laž je moralno neprihvatljiva. Danas je laž u politici narasla do neslućenih razmjera. Cinični eufemizam „zaobilaženja istine“ više ne odgovara „održivom rastu“ laži. Zamijenio ga je još ciničniji eufemizam „post-istina.“ Formalno-logički, izraz tačno označava laž kao nezavisnu od istine. Takođe, laž može „dolaziti poslije istine,“ „poslije činjenica.“ Dijabolija nastaje kad se ovo „nakon istine“ uzima u smislu -„umjesto istine!“ Laž se tada uzima kao istina! Tada se ona „post-istina.“

U Oksfordskom rječniku (Oxford Dictionary) 2016. godine ona je proglašena za „riječ godine,“ s određenjem koje joj znatno osiromašuje i mistifikuje značenje, jer je svodi na ono što se oblikuje u javnom mnijenju pod uticajem emocija i ličnih uvjerenja, a ne objektivnih činjenica. U biti, problem post-istine mnogo je složeniji!

U politici se oduvijek lagalo. Danas su informacione tehnologije omogućile nevjerovatni rast kvantiteta i kvaliteta laži, njeno brzo rasprostiranje i dostupnost. Pomogle su one znatno da se izgradi globalna neautentična kultura simulacije istine koja počiva na produkciji obmanjujućih laži. Ključni činilac ovoga fenonema ipak nijesu tehnologije laži, nego činjenica da je politika potpuno poprimila robni karakter!

To je uslovilo sve veću produkciju laži u svim stranama njene djelatnosti. Na paradigmi prevlasti ekonomskog tržišta, ispostavljeno je tržište političkih interesa. Njegova glavna moneta su „alternativne činjenice.“

Izraz post-istine nije potekao iz filozofije, nego iz dnevne politike sadašnjeg vremena. Nije post-politika nastala iz interesa za filozofsko ni pilatovsko pitanje: Šta je istina? Stvorila ju je potreba uspješne prodaje političkih iluzija. Tržište laži zbog toga iz temelja ruši smisao i vrijednost istine. Ono nastaje planskim dirigovanim zatomljivanjem interesa za kriterije razlikovanja istine i laži. Udarom na taj interes ruši se prosvjetiteljsko načelo povjerenja u razum, osvjedočene autoritete i kompetencije stručnjaka. Pred laži u politici tada padaju sve prepreke!

Ideolozi velikosrpstva spontano su razvili sve strane teorije i prakse post-istine. Na tzv. crnogorskom pitanju to se može najbolje prikazati:

(1) „Odmaknutost od činjenica.“ Strategija posrbljivanja Crne Gore i Crnogoraca građena je na zahtjevu da se treba riješiti svih činjenica o njima. Umjesto njih, stvarali su „post-činjenice“ koje su propagandno, pseudo-naučno, prosvjetno i medijski širili s nevjerovatnom upornošću i dosljednošću. Uspjeli su načiniti „defaktualizaciju“ (H.Arent) svega crnogorskog, rušeći sve granice između istine i laži. Mnogi Crnogorci postali su žrtve velikosrpske industrije laži. Interiorizovali su izvitoperene i lažne predstave o sebi.

(2) Permanentno manipulisanje neistinama. Velikosrpski ideolozi su razorili cjelinu istine o Crnoj Gori i Crnogorcima i na njenom mjestu izgradili veliko zdanje vlastitih manipulativnih neistina. Sve što je crnogorsko proglasili su para-zbiljskim i neistinitim, a sve svoje neistine o njemu jedinim istinama! Pet generacija Crnogoraca izlagano je mehanizmima izvitoperivanja identitetske svijesti. Danas u tzv. srpskom – dijelom i u crnogorskom korpusu Crne Gore – preovlađuju ideologija, svjetonazor i politika takve post-istine.

(3) Beskrajno ponavljanje laži. Mnogo prije Gebelsovih uputa o propagandi bilo je poznato da se laž najbolje ukorjenjuje ako se beskrajno ponavlja. Što je laž krupnija, s manje kritičkog otpora se prihvata kao suva istina! U Crnoj Gori ovaj je mehanizam industrije laži djelovao ponajviše fragmentariziranjem, prešutkivanje i falsifikovanjem istorijskih izvora, kao i beskrajnim ponavljanjem najsumanutijih „nacionalnih“ mitologema. Cjelokupna velikosrpska recepcija Crne Gore i Crnogoraca od početka do kraja svjesno je pogrešna, svjesno je lažna, svjesno je falsifikatorska.

(4) Otupjelost na istinu. Najpogubniji rezultat proizvodnje post-istine je stvaranje nepovjerenja prema istini. Najskloniji su mu primitivni ljudi, kao i trgovci nacionalnim identitetom. Crna Gora ih je prepuna. Prepuna je onih koji su slijepi pred očiglednošću velikosrpskog laganja o Crnogorcima. Prijemčiva je za uporno objelodanjuje izmišljotina, falsifikata i svjesnih obmana. Crnogorca koji se konvertovao u velikosrbina nikakva argumentacija o njegovom istinskom identitetu više ne može pokolebati. Mržnja učvršćuje konvertita u prijemčivosti za svaku laž!

(5) Od post-istine potiču teorije zavjere. U središtu ideje srbizacije Crnogoraca uvijek se pojavljivala prevarantska tvrdnja o „zavjeri protiv srpstva.“ Njen je „silogizam“ vulgaran. Prva premisa: Crnogorci su najčistiji Srbi. Druga premisa: Svi mogući „neprijatelji srpstva“  prave od njih posebnu naciju da bi „pocijepali srpstvo.“ Ergo, svim silama treba onemogućiti postojanje Crnogoraca i Crne Gore!

(6) Emocionalizacija umjesto racionalizacije. Velikosrpski post-faktičari davno su shvatili da se Crnogorcima može podvaliti stimulisanjem odgovarajućih „nacionalnih“ ośećanja. U dobroj mjeri uspjeli su „emocionalizovati“ mnoge Crnogorce da već generacijama tuguju za tuđim izgubljenim bitkama. Uspjeli su ih odvići od ośećaja pripadnosti slobodnom narodu i navesti ih da interiorizuju svakakvu, posebno „dinarsku tugu“ drugih naroda! Mnogi od njih mentalno su postali  lelekači na tuđim sprovodima i grobovima!

(7) Gubljenje sposobnosti razlikovanja istine i laži. Strategija stalnog i namjernog laganja vodi gubljenju sposobnosti razlikovanja istine i laži. Vodi u defaktualizaciju u kojoj je izbrisana međa između činjenica i fantazija. Do koje je mjere u crnogorskom slučaju ovakva defaktualizacija uspijevala vidi se po obimu nacionalnog konvertitstva. Fragilna „tekstura činjenica“ – a crnogorska je baš takva – po sudu Hane Arent vodi u opasnost da bude „rastrgnuta u komadiće organizovanim laganjem grupa, nacija ili klasa.“

(8) Ekspanzija “promotivne kulture.” Post-činjenički svijet proizvod je kapitalnog robno-novčanog odnosa. Nije moguć ekonomski sistem kapitalizma bez “promotivne kulture.” Post-istina je procvjetala u potrošačkom društvu. Na srodnom mehanizmu se širi “Srpski svet.” Ne korjeni se on u ekonomiji, nego u velikodržavnoj ideologiji. Njegovu je “promotivnu kulturu” utemeljio Vuk Karadžić u knjižici: “Srbi svi i svuda!” Od tada do danas ona se razvijala hvatajući u mreže etničkog i nacionalnog konvertitstva ne samo Crnogorce, nego i brojne druge pravoslavce koji se prije toga nikad nijesu ośećali kao Raci. “Promocija” velikosrpstva je najprofitabilnija industrija na Balkanu!

(9) Post-istina vodi u pred-fašizam. Razaranje sposobnosti razlikovanja dobra i zla vodi u trajnu prijemčivost za zlo. Bez znanja te razlike nema građanske zajednice, nema čovječnosti kao takve. Bez nje, uvijek prijeti opasnost da zagospodari relativizacija, fikcija, a najposlije gola mehanika sile. Velikosrpska “post-faktička” strategija uvijek je računala s kriptofašističkim i predfašističkim programom nestajanja Crnogoraca.

Dehumanizacija Drugoga je ključno obilježje nacifašizma! Jasno je stoga da porijeklo crnogorskog četništva treba tražiti u sintezi najlošijih strana tradicionalnog crnogorskog mentaliteta i “post-činjeničnog” nastupa velikosrpstva u Crnoj Gori.