Kad patrijarh zbori o porodici i braku!

Piše: Milenko A. Perović

Da bi mogao dati maha svojoj mizoginiji, patrijarh Porfirije je našao “dovoljni razlog.” Izmislio ga je kao lažni razlog borbe žena za punu emancipaciju. “Utvrdio” je da se iza zahtjeva za ispravljanjem milenarnih nepravdi prema ženama – koje su duboko ukorijenjene u zapadnoj i istočnoj kulturi – krije nešto prozaično, ali vrlo opako za svijet u kome se klerikalizam žestoko opire sekularističkoj presudi koja mu namjenjuje zaborav i trajni boravak u tami prošlosti!

Nije njemu moglo pasti na pamet, jer je duboko internalizovao netrpeljivost prema ženskom pitanju kao “normalno” stanje ljudske (tj. muške) svijesti – posebno svijesti pravoslavnog svještenika – da je nastupila epoha u kojoj su slobodni duhovi preko svojih najboljih glava i najboljih političkih i društvenih djelatnosti ženama priznali da su – koliko i muškarci – in potentio duhovna bića!

Patrijarh srpski ne može shvatiti da je to priznanje dio ireverzibilnog povijesnog i duhovnog procesa. Čudo je božje kako se on – kao i mnoge mu kolege iz brojnih hrišćanskih crkava – žestoko opire hrišćanskim predstavama vremena i povijesti kao otvorenih linearnih procesa te umjesto njih pristaje uz antihrišćanski mitološki ciklizam vremena i povijesti!

Stoga on ne može shvatiti ni prihvatiti nužnost povijesnog procesa u kome će sve više jačati otpor dominaciji “muške” leksike i sve više postajati uobičajenim korišćenje rodno senzitivnog jezika. Istina, u svakom ireverzibilnom procesu – posebno onome duhovnom – uvijek se neđe akumulira centripetalna sila povrijeđenih interesa i sujeta koja bi šćela da ga vrati u vječno kružno kretanje! Sebe i instituciju kojoj je na čelu patrijarh očito vidi kao jednu takvu reaktivnu silu! Ona je osuđena da se – prije ili kasnije – rasprši u ništavilu!

Neće biti drugačije ni s patrijarhovim lažnim “dovoljnim razlogom” da se iza “tobožnje” borbe žena za sve oblike vlastite emancipacije – posebno, emancipacije u jeziku – krije njihova  borba “protiv braka i porodice kao bogoustanovljenih svetinja prirodnog oblika čovjekovog ličnog i sabornog života.”

Ovim “zaključivanjem” patrijarh srpski je upao u kovitlac lošeg sofizma. Načinio je logičku grešku Non sequitur (Ne slijedi!), jer je izmislio nužnu logičku vezu između premise i zaključka koju nije moguće dokazati. Neosnovano je “skočio” s premise na lažni zaključak!

Naime, kao ni bilo ko s naučnim pouzdanjem, ne može on tvrditi da postoji nužna logička veza između emancipacije žena i krize instituta braka i porodice u savremenoj epohi. Ne može dokazati ni logičku nužnost veze između emancipacije žena i savremenih devijantnih oblika seksualne kulture i seksualne slobode!

Iza patrijarhovog Non sequitur lako je otkriti nevještu strategiju manipulacije u sučeljavanju s ženskim pitanjem! Od nje bi se klonio svaki seoski pop koji drži do sebe! Patrijarh vrijeđa žene s jasnom namjerom da odbrani muški tribalni patrijarhalni svetosavski sistem vrijednosti. Odista je apsurdno kad princip dominacije muškarca nad ženom brane kaluđeri koji su sebe zavjetno isključili od samorealizacije u najvećem broju manifestacija onoga što se smatra muškim!

Lažnim argumentom on brani totalnu dominaciju “moćnog muškarca” kao obrazac kulture i smisla života. No, iza odbrane te dominacije krije se žudnja klera da dominira ne samo nad “nemoćnim ženama”, nego i nad “moćnim muškarcima,” nad društvenim i duhovnim korpusom u cjelini! Srpski kler hoće sebe kao vrhovnog sudiju u svim stvarima i najvećeg akcionara u svim društvenim poslovanjima!

Svještenstvo većine hrišćanskih zajednica – pečeno na tihoj vatri sekularizacije – svoju nesputanu volju za moć nastoji prikriti iza samopozvane brige za “tradicionalne vrijednosti!” Po običaju, vrlo je selektivno u poimanju konotacije i denotacije pojma “tradicionalnih vrijednosti.”

Uz sve uzajamne razlike, jurišlije klerikalizma lako će se složiti da u te vrijednosti spadaju institucije braka i porodice te smjernost u stvarima seksualne kulture. No, svi oni peru ruke od “tradicionalnih vrijednosti” spaljivanja filozofa i naučnika na gradskim trgovima, spaljivanja “vještica,” inkvizicije, indulgencija, asistiranja okupatorima u držanju svojih naroda u ropskom stanju, anatemisanja svega što je ljudsko i progresivno, držanje naroda u stanju neznanja, sujevjerja i raspirivanja straha od svega što bi štetilo njihovim interesima, kao i pričešćivanja zlikovaca koji su kretali da ubijaju Bosnu! Velike su njihove zasluge u ukorjenjivanju “tradicija” držanja žena u ropskom, poluropskom i zavisnom položaju!

Kod patrijarha Porfirija sofizam Non sequitur – kao i kod mnogih svještenih lica pravoslavne i katoličke denominacije – ima trospratno dno! U njegovoj manipulativnoj “argumentaciji” protiv ženske emancipacije stalno na površini izbija nepriličnost koja je uvredljiva za zdrav ljudski razum! Nikakvog on prava nema da kao svješteno lice pod zavjetom neženstva uopšte može da sudi o ženama, kori ih i nalaže šta one treba da misle i čine u stvarima braka, porodice, rađanja i vaspitanja đece te seksualnoj kulturi u cjelini!

Neprilično je kad on govori o ovim temama, s arogancijom onoga ko hoće da ostavi utisak da je na direktnoj telefonskoj vezi s Nebesima. Neprilično je da o njima govore kaluđeri, svejedno da li su pravoslavni, katolički, hinduistički, budističku, đanaistički ili derviški.

“Časni starci” (riječ kaluđer dolazi od grč. kalós – časni, dobri i gérōn – starac) ili monasi (lat. monachus, hel. monakhós – sam, jedini) izabrali su život u izdvojenosti od građanskog života. Izabrali su bezbračnost, neporodični i aseksualni asketski život u manastirima, pustinjama ili lavrama. Izabrali su da ostanu bez poroda! Nije li onda neprilično da svoja rasuđivanja o braku, porodici, đeci i ljudskoj seksualnosti smatraju meritornim i obavezujućim za bilo koga!

Neprilično je kad oni tvrde da – kao i “drugi građani” – imaju pravo da sude o svim stvarima javnog i privatnog života ljudi. Neprilično je to, jer tako svoj fiktivni autoritet u jednoj sferi društvenog života (omeđen crkvenim i manastirskim portama) pokušavaju klerikalistički prokrijumčariti kao obavezujući i meritoran za sve sfere društvenog života!

Neosnovano je kad kaluđeri misle i tvrde da im Stari i Novi zavjet i tzv. “Sveta predaja” daju uporište za prosuđivanja o ovim temama. Ovi spisi – te dogmatika izvedena iz njih – premreženi su mnoštvom kontradikcija, konfuzija i konfrontiranih interpretacija. Naprimjer, sva hrišćanska teologija još nije razjasnila da li je Pavle iz Tarsa – utemeljitelj ove teologije – bio ženjen ni da li je imao đece. Nije razjasnila ni da li je on preporučivao neženstvo ili obavezu stupanja u brak muškaraca i žena!

Sve potonje nepriličnosti u hrišćanstvu u raspravama o ovim temama tu se korjene. Neprilično je, dakle, da kler u neženstvu raspravlja o ženama! Neprilično je da oni koji su izabrali bezbračnost i aseksualnost hoće da se pitaju u stvarima braka, porodice i izbora seksualne kulture! Nemaju ono – bar oficijelno – naučnog i nenaučnog iskustva u tim stvarima. Nemaju stoga ni moralno pravo da sude o njima!

Ne valja Porfirijev “argument” o logičkoj povezanosti emancipacije žena i krize bračnih i porodičnih vrijednosti. Naprotiv, borbom da im budu priznata univerzalna ljudska prava, žene se bore za dostojanstvo braka i porodice! Bore se za zajednicu dva slobodna duhovna i dostojanstvena bića, a ne za konzervaciju tradicije braka kao zajednice slobodnog muškarca i neslobodne žene!

Ne valja ni Porfirijev “argument” da žene borbom protiv asimetrije u jeziku ruše porodicu! Naprotiv, one unose slobodu u unutrašnje porodične odnose! Nije primjereno da o kompleksnoj materiji savremene porodice – kojom se bavi niz naučnih disciplina – sudi patrijarh kao nekompetentna osoba. On ne poznaje materiju ovih naučnih disciplina niti ima iskustva s porodicom koju bi sam zasnovao!

Nije Porfirije ni prvi i potonji kaluđer koji je – s “transcendentnih” visina – sudio o stvarima ljudske intime. Nekad su takva suđenja mogla biti opasna po ljude, osobito po žene! Onda su počela djelovati tugaljivo i prazno! Najposlije, postala su smiješna! Udružena s vidljivim viškom maligana, pretvorila su se u grotesku!