Connect with us

Svetosavska sekta

Mozak pod mantijom

Published

on

Piše: Nebojša Redžić

Crna Gora ima Ustavni sud. Taj je sud bio veoma važan za Crnu Goru dok mu je nedostajalo nekoliko sudija. Oklijevali su mnogi da ih izaberu, jer bolje je bilo mahati Ustavnim sudom koga nemamo, nego se pouzdati u Ustavni sud kada ga bude. Za to vrijeme, u mikrofone medija, kukale su važeće sudije Ustavnoga suda da su im prostorije nikakve i da nemaju đe da rade. A ne mogu da rade – sve i da hoće – jer im fale troje kolega.

Legenda kaže da je jednoga dana, sve probleme Ustavnoga suda, kao rukom odnešene, riješila Crkva Srbije. Odabrala je nedostajuće sudije (onog jednog je prepustila manjinama), povećala im plate, zakrpila krov koji prokišnjava i velikodušno im ponudila prostor ispod svodova Hrama Ristovog vaskrsenja. Da pređu tamo i postanu ono što jesu – lutke na koncu Crkve Srbije, koja je znala da zahvali svima onima koji su joj pomogli da Hram jednom bude spomenik pobjede posrbljenih Crnogoraca nad svojom neposrbljenom braćom. Tako su nastale freske među kojima se naročito izdvaja ona gdje naslikani objekat liči na Ranka Krivokapića.

Zašto Ustavni sud nikada nije preseljen pod svodove Hrama, ostalo je nepoznanica. Ali, iako fizički dalek, ostao je u mislima i srcu popova Crkve Srbije, koji su znali da će doći dan kada će im Ustavni sud uzvratiti dobročinstvo. Nuđen – čašćen, stara crnogorska poslovica, postala je moto relacije Ustavni sud – Crkva Srbije.

Zašto Ustavni sud nikada nije preseljen pod svodove Hrama, ostalo je nepoznanica

Zapravo, o čemu se još tu radi? Kada je Crkva Srbije pobijedila na izborima 2020. godine i konačno skinula jaram 30-godišnje vladavine Brozove đece iliti Dukljana koje je trebalo zakovati za Vezirov most, ustremila se na jedan jedini akt u kojem je lijepo pisalo sve ono što je po kazivanju velikosrpskih mučenika ugroženih u Crnoj Gori – trebalo urušiti. Dakle, Ustav iz 2007. godine i njegove odredbe o Crnoj Gori kao suverenoj, sekularnoj, građanskoj, ekološkoj, đe se pominje država i đe je jezik crnogorski… sve su to postale mete “srpskog sveta” čiju je logistiku, bolje od bilo kakve vojske, predvodila Crkva sa svim svojim paravojskama, bratstvima i litijašima željnima crnogorske krvi. A ko će im bolje pomagati u tom naumu od onih koji su po pravilima zemlje koju je trebalo razdržaviti, morali da kao najviši sud štite njen ustavni poredak.

I baš kao što je Al Kapone lansirao misao da je od ubijanja sudija bolja taktika – imati svoje sudije, tako se i Crkva Srbije potrudila da barem pet od sedam sudija uzme pod svoje, vjerovatno po modelu kao kad su zahvalili onom veleizdajniku, policajcu Kneževiću koji je, nakon što je helikopterom dostavio popove do Cetinjskog manastira, slavodobitno držao u ruci ikonu i snop “ljubičastih”. A sudije nijesu policajci pa da naivno dozvole da ih neko uslika.

Znali su popovi da će relacija između njih i Ustavnog suda, jednog lijepog proljetnjeg dana kulminirati stavljanjem tačke na “temeljni ugovor” i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, čime će imovina koju je vjekovima stvarala Crnogorska pravoslavna crkva, pripasti Beogradskoj patrijaršiji. Da će cio taj slučaj prekriti mrak “srpskog sveta”. I bi mrak.  Za šaku Judinih srebrenjaka.

Jednom će ipak – odgovarati

Još od vremena kada sam studirao Pravni fakultet (a bješe vrijeme samoupravnog socijalizma) divio sam se retoričkim sposobnostima profesora Radovana Radonjića. Nijesam previše učestvovao u raspravama u kojima se na njegovim časovima moglo slobodno govoriti o svemu i razvijati kritička misao, ali sam upijao i učio, toliko da bih i danas, nakon 35 godina, mogao prepričati neka njegova predavanja.

Znali su popovi da će relacija između njih i Ustavnog suda, jednog lijepog proljetnjeg dana kulminirati stavljanjem tačke na “temeljni ugovor” i Zakon o slobodi vjeroispovijesti

Moj ostarjeli profesor, gostovao je neko veče na televiziji koju ne gledam, ali sam veoma brzo došao do snimka njegovog gostovanja. Sve ono što ponekad želiš da kažeš, a nijesi u stanju da sažmeš u nekoliko minuta – može moj profesor za koga sam još prije par decenija izričito tvrdio da je vodeći crnogorski intelektualac. Kako tada, tako i danas.

Činjenicu da Ustavni sud tvrdi kako ocjena ustavnosti “temeljnog ugovora” nije u njihovoj nadležnosti” profesor Radonjić vidi kao priču koja vrijeđa zdrav razum jer je, veli, sve ovo što su rekli – ispod jedne norme koje se niko nije sjetio ni da pomene. A ta norma je zapisana u trećem članu Ustava Crne Gore i glasi: “Teritorija Crne Gore je nedjeljiva i neotuđiva“.

“Ko to ima pravo da mijenja taj član Ustava? Radi se o apoliktičkom sudu koji je neupitan, kojega ima, ili nema države, tako da gospoda koja sebe proglase nenadležnim da brane taj član Ustava, proglašavaju sebe nenadležnim za posao koji obavljaju, vrše veleizdaju par excellence i zaslužuju da odmah budu smijenjeni sa funkcije na kojoj se nalaze. Tako se o državi i Ustavu ne razgovara.”

I nije ovdje priča, ni politička, ni zakonska, kaže profesor. Ovdje je u pitanju diktat jedne strane države i njene crkve koja je na silu upala u Crnu Goru, preuzela na prevaru ingerencije Crnogorske pravoslavne crkve i svako ko jednači istu poziciju tih dviju crkava, vara i javnost i zdrav razum. Ta, crkva, čiji je pravi naziv crkva Republike Srbije, a ne nikakva Srpska pravoslavna crkva je nasilni uljez u Crnu Goru i u ovoj državi nema što da traži.

Etnički Crnogorci isključeni iz crnogorske vlasti upravo zahvaljujući kadriranju Crkve Srbije

Srpska pravoslavna crkva je nastala formiranjem Aleksandrove crkve i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i postojala je dok je postojala Kraljevina Jugoslavija. S njenim raspadom raspala se i ta crkva.

Reče još profesor da su građani Crne Gore koji su etnički Crnogorci isključeni iz crnogorske vlasti upravo zahvaljujući kadriranju Crkve Srbije.

Radonjić tvrdi da u Crnoj Gori može biti  jedna crkva, pravoslavna kao državna crkva, crkva Crne Gore. A ako ima neke druge, to ona može biti samo neka ispostava neke druge države sa onim pravima koji joj pripadaju, a ne da bude temeljni nosilac svega.

On podsječa da Srbi, tokom 500 godina robovanja po Turcima nijesu mogli ući u svoje crkve, a kamoli graditi crkve po Crnoj Gori. Oni su počeli da dobijaju pravo da mogu ući u svoje crkve tek 1830. godine, kad su to pravo dobili trećim hatešerifom, sultanovim, a čitavih 50 godina poslije toga, pravo da biraju mitropolita iz reda Srba – do tada su bili Grci. Oni nijesu mogli ni  pristupiti Crnoj Gori, a kamoli graditi crkve po njoj. I ovo su sve prevare, potkupljenih duša u Crnoj Gori, koje danas i vladaju Crno Gorom i čine ovo što čine – objasnio je Radonjić.

I ponovio da je onaj ko je potpisao “temeljni ugovor” – veleizdajnik Crne Gore, kao i da je uvjeren da će kad tad i on i ovi iz Ustavnog suda odgovarati za veleizdaju koju su počinili.

Prodana je Crna Gora, zaključio je profesor.

Stado praznoglavog puka

Primirila se u posljednje vrijeme Crkva Srbije u Crnoj Gori. Makar kada su u pitanju javni nastupi. Uostalom, zašto bi se i oglašavali kada ima tako malo opskurnih likova i onoga što bi se moralo zvati institucijama – a da nijesu mozak stavili pod mantiju. Od RTCG đe stoluje Raonikije kojem zakoni i pravni sistem države ništa ne mogu – do Univerziteta gdje stoluje ruski potrčko, vlasnik fašističkog portala i najveća nesreća u nedugoj istoriji ove visokoškolske ustanove, nekakav Božović. Odradili su oni i CANU i sva udruženja novinara i književnike i analitičare i većinu NVO sektora i sve one koji bi u ovom društvu morali nešto da znače. Čast izuzecima.

Stado praznoglavog puka

Crna Gora je danas stado praznoglavog puka, skupina konzumenata praznovjerja popa Gojka, zatucana violentna gomila zombija koji se kunu u Ostrog dok lažu i političara sa kupljenim diplomama koji nemaju pojma o vlastitoj istoriji i kulturi dok verbalno masturbiraju u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Vladajuće zlo proklijalo je za samo 30 i neku godinu, od kada je na Cetinju instaliran Risto Radović i od kada Crkva postaje asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje njihovog istorijskog pamćenja.

Rekoh dakle, ućutali su se. Misle, valjda, da je njihov posao obavljen. Da su litije, kao hod pučine vođene čaktarima kupljenih političara, bile kulminacija njihovog rascrnogorčenja Crne Gore. Jer, kada ljude iznikle na ovom kršu nagovoriš da su ono što nijesu, da im đedovi nijesu bili to što su bili i da su crnogorski bojevi za slobodu bili borbe za nečiju drugo slobodu, onda zaista pomisliš da je stvar završena.

Ali, ne ide. Nešto ne štima. Smjenjuju se dušmani – od Sime Sarajlije kada se bilježi prvi pomen Srba u Crnoj Gori, preko Ace palikuće i ogavnih Karađorđevića, pa Đurišića i Stanišića – do današnjih Dajkovića i Pavićevića, a Crna Gora traje i postoji. U životu je drži njen anđeo čuvar i ono malo patriota koji se ne daju u lance vezati.

I opet, ne mogu da se ne sjetim Milovana Đilasa, zaslužnog za postojanje srpske nacije u Crnoj Gori i njegovog klatna. Sva je prilika da je to klatno preteglo na srpsku stranu dok je počinjao novi milenijum – i nastala je nezavisna Crna Gora. Izgleda da je preteglo i na crnogorsku uoči 2020. godine jer DPS nije bio previše umješan u vođenju tek obnovljene države.

Ali, ne tako dalekog dana, shvatićemo da je ponovo preteglo na srpsku stranu. Do pucanja. Ovako vođena Crna Gora, bez Crnogoraca u vlasti i instutucijama sistema, veoma brzo će se vratiti sebi. To je nezaustavljiv proces, gotovo prirodni. Mogu DPS i oni koji se opozicijom zovu ćutati koliko hoće, ali će isplivati neki novi plod iz sjemena koji je postavio Belveder 2021. godine. Viđećete. Jer, belvederski Crnogorci – to je ona prava, iskonska, najbolja Crna Gora, samoorganizovana, samosvjesna i odlučna da i aktuelnom dušmaninu kaže – ne!

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije