Zlo vrijeme orla naćeralo da zimuje među kokoškama

Piše: Nebojša Redžić

Ima nečeg zajedničkog kod onih koji su opljačkali državu i onih drugih koji su je obezličili i prodali tuđinu. I jedni i drugi, u danima pranja svojih nedjela i biografija, zaogrnuli bi se svetom crnogorskom zastavom. Činili su to ili čine da bi zamaskirali svoj „nestašluk“, zato što je to bio trend i zato što tako najefektnije mogu sprati sa sebe prljavštinu koju su činili ili čine državi koju ta zastava simbolizuje. Nije ih zanimalo i ne zanima ih što u dubini duše tu zastavu preziru, što su nekada, kada su je liberali nakon skoro vijek izvadili ispod nekog cetinjskog kamena – jer je bila zabranjena i inkriminisana i od velikosrba i od komunista – u njoj vidjeli albansku, ili, kao danas, u njenom grbu vide kokošku umjesto orla Crnojevića. Ali, ko su za njih ti Crnojevići i zašto uopšte postoje tamo neki Crnogorci kojima su ta zastava i grb uopšte važni? Ona je (zastava) svoju svrhu imala, ili ima, jedino onda kada je paravan za štetu koju su prethodno nanijeli državi, ona je maska za prezir koji zapravo osjećaju prema njenim sinovima i kćerima, ona je tkanina za pranje njihovih dozlaboga prljavih činjenja.

A Crna Gora, nesretnica, vazda je mogla da istrpi sve. Da zaogrne i ponudi utočište, svjesna da ono što ona može pružiti grešniku nije ni utjeha ni oprost, već šansa da u svom nečojskom životu, možda jednom shvati koliko se o nju ogriješio. Činila bi to Crna Gora i onda kada vidi da od grešnika nema vajde, trpeći udarce i poniženja dok čeka da iz nesoja proviri bar zrno ljudskog. I kada bi vidjela da za fukaru više nema nade, ne bi ga klela ni odbacila, već pustila da se uguši u glibu koji je sam oko sebe načinio vječito ponavljajući svoj grijeh.

Takvi bi – da bi se oprali pred sobom – mislili da će odlaskom pod Ostrog ili u hram kod Sotone, pronaći Boga, bojeći se zapravo jedino zbog sujevjerja i straha da će im se zlo koje čine vratiti u vidu božje kazne. Nijesu oni, zapravo, ni svjesni veličine svojih nedjela, koliko su osjećali da korist koju su dobili pljačkom ili razaranjem identitetskog tkiva države, nije u skladu sa onim vrijednosnim sistemom koji su ponijeli iz porodice ili bratstva, slušajući nekada priče o prađedu ili od prađeda. Zato oni preziru njegov grob, često ne znaju ni gdje je, a ako znaju – ne idu tamo. Jer, negdje duboko u njima postoji prirodan strah od duša prađedovskih koje su iznevjerili, na njih pljunuli i krenuli drugačijim putem – putem izdaje onoga što suštinski jesu.

Koliko se samo hulja i ništarija slikalo ispod svete crnogorske zastave posmatrajući u njoj jedino pontonski most za svoj put od grijeha do hedonizma. Koliko je samo takvih, svjesnih da se kockaju sa dušama predaka, krčilo put asimilatorskom zanosu tuđe crkve, da bi u završnom pijanstvu izdaje epskih razmjera, prodali tuđinu i grobove naših predaka.

I gdje smo sa takvima stigli danas? Valjda samo do premijera koji, zamaskiran lažnim evropejstvom, prodaje maglu briselskoj administraciji ne pominjući suštinske probleme Crne Gore kakav je maligni uticaj crkve Srbije na nekada ponosni narod koji stenje pod asimilatorskom čizmom. Crni Milojko, koristeći ničim zasluženu blagonaklonost Evropljana, bez ikakvog učinka nove vlade, udobno sjedi na fotelji od hedžinga i naslona od potencijalnih kreditora koji će nam zadužiti i praunuke.

Za to vrijeme, nama se podmeće kukavičje jaje u vidu Marijine kokoške i Šubarinog bala vampira, dok se u potaji odigrava završni čin prekrajanja identiteta Crnogoraca paničnim dodavanjem 40.000 popisnica iz Hercegovine i Srbije, koji treba da prikriju činjenicu da su Crnogorci, uprkos svemu, većinski narod sa više od 50 odsto onih koji su se tako izjasnili. Naravno, bez RS i južne Srbije.

Kokoška i kukavičje jaje

Slučaj najbolje atletičarke koja je ikada nastupala za Crnu Goru Marije Vuković, prava je slika bolesti koja razara crnogorsko društvo. Djevojka je izabrala najpogrešniji trenutak za svoju lingvističku stupidariju. Sve i da joj povjerujemo da je čestim izbivanjem iz države propustila da primjeti koliko je naše društvo opterećeno identitetskim prepucavanjima, kako povjerovati da neko (bilo ko!) može sebe izopštiti iz svih ovdašnjih trvenja o zastavi, himni, grbu, jeziku koji govorimo, školama u koje idemo, nekulturi koja nam se podmeće, istoriji koji nam prisvajaju i hoće da je ukradu?!

Marija je, valjda, izvinjavajući se zbog toga što je našeg orla sa zastave prekrstila u kokošku, željela sebe predstaviti samo kao djevojku koja skače. I osim skakanja uvis, valjda treba da povjerujemo da ona ne zna da radi ama baš ništa pod milim Bogom. Posebno da ne zna ništa o državi koju predstavlja, o njenim simbolima, ponajmanje valjda o emocijama onih koji tu zastavu i taj grb osjećaju cijelim svojim bićem.

Nijesam sklon teorijama zavjere. Ne mislim da je zemlja ravna ploča. Nijesam ni antivakser, primio sam tri Fajzera. Ali sam prilično siguran da je ovaj trenutak i ovaj Marijin prestup, svjesno odabran da bi nam pomutio razum i odveo nas na krivi put međusobnih trvenja, dok se u pozadini svega odigrava krađa identiteta koju maločas pomenuh. „Srpski svet“ je svoju miljenicu svjesno žrtvovao zarad višeg cilja. RTCG, crkva Srbije, većina 30-avgustovske većine… Dali su pješaka da bi dobili partiju.

Ipak, na nivou fenomenološkog, teško je ne zapitati se otkuda takav poriv osobi iz Knina koju je ova država prihvatila kada to niko nije htio, omogućila njenoj porodici lagodan život, njoj stipendiju, nagrade, nacionalnu penziju – u zamjenu za skakanje! Najlakše bi bilo sve prebaciti na previd, lapsus ili čak neukost. Ali, ne. Da nije Marijinog bekgraunda, možda bi se moglo i povjerovati da je u pitanju slučajnost. Nažalost, nije.

Djevojka je u toku političkog performansa zvanog litije jasno pokazala kakvi su joj nadzori i koji je vrijednosni sistem ponijela iz porodice. Hitala je, ne jednom, da se pokloni svome Đedu i pokaže privrženost najpogubnijoj ideologiji koju Evropa poznaje nakon Hitlera. Eto odgovora odakle joj motivacija da ponizi našu zastavu i njenog orla. Ta ideologija je duboko u njoj, jer ljubiti ruku onima koji bi spržili ovu zemlju, može samo onaj ko dijeli njihove svjetonazore.

Rekoh već: najporazniji od svega je trenutak u kome se sve odigralo. Ovo su dani kada je sve što u duši nosi mržnju prema ovom kršu, kidisalo na Crnu Goru i identitet njenog najbrojnijeg naroda. Ukinuli bi Fakultet za crnogorski jezik, ubacili bi u Ustav strani jezik kao službeni, podmetnuli bi nam zastavu sultana Mahmuda II, već su nam podijelili i ono malo što je ostalo od crkve, prekopavaju nam grobove predaka, a nas bi najradije zakopali toliko duboko da nam se i trag izgubi. O svemu tome, ona naivna nema pojma. A mi, naivni treba da prihvatimo njeno izvinjenje. Zapravo, Marijina kokoška je kukavičje jaje podmetnuto Crnogorcima. Da u magli i dimu koje je podigla, lakše podnesu to što će im opet hiljade susjeda biti upisani kao građani Crne Gore.

Ipak, da se razumijemo: neće Marijina kokoška ugroziti biće, još manje trajanje ovoga krša. Ponajmanje orla. Jer, orao je navikao da ga napadaju vrane. Orao se vrani – ne brani. Jedino vrani. Ne troši vrijeme i energiju na borbu sa njom. On samo uzleti visoko u nebesa, a što visočije leti, vrana sve više posrće gubeći kiseonik. Konačno, vrana pada sama, a orao nastavlja svoj let.

Bal vampira

Još jedan je događaj tempiran baš u vrijeme dok su popisivači nespretno lansirali u javnost podatak o 40.000 popisanih u samo dva dana. Svetosavski bal, još jedan četnički pir koji je valjda redovan repertoar 30-avgustovske većine, opet je ponudio onu poznatu o Turcima i bulama koji kukaju i leleču.

Dobro, de – znamo već sve o Vulu Đeletiću i njegovoj sječi turskih glava, o junaštvu koje knjaz i kralj Nikola nikako nije primjećivao i ignorisao ga kao profesor u školi priglupo dijete. I što sada? Taj rat je davno završen, Turci  i bule – što su kukali – kukali su, sa Turskom smo danas u najboljim mogućim odnosima, Turaka je u našoj zemlji i biznisu sve više. Čak je i Bošnjačka stranka sve ovo junački odćutala. Batrgao se jedino reis Fejzić. Crnogorski Bošnjaci, Muslimani i Crnogorci islamske vjeroispovijesti, ne pronalaze se u takvoj pjesmi.

Ali, fascinantno je sa koliko strasti i krvi u očima, ovdašnji velikosrbi, svetosavci, posrbice dakle, pjevaju tu pjesmu. Kao da im krvi, klanja, kukanja i lelekanja nije bilo dosta. Kao da bi sve opet, još jednom, do još jednog poraza. Najgore po njih je što im je protivnik imaginaran. Preciznije, sve što je razumno, civilizovano, sve što evropski misli, sve što želi da pripada evropskoj porodici naroda, svako ko baštini univerzalne vrijednosti – sve ju to s one strane jedne skupine ljudi koja je talog civilizacije i najnazadnija ideološka tvorevina koju Evropa poznaje još od Drugog svjetskog rata. Ako neko još nije siguran na koju ideologiju mislim, neka se edukuje o pojmu – svetosavlje.

Znate, svi ti ljudi koji vole kuknjavu i lelek Turaka, ne tako davno su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci. No, prihvatajući iz političkih i praktičnih razloga tuđi identitet, oni su morali da prihvate i tuđe frustracije uzrokovane 500-godišnjim ropstvom. Pogurani namjernom i planskom izmjenom demografske i nacionalne strukture Crne Gore početkom devedesetih, podstaknuti saznanjem da će aktuelne vlasti po cijenu života braniti popisnu krađu i ubrizgavanje desetina hiljada Srba iz susjedstva, taj polusvijet sada se nameće kao vlasnik tapije na istinu o svemu, a posebno o crnogorskoj tradiciji, istoriji i kulturi. Osobe ruralne provenijencije, polupismeni, neuki i zatrovani mržnjom kojom ih neumorno dopinguje crkva Srbije, oni su talog civilizacije i zastiđe Crne Gore. Za svakoga ko misli evropski i crnogorski. Sad, što je premalo onih koji su spremni da im to kažu, što opozicija mudro ćuti čekajući Spajićeve darove, a Bošnjaci pikiraju pogodna ministarstva i ne vide što se dešava okolo, tipično je za ovu novu Crnu Goru na koju smo se već navikli.

I koja, upkos svemu – traje. Kako? Ne znam! Valjda je – kako dušmanin sve više kidiše na nju – onaj anđeo čuvar koji joj pomaže da istraje, sve budniji. I ne da nas. Kad već ovovremeni Crnogorci uglavnom ćute.